Dodiri tišine

Knjiga Svijet širokog dlana knjiga je izabranih pjesama i kratkih proza Enerike Bijač, dugogodišnje plodne spisateljice, esejistice i kritičarke, koja se odano okreće beskrajnom prostoru prirode i krajolika, tražeći upravo u toj oazi, daleko od svih urbanih izazova, dušu života i filozofski smisao postojanja. Jedna je od rijetkih spisateljica koja je cijelo svoje biće sklonila u šutnju prirode, da bi u njoj, u vremenu bez granica, brusila stihove i nijansirala svjetonazor prepun empatije za sve postojeće. Raspon doživljaja je širok – od ditirampskog uživanja boja, mirisa, zvukova, preko vrtloga viđenog i sanjanog do duboko refleksivna zalaženja u svemirska prostranstva, gdje se prepleću poetsko i filozofsko.

Izd. Alfa, Zagreb, 2015.

Knjiga obuhvaća njezine pjesme i proze iz zbirki: Tragovi (1989), Obnavljanje (1994), Put (1998), Samo je beskraj kraj (2001), Školjka (2003), U mogućem krajoliku (2006), Riječ do riječi (2010) i Obala (2010).

U spomenutim knjigama nema, dakle, urbanog, varljivog i mucavog svijeta, nema nikakva životnog bijesa iliti gorčine, nema ni egocentrizma u koji često zapada subjekt posvađan sa zbiljom. Kroz motive kapi, vode, lista, svjetlosti, raslinja, ona samo žudi za spoznajnom koncentracijom, da prodre u plemenitu srž svega što biva, da zadrži u svijesti i duši svaki trenutak, svaki dan, kao novu mogućnost prilagodbe svijetu. Tako u pjesmi Bez krajnje crte pjeva: „Skloniti se u misao / zakorijeniti se, pretopiti se / rastvoriti se / nadrasti / rast / onda se peludom / raspeluditi, slijedeći putanju / svijeta.“

Filozofski kazano, trajanje, kao glavna misao njezine poezije i lirske proze, opravdava baš sve – trajanje donosi i odnosi stvari, mijenja, preobražava i preoblikuje, trajanje kao takvo ne dopušta definicije, kritike ni osude. Senzibilan subjekt u meditaciji o trajanju postaje altruist, svjestan dijeljenja svega sa svime.

Nakon elegičnih tonova i jednostavnih stihova u prvoj zbirci, već u sljedećima (Obnavljanje, Put) pjesnički svijet stilizira, kiti ga metaforama, znatno obogaćuje leksik kako bi dočarala sve ono što bridi u prirodnom krajoliku – slutnje, šaputanja, predosjećaje, titraje. Što više tišine, to više visine, mogla bi biti kruna njezinih misli – samo je priroda prostor u kojem zamire osjećaj (frustrirajućeg) života, a budi se osjećaj Svijeta. Tu je carstvo suptilnih dodira s predmetima, pojavama, kretnjama, svjetlom, nebom, tu se shvaćaju neke više sile koje posve relativiziraju život ovozemaljski. Dok hoda tim putovima stvorenog, putovima bez putokaza, bez cilja, dok utiskuje svoje male korake u prostranstvo, Enerika Bijač romantičarski uživa nedorečenost, osluškuje kišu, travu, maslinu, vodu, oblutke, želi se uljuljkati u bivanje i ispisati poeziju i prozu meditativnu, hipersenzibilnu, naglašeno romantičnu, ali i filozofsku, jer se sve zbiva u protežnom prostoru i beskonačnom vremenu. Baš poput prvih antičkih filozofa, ona slavi physis, prirodu, kao prapočelo svih stvari, divi se vodi, zemlji, vatri, zraku, spoznaje svu raskoš svemira kroz praelemente prirode i tek žudi za znanjem koje ostaje tajanstveno.

Zbirka lirskih proza Samo je beskraj krak vrhunac je toga autoričina svjetonazora – krasi je neobično bogat, slikovit i liričan izraz, pun asocijativnih nizova u kojima se prepleću stvarnost i snoviđenja, a da sve ostaje pitko, čitljivo, životno. U doživljajima herbarija mirisne brnistre, lavande, smilja, kadulje, u tom romantičarskom putopisu osjeća dodire Neba i zemlje i razgaljeno se prepušta, poput haiku-pjesnika, svoj rasutoj ljepoti danog. Ovom je knjigom Enerika Bijač najdublje otvorila temu beskraja koji je po sebi dijalog sa svime, koji pomiče sve granice i upušta u sebe svaku misao i svaku riječ. Tako će reći: „Moj svemir je u meni, cijel od cjeline.“ Autorica plete bršljan raskošnoga, ali nimalo patetična leksika, bršljan po kojem se i sami penjemo u težnji da dodirnemo vječnost. Pjesnikinja u ovoj zbirci kratkim bujnim rečenicama sakuplja sve misli i primisli, uspavljuje nas u apstraktnom, ali uvijek živopisnom. Taj izrazito suptilan svjetonazor nastavit će i u kasnijim knjigama.

Enerika Bijač spoznaje svijet srcem, intuicijom, manje logikom ili razumom koji bi sastavljao svijet i oduzeo mu draž. Upravo u mijeni, u vječnom kretanju, pjesnikinja vidi spas – kretanje je stalno i neizvjesno i odbacuje pomisao o smrti kao svršetku. To npr. ilustriraju rečenice: „I sve se sastavlja u žive vrutke, pa teče tamo kamo mora teći. I pčelinjak, i mravinjak, i zvjerinjak.“ Rečenice Enerike Bijač duboke su i lepršave, ali nikada nisu statične, jer izbjegava tmurna pitanja o smislu – smisao je postojati u svemu sa svime, dakle, biti pokretljiv, radoznao, pomirljiv, prepušten. Odatle fino pretakanje iz slike u sliku, iz metafore u metaforu, iz doživljaja u doživljaj – sve u njezinim stihovima kao da klizi, spontano se prepleće, bez stanki, bez rezova, bez skokova. Mogli bismo, bez patosa, reći: kao da je čudesna priroda u svom plesu splela i ispreplela sve te riječi, kao da se ona sama razotkrila pjesnikinji, umjesto da je pjesnikinja razotkrila nju.

Riječ do riječi jezično je najzrelija zbirka Enerike Bijač – sada vječnu mijenu dočarava dojmljivim igrama riječima, očuđenjima, izvrtanjima značenja. Riječ se pojavljuje kao pokretač teksta i spoznaje – pjesnikinja slavi moć riječi koje mogu doprijeti i do nedokučivog, iako se divi njihovoj zagonetnosti jer nikada ne mogu, kao ni misao, prodrijeti u samu srž stvari. U rječitu nadmudrivanju sa svijetom Enerika Bijač tako pjeva: „oimeničeni život / oglagoljen na vrhu olovke / glagolja“. Ili: „Riječ do riječi sastavljena / granaju nebesa / od Riječi/ riječ okreće se, u riječi se glasa / glasom Vječitoga.“

Obala je pjesničko-grafička mapa koju je oslikao Ugo Maffi – u ovoj zbirci sunce, voda, obala stvaraju spokojne, slikarske ugođaje, nalik bonaci.

Enerika Bijač je, kao malo koji pjesnik, u zbirkama pokazala jezično i spoznajno razvojni put – od čeznutljivih, sjetnih i jezično jednostavnih stihova u prvoj zbirci Tragovi do kompleksnih, punih stilskih figura, pa i jezičnog ludizma. Riječ je o spisateljici izrazite osjetilnosti, spisateljskog talenta, skromnoj, nenametljivoj, koja je i dalje izvan obzora cijenjenih antologičara. No, nedvojbeno, u njih će uskoro dobiti svoje mjesto.