Blatarica

Ako se nađem u središtu grada u doba kad firme imaju podnevnu stanku, uvijek promatram poslovne ljude i mislim o tome kako im nije lako. Žvaču nekakve brzogrize, zavidno promatraju goste što sjede pred kavanama, nervozno pogledavaju na sat. A pritom ih dave kravate i stišću špicaste cipele. I vjerujem da su im upravo cipele teže od svega, i da one imaju u sebi nešto simbolično.

Jer svi su ti poslovnjaci mladi momci pa su cipele nazuli prvi put u životu onoga istoga dana kad su se zaposlili. Do tada su, naime, hodali u tenisicama: još tamo od vrtića pa preko osnovne i srednje škole, sve do fakulteta, nisu izlazili iz udobne i praktične sportske obuće. A onda su im u poduzeću diskretno stavili do znanja kako je na poslu obvezno odijelo i kravata, dok tenisice nikako ne dolaze u obzir. I vjerujem da im je to velika muka. A još im je veća muka u tome što cipele treba održavati, a oni niti za to imaju potreban pribor, niti u tome imaju prakse.

I doista, cipele se danas doimaju kako nekakav relikt iz starih vremena. A u tim starim vremenima cipele gotovo da su bile i jedina obuća. Obuće je, naime, tada bilo dvije vrste: jedno su bile čizme (češće gumene nego kožne), a drugo cipele. Cipela je bilo je neizmjerno više i one su činile valjda devedeset i pet posto svega što su muškarci, žene i djeca obuvali. A koža od koje su cipele bile načinjene tražila je pažnju i njegu, pa je zato svako kućanstvo bilo opskrbljeno pomagalima koja su tome služila. Obično je postojala ladica u kakvu niskom ormariću, ili čak i zaseban sandučić negdje u špajzi, gdje je sav taj pribor stajao i odakle se vadio kad je trebalo čistiti obuću.

A to nije bio ni malen ni nevažan posao, a nije bio ni pogodan da se obavlja bilo gdje: bilo je tu uvijek nekakva dodatnog prljanja, pa su se zato cipele čistile u dvorištu, ili, ako dvorišta nije bilo, na balkonu. Iznio bi se van onaj sandučić, a onda bi počela osobita procedura.

U sandučiću je, naime, bilo nekoliko vrsta četaka. Po redoslijedu uporabe, prva je na redu bila tzv. blatarica: to je bila četka uz pomoć koje su se s cipela uklanjale deblje i teže naslage nečistoće. Trebalo je pričekati da se blato dobro osuši, pa ga onda iščetkati blataricom. Zato je ona imala osobit oblik: dok su ostale četke bile na oba kraja zaobljene, ona je na jednoj strani završavala suženjem nalik na brodski pramac, pa je čovjek pomišljao da je takva radi aerodinamike. Jer, njome je trebalo oštro i energično razmahivati da bi se blato skinulo. A bila je i pogodna za to, jer na njoj su dlake bile čvrste, načinjene od nekoga osobitog materijala, pa je blatarica u većini slučajeva bila učinkovita.

Kad bi se tako pripremio teren, valjalo je cipelu namazati. U onom sandučiću nalazila se tanka i okrugla limena posuda s kremom za cipele, koja se po domaću zvala viks, a u Dalmaciji patina. Ona se nanosila uz pomoć osobite četke koja je najviše nalikovala četkici za zube, tek što je bila nešto veća. Bilo je važno pastu (to jest šukrem) ravnomjerno razmazati. Kad bi koža dobro upila kremu, došlo bi na red glancanje: površinu cipele trebalo je trljati osobitom, vrlo mekom četkom, od čega je onda koža dobivala visoki sjaj. Na kraju bi cipele zablistale, i čovjek bi znao da može krenuti u život.

Jer u to je vrijeme čistoća cipela bila silno važna stvar. Bilo je ljudi koji su svoje bližnje procjenjivali isključivo po cipelama. Držalo se da je sramota hodati naokolo prljave obuće, a da onaj tko tako hoda nimalo ne drži do sebe, pa da mu se onda ni inače ne može vjerovati. Zato kažem da je pribor za čišćenje obuće bio neizostavan dio opreme u svakoj obitelji, a kad se išlo nekamo na put, onda se i taj pribor nosio sa sobom. Na školskim ekskurzijama i skupnim ljetovanjima među omiljene zabave pripadalo i stvaranje takozvane glanc-viks kompanije, koja je noću mazala po licu kremom za cipele one članove grupe koji su bili antipatični.

Koliko je važna bila čistoća obuće, može ilustrirati podatak da je u to vrijeme u svim gradovima – ne samo u velikima nego i u posve malima – uvijek postojala i ulična služba čišćenja cipela. Na uglovima su se vidjeli ljudi kako sjede na niskim stoličicama i glasno vabe potencijalne mušterije. Pred sobom su imali cijeli svoj dućan, koji bi po završetku radnoga vremena uprtili na leđa i odnijeli kući. Bio je to zapravo omanji sanduk, koji je sa stražnje strane imao vratašca, pa se u njega stavljao pribor za čišćenje obuće. A na gornjoj površini toga sanduka postojao je metalni kalup u obliku ljudske stope. Klijent bi prišao, stavio nogu na tu stopu, i toga časa uspostavio bi se između njega i čistača poslovni odnos.

A ulično čišćenje obuće nalikovalo je na nekakav obred, i s obzirom na predmete koje je uključivalo i s obzirom na tehnološke procedure. Jer majstor bi vam najprije u cipelu sa strana ugurao dva tanka komada kože, tako da vam ne isprlja nogavice kad bude čistio cipelu. Potom bi posegnuo za četkama i kremama kakve vi kod kuće niste imali, pa biste odmah znali da ste došli k pravome profesionalcu. A onda bi taj profesionalac nastojao da i sam njegov rad bude atraktivan: četkao je cipelu u širokim zamasima, rabio osim četaka i krpe, a pritom bi još i pjevao ili barem zviždukao. A zviždukao je zato što je znao da ćete mu za njegov posao pošteno platiti. I eto: ne treba vam boljega dokaza da je čistoća cipela bila važna, dovoljna je činjenica da se od čišćenja moglo živjeti.

A onda su ta vremena prošla. Došla je moda antilop-cipela, pa moda gumenih, pa su napokon zavladale ove sadašnje tenisice. Tu za čistače više nije bilo posla, i oni su pomalo nestali s uličnih uglova. Danas više nigdje ne možete naći čistača da vam očisti cipele, ni da vam se o glavi radi.

A ne radi vam se o glavi, jer cipele nosite rijetko: obuvate ih za posao, a čim dođete kući, prelazite u tenisice. Ne treba vam više ni pribor za čišćenje cipela, jer tenisice se naprosto peru. Nema ni četke blatarice, premda blata nije nestalo. Tek što je možda postalo manje doslovno, a više simbolično.