„Žensko sam, katkada upravo do užasa žensko“

Knjigom Sreća, koja nije samo dobra nego je i lijepa, zaokružuje se književni opus Mirjane Matić-Halle (1912–1986) i podvlači crta ispod jedne umjetničke sudbine. Bez te knjige to ne bi bilo moguće; mnoge bi stvari ostale nedorečene. Matica hrvatska još je 2002, zahvaljujući zalaganju Jelene Hekman, objavila Djela Mirjane Matić-Halle u tri sveska i započela proces revalorizacije nepravedno zapostavljene spisateljice. Danas je njezin cjelovit opus pred nama, nudi se na kritički uvid i nema više nikakvih zapreka za njegovo novo vrednovanje.

Mirjana Matić-Halle (1912–1986)

Postojao je i još postoji dug hrvatske kulturne javnosti prema djelu Mirjane Matić-Halle. O njoj su, doduše, pisane kritike, rasprave i studije; nju su cijenile brojne kolege po peru, što se može vidjeti i iz priloga u knjizi. Recenzije njezina djela potpisuju odreda vrhunska imena: Slobodan Novak, Ranko Marinković, Marijan Matković. Ali ipak na vrijednosnoj skali hrvatske književnosti Mirjana Matić-Halle nije zauzela ono mjesto koje joj pripada. Zašto je tako?

Treba reći iskreno i otvoreno: razlog je isključivo „rodna nepravda“. Sve do prije nekih dvadeset-trideset godina gotovo svi važniji historiografski radovi u nas bili su pisani muškom rukom. Hrvatsku književnu historiografiju, dakle sliku hrvatske književnosti, stvarali su muškarci, a muško kritičko pero bilo je nerijetko i mačistički netolerantno, kruto i jednostrano. Svi su estetski procesi promatrani iz muške vizure i vrednovani parametrima koje su, po svojim (nepisanim) pravilima, artikulirali muškarci. Zbog toga su ženske dionice hrvatske književnosti bile izrazito zapostavljene. Izuzmemo li Ivanu Brlić-Mažuranić, žene nisu imale pristupa u konstrukciji nacionalnoga književnog kanona. Sjetimo se dugogodišnjega prijezira sredine prema Mariji Jurić Zagorki, sjetimo se nepravdi nanesenih Vesni Parun ili, u daljoj prošlosti, Dragojli Jarnević. U slučaju podjednake vrijednosti muškoga i ženskoga autora naša je kritika redovito davala prednost muškom. Dakako, tijekom vremena, osobito osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, donekle je ispravljena izrazita spolna asimetrija, ali hrvatsku književnu povijest još čeka revalorizacija brojnih književnih opusa žena – Zofke Kveder, Zdenke Jušić Seunik, Dore Pfanove, Vesne Krmpotić pa i Mirjane Matić-Halle. To nam je dužnost, to nam je obveza.

Mirjana Matić-Halle stvarala je u vrijeme kad je književnost bila društveno važna. No nešto je još važnije: Mirjani Matić-Halle književnost je bila intimno važna, egzistencijalno bitna, i to se vidi u svakom njezinu djelu. Bila je od rane mladosti okružena umjetnicima i umjetnošću. Oko nje i njezina supruga Bruna okupljao se – negdje od 1930. do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća – šarolik umjetnički i intelektualni krug u kojem su bili Drago Ibler, Vilim Svečnjak, Cata Dujšin, Frano Kršinić, Dubravko Dujšin, Vika Podgorska, Goran Kovačić, Kaleb, Cesarić, Krklec, Šegedin, Grga Novak... Ivan Meštrović bio je vjenčani kum na vjenčanju Mirjane Matić-Halle. U poticajnom ozračju razvijala se tankoćutna, samosvojna, ali i izrazito samosvjesna spisateljica.

I evo, već sam naveo prvu važnu karakteristiku Mirjane Matić-Halle: njezinu izrazitu umjetničku samosvijest.

Izd. Naklada Ljevak, 2015.

Mirjana Matić-Halle nema u hrvatskoj književnoj tradiciji pravih prethodnika, ona nema čak ni izravnih književnih uzora. Ona je od početka, od prve novele koju je objavila još 1939. u Hrvatskoj reviji, tražila autonomni umjetnički prostor i prepoznatljiv izraz. Ako prihvatimo nesretnu, ali već uvriježenu sintagmu žensko pismo ili žensko pisanje, onda treba odmah reći da način pisanja Mirjane Matić-Halle doista posjeduje neke karakteristike ženskoga pisma. Npr. semantička strana njezinih tekstova pokazuje jasan otklon od tzv. velikih, društveno relevantnih tema kojima su se bavili muškarci, kao što su politika, ideologija, socijalni problemi, prijelomni povijesni događaji, ratovi. S druge strane, u njezinoj se prozi osjeća pojačan interes za „ženske teme“: analizu muško-ženskih odnosa, za žensku psihologiju, položaj žene u braku i društvu, žensku imaginaciju, ranjivost samosvjesne žene u vladajućem muškom falokratskom poretku. Kaže jedna njezina junakinja rečenicu koja obilježava knjigu, ali može poslužiti i kao provodni motiv kroz čitav spisateljičin opus: „Žensko sam, katkada upravo do užasa žensko.“ Ipak, nema tu govora o radikalnim feminističkim tezama ili borbenom angažmanu koji bi vodio njezine priče u tom smjeru. Naprotiv, Mirjanu Matić-Halle zanimaju ženska bića izvan društveno zadanih uloga: neprilagođene i melankolične, sofisticirane žene koje duboko promišljaju svoj identitet, pa čak i fragilne, dekadentne žene zasićene monotonom svakodnevicom u potrazi za imaginarnom srećom koja im se čini nedohvatnom.

Tematska os: sreća, ljubav i ljepota

Time smo došli do druge karakteristike stvaralaštva Mirjane Matić-Halle. Postoje pisci koji žele izraziti raznolikost interesa pa obrađuju mnoštvo tema i problema želeći pokriti što više životnih raznolikosti. No postoje i pisci koji ustrajavaju na relativno malom tematskom krugu koji onda ustrajno produbljuju iz djela u djelo. Mirjana Matić-Halle pripada drugoj skupini pisaca. Njezin je interes moguće izraziti tematskim trokutom: sreća, ljubav, ljepota.

Krenut ću od konkretnoga primjera – od novele Sreća po kojoj je nazvana čitava knjiga. Novela je objavljena 1946, u doba najjačih dogmatskih, socrealističkih pritisaka koje su provodili tadašnji partijski ideolozi. Autorici je zbog te priče čak prijetilo izbacivanje iz Društva hrvatskih književnika. U obrazloženju prijedloga stajalo je da se Mirjana Matić-Halle mora isključiti iz DHK-a zbog „dekadentnog i neprimjerenog prikazivanja ženskih likova, potpuno neadekvatnog današnjoj stvarnosti“. Neka bude spomenuto da je autoricu od neugodnosti spasio pisac (ali partijski moćnik) Ivan Dončević.

Nije ni čudo što su partijski dušobrižnici u vrijeme kad se tražio udarnički polet i društveni optimizam zamjerili Mirjani Matić-Halle dekadenciju: umjesto akcije i gorljivosti, njezina žena želi pobjeći od unutrašnjih oluja, postići smirenje, barem malen dio imaginarne sreće. Treba se samo podsjetiti: zbog dekadencije i malodušnosti bili su tada optuživani i Tin Ujević, Vesna Parun, Petar Šegedin. Bilo je časno naći se u probranom društvu „dekadenata“.

Pogledajmo što je zajedničko trima opsesijama Mirjane Matić-Halle: sreći, ljubavi i ljepoti. Zajednička im je kratkotrajnost, stalna ugroženost, brzo izmicanje. To su samo bljeskovi usred stalne, sveprisutne nesreće, mržnje i ružnoće. Spisateljica ulaže u analizu spomenutih tema mnogo strasti, energije, beskompromisnosti. Ona uvijek ide „do kraja“, do posljednjih pitanja: npr. što znači „imati sreću“, što znači i kakva je to vrijednost biti lijep, kako prepoznajemo „pravu ljubav“? U noveli Sreća pripovjedačica se pita je li čovjek za sreću bezrazložno određen ili mora u sebi nositi nešto po čemu će sreću zaslužiti. Je li sreća stečeno ili zasluženo blago?

Markantna junakinja Mirjane Matić-Halle – Priska iz novele Zavjet – zaljubila se u svećenika. Posrijedi je u zadanim društvenim okolnostima nemoguća, neostvariva ljubav. Ali pita se Priska: tko nju poziva na odgovornost, komu ona polaže račune, kakav je poredak u kojem se mora zbog ljubavi opravdavati? Na istom su tragu i druge njezine junakinje: prabaka Nunziata ili Filomena. Sve su to izopćenice, patnice, ali sve nužno trebaju ljepotu i ljubav. Kod njih se ljepota obožava do grijeha i dovodi u vezu s religioznošću. Za Nunziatu pripovjedačica kaže da je bila „svećenica ljepote i ljubavi“ i da je bila „grešna i lijepa“.

Evo upravo u Zagrebu traje izložba Rodinovih radova, a jedna junakinja u noveli Ne plači, ne plači, sve mine oduševljena je Rodinovom slavnom skulpturom Zagrljaj. Oduševljena je zato što se na toj skulpturi zbila rodna inverzija: „Ona ljubi, ona grli, ona se daje, ona uzima. Obuhvaća ga, upija u se, a on se samo predaje.“ U svakom slučaju možemo slijediti provodnu misao novele Sreća: „Sreća je zapravo davati, a ne primati, a ako od nekoga tražimo previše, mi smo ga time sigurno i izgubili.“

Ironijska optika

Konačno, tu je i treća karakteristika ove knjige: ironija. To baš i nije česta osobina autorica pa zato možemo reći da je Mirjana Matić-Halle naša heroina ironije. Ironija je gipkost duha, ona nas čuva od skučenosti, patetike, sentimentalnosti. Ironija u djelu gospođe Halle nije samo stilska figura nego i način mišljenja. Ona znači brzu promjenu načina gledanja, odmak od prikazanih likova i događaja, razbijanje svake iluzije, pretvaranja, obmane, dakako i samoobmane. Marija Jurić Zagorka u privatnom pismu Mirjani Matić- Halle iz 1950. hvali Mirjanin „originalni i suvereni talent“ i duh koji – piše Zagorka – „daleko dosiže iznad svojeg doba, koji duh i nije mogao bit shvaćen u malograđanskom krugu mišljenja“. Mirjana Matić-Halle upravo ironijom nadmašuje okvire ženskoga pisma pokazujući kako u životu ništa nije statično: sve je u stalnim preobrazbama, sve je nepostojano, pa i sve izgleda drukčije nego što se na prvi pogled čini.

I na kraju da odgovorim na pitanje koje se ustrajno postavlja u djelima Mirjane Matić-Halle: što (nam) je potrebno za potpunu sreću? Nema tu recepata, nema univerzalnih formula, nema sreće „pod pogodbom“, inače bi svatko bio sretan, pogotovo bogati. Baš zato ću odgovoriti na način kako to čini spisateljica u jednoj pričici umetnutoj u novelu Posjet najbogatijoj ženi na svijetu. Ona piše:

Bog je jako cijenio jednog pjesnika i za njegov rad obećao mu je najljepši život. Sva dobra svijeta, ljubavne užitke, raskošne palače, najljepše hurije, drago kamenje, zlato, biserje, perivoje, vodoskoke, cvijeće… Pjesnik je sve te ponude skrušeno slušao, a onda rekao: „O Gospode, hvala ti, a hoćeš li mi ostaviti barem jedan kutak za čežnje?“