Umjetnošću protiv straha

Pjevači koje volim ranjivi su. Poput Nine Simone, čije izvedbe odaju ekstremnu ranjivost, ali i vokalnu snagu. Emotivna ogoljenost i potpuna neustrašivost u davanju sebe publici – to je kvaliteta koja nadahnjuje

Navedene rečenice izrekla je prije četiri godine u intervjuu britanskom Guardianu razmjerno malo poznata indie rock-glazbenica – Anna Calvi. Činjenica da Calvijeva više pripada svijetu underground-rocka izgrađenu na ostavštini Patti Smith ili P. J. Harvey, njezinim riječima daje još osjetniju težinu. Simone je svojim opusom izbrisala međužanrovske i generacijske granice, uspostavljajući drugu vrstu kriterija: duboku emotivnost, žensku karizmatičnost, vulkansku karakternu snagu, magnetizam.  

Površna pop-publika taj je opus barem dotaknula zahvaljujući njegovim općim mjestima – primjerice, pjesma My Baby Just Cares For Me osamdesetih je iskorištena kao podloga u reklami za parfem. S druge strane, „ozbiljniji“ poznavatelji jazza sliku o Nini Simone stekli su težim, ali plodonosnijim putem: proučavajući njezina rana ostvarenja kao što su Little Girl Blue ili The Amazing Nina Simone, na kojima je jazz samo okvir, polazište, a ne konačni cilj. 

Novi dokumentarac What Happened, Miss Simone premijerno prikazan na ovogodišnjem festivalu Sundance (a o kojemu se s razlogom mnogo pisalo prošloga ljeta), sugerira da o toj velikoj glazbenici nije sve još rečeno. Kao i većina sličnih pokušaja, riječ je o svojevrsnoj slagalici koja bi gledatelju trebala osvijetliti autentičnu sliku profesionalnog i osobnog života umjetnice. Redateljica Liz Garbus posegnula je u arhive u potrazi za rijetkom i relevantnom građom skupljenom iz dinamične i nepredvidive karijere Nine Simone. Te sekvence kombinirala je s intervjuima, pri čemu je nezaobilaznu ulogu dobila i njezina kćer, Lisa Simone Kelly.  Na mnogo razina rezultat je dojmljiv.

Najkraće, hrabrost je ključna osobina Nine Simone, i najvažnija dimenzija njezina rada i životnih principa. Na novinarsko pitanje što smatra slobodom, mlada Nina Simone u sceni s početka filma odgovara: odsutnost straha. U njezinu slučaju to znači emotivnu neustrašivost, smjelost neprihvaćanja rasne segregacije, kreativnu drskost i spremnost na inventivne autorske i interpretativne zahvate – one čiji vam eventualni neuspjeh može ugroziti karijeru. Istina, patila je od posve ozbiljna bipolarnoga poremećaja, no tko je uopće spreman procijeniti što bi se s njezinom umjetnošću, društvenim angažmanom i karijerom događalo da nije? 

Pravim imenom Eunice Kathleen Waymon, rođena je 21. veljače 1933. u Tryonu, u Sjevernoj Karolini, kao šesto od osmero djece. Klavirom je ovladala u dobi od tri godine, a prvi znaci nadarenosti čuli su se već za nastupa u mjesnoj crkvi. S dvanaest je godina održala prvi koncert, klasični recital. U želji da postane cijenjena klasično obrazovana pijanistica, nakon srednje škole studira na njujorškom konzervatoriju Julliard School of Music. Nakon neuspješna pokušaja da put klasično obrazovane glazbenice nastavi na Curtis Institute of Music u Philadelphiji, počinje nastupati u barovima, gdje u repertoar unosi elemente folka, gospela i bluesa. Podjednako pod utjecajem Beethovena, Brahmsa, Bacha i Chopina, kao i Gershwina te Colea Portera, Eunice postaje Nina Simone i otpočinje karijeru glazbenice koja je klasičnu glazbu mjestimično stapala s „popularnom“, pri čemu se u tim spojevima nikada nisu zapažali ružni šavovi. Iako je albumima sintetizirala mnoge žanrove, jazz je ladica u koju su je najčešće svrstavali. No ona se javno odricala takvih ocjena, objašnjavajući da je najprimjereniji naziv za njezin opus „crnačka klasična glazba“. „Ne sviđa mi se termin jazz – ni Duke Ellington ga nije volio. On se jednostavno koristi kako bi se njime označili pripadnici crne rase“, pojasnila je. U pjesmama kao što su Mississippi Goddam, I Wish I Knew How It Would Feel To Be Free i (više od svih) Young, Gifted & Black, iščitava se neslomljiva volja za uspostavljanjem rasnih jednakosti.

Nakon uspješna razdoblja pedesetih, u idućem desetljeću Simone objavljuje prijelomne albume i singlove: High Priestess Of Soul i Nina Simone Sings The Blues (oba iz 1967) koje pokazuju da se pjevačica podjednako prirodno snalazi uz pratnju orkestra i malog sastava, izvodeći i prekrajajući klasike, skladajući svoje skladbe, i definirajući novo doba u žanru za koji još nije izmišljeno precizno ime. Soul? Blues? Gospel?, Klasična glazba, crnački folk, bjelački pop? Svejedno je, sve dok je u bogatu teksturu utkan njezin klavir i taj karakteristično zatamnjen vokal – naizmjence nježan, sjetan i tvrd, prožet gotovo prijetećim nijansama. Nije ni čudno da je riječ o razdoblju kad joj se repertoar iz pretežno ljubavnoga počeo transformirati u opus snažnog političkog naboja. „Prestala sam pjevati ljubavne pjesme i počela izvoditi protestnu glazbu – naprosto zato jer je to bilo potrebno. Izvodeći takvu glazbu, možete ostvariti zamisli pravog političara“, rekla je u jednom intervjuu. Prisvojivši pjesme tada mladih kantautora kao što su Bob Dylan i Leonard Cohen, uspostavlja kontakt s rock-kontrakulturom. Istovremeno se sve više okreće liberalnijoj europskoj publici koja je, za razliku od sjevernoameričke, mnogo lakše shvaćala njezinu vrstu ljudske i umjetničke beskompromisnosti.

Karijera Nine Simone dobiva na zamahu sklapanjem ugovora za veliku diskografsku kuću RCA Records. Niz od čak devet albuma koji je uslijedio u razmjerno kratku razdoblju, do početka sedamdesetih, potvrdio je njezino značenje i globalni utjecaj, iako su istinite tvrdnje većine kritičara kako kvaliteta tadašnjih radova nije sasvim pratila količinu objavljena materijala.

Sedamdesetih godina njezin privatni život zapao je u emotivnu, a profesionalni u financijsku krizu, pa je veći dio toga desetljeća provela u svojevrsnoj potrazi za novim umjetničkim identitetom. Mijenjala je adrese boravka, živjela je u Liberiji, Švicarskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i na Barbadosu, a nakon raskida ugovora s kompanijom RCA njezine diskografske i koncertne aktivnosti svele su se na minimum. Nakon četverogodišnje stanke, 1978. objavljuje zapažen album Baltimore, naslovljen prema istoimenoj skladbi Randyja Newmana, a osamdesetih ju je stara slava, i spomenuta reklama, održavala na površini. Nakon što početkom 90-ih objavljuje autobiografiju I Put A Spell On You, nakratko se vraća i s novim studijskim albumom, A Single Woman, koji je pokazao da je i u kasnom razdoblju karijere sposobna potvrditi ugled jedinstvene interpretatorice. Njezin je opus i u novom mileniju nadahnuo mnoge glazbenike.

U autobiografiji I Put A Spell On You napisala je kako je njezina zadaća kao umjetnice u „publici pobuditi osjećaje na dubljoj razini“ – one koji nisu podložni racionalnoj analizi, a stvaraju se, nalik hipnozi, u neposrednom dodiru s publikom. I doista, to je bio njezin najjači adut: sposobnost da vlastitu hipersenzibilnost ugradi u svaku izvedbu bez obzira je li riječ o pozornici ili studiju.

U skladu s takvim umjetničkim načelima Nina Simone postupala je sve do smrti; preminula je 21. travnja 2003. u Carry-le-Rouetu, u južnoj Francuskoj – mirno, i navodno u snu. Nema sumnje da je barem dio svojih snova pretvorila u stvarni život.