Tomislav Čegir

Temeljen na povijesnim događajima, tragičnome stradanju osmero planinara prigodom osvajanja Mont Everesta u svibnju 1996, film Everest islandskoga redatelja Sebastiana Kormakura istodobno je umjetnička rekonstrukcija faktografskoga kao i redefiniranje žanrovskog modela filma katastrofe. Premda postoji barem nekoliko mogućih izvornika o spomenutome događaju, poput istoimenoga dokumentarnoga filma (1998) ili pak autobiografskoga zapisa novinara Jona Krakauera, sudionika ekspedicije, scenaristički predložak Williama Nicholsona i Simona Beaufoya nastoji iznaći vlastito vrednovanje pogibeljnoga uspona na sam vrh svijeta. Nema nikakve sumnje da u tome scenariju i njegovoj redateljskoj nadgradnji uočavamo prvobitno arhetipsku strukturu odnosa narativnosti i karaktera te snažno očitovan odnos ljudi i prirodnoga elementa personificirana u planini i vremenskim uvjetima u kojem, kao što ustvrdi jedan od protagonista, „planina naposljetku ima zadnju riječ“.

„Borba čovjeka s prirodom“ potka je i ovoga filma o osvajanju planinskoga vrhunca

Gledatelj u ekspoziciji percipira središnje likove okupljene u novozelandskome podneblju, njihove susrete s ostalim članovima ekspedicije u Katmanduu te početak planinarskoga pothvata i blage opreke s drugim ekspedicijama koje teže istom cilju. Pritom arhetipske postavke strukture uvjetuju zamalo rudimentarnu motivaciju ponekih prijelomnih likova, kao i svođenje protagonistica na odražavanje sudbine muških likova ili tek mjestimično, ali ne i uvijek uspješno, ulogu u očuvanju njihove egzistencije.

Zanimljivo je da Everest uglavnom izmiče sentimentalnosti, pa tako i bilo kakvim natruhama patetike, premda je zbog habitusa nekih protagonista mogao otklizati u takvu smjeru. Tako je primjerice supruga Jan (Keira Knightley) vođe ekspedicije Roba (Jason Clarke) u visokoj trudnoći, poštar Doug (John Hawkes) u drugom pokušaju osvajanja vrha potaknut i obećanjem američkim školarcima, a Japanka Yasuko (Naoko Mori) nastoji osvojiti i sedmi od najviših planinskih vrhova. Njihova su suprotnost Teksašanin Weathers (Josh Brolin), koji depresivnim stanjima izmiče bježeći od obitelji i supruge (Robin Wright) u planine, vođa druge ekspedicije Scott (Jake Gyllenhaal) čija se iscrpljenost ublažava lijekovima ili pak iskusni Anatolij (Ingvar Sigurdsson). U središnjici nalazimo koordinatoricu Helen (Emily Watson) i navigatora planinara Guy Cotter (Sam Worthington) čija emotivnost podcrtava nemoć ljudi u odnosu s pogibeljnom mećavom.

Pomalo začudno, planinski eksterijeri usprkos egzistencijalnom izazovu i opasnosti za ljude sasvim su prigušeno vizualizirani u snimateljskome radu Salvatorea Torina, ali njihovu slikovnost sasvim učinkovito mijenja dizajn zvuka, izvanprizorno ili unutarprizorno označavajući prostorne i vremenske uvjete. I montažer Mick Audsley uspješan je u ritmičkom odnosu protagonista i prirodnoga elementa te naglašavanju uloge središnjih likova i njihova egzistencijalnoga puta. Sebastian Kormakur u svome trećem ostvarenju nakon odlaska s Islanda uspostavlja izravne sastavnice samosvojnoga i razmjerno prepoznatljiva redateljskoga rukopisa, iako ga još ne možemo označiti i posve autorskim u sagledavanju filmske građe te izražavanju vrsnoga stila i svjetonazora. Sposoban jasno prikazati priču, predstaviti likove, nesklon je visokoproračunskoj upeglanosti pa uočavamo i mjestimičnu grubost rukopisa i već naznačen odmak od uobičajene srednjostrujaške sentimentalnosti u prikazu tragičnih povijesnih događaja. Mjestimice iskazuje nebrigu o sudbini nekih sporednih likova koji su se u zapletu učinili važnima, poput novinara Karakauera.

Unatoč šturoj karakterizaciji većine likova, njihovu svođenju na arhetipske uloge u postavu i cjelini filmske građe, u glumačkome je ansamblu većina već spomenutih svrhovito utjelovila protagoniste pridodajući im i dimenziju što možda i nije bila označena u scenarističkome predlošku. Tako je primjerice Jason Clarke znatno proširio glumački opus, tumačeći lik oprečan većini ranijih ostvarenja. Josh Brolin uvjerljiv je kao pomalo ambivalentan teksaški bogataš i suprotnost je Johnu Hawkesu u ulozi poštara u esencijalnom usponu na vrh svijeta. Sam Worthington uspješno odražava lik koji žali zbog gubitka prijatelja, a iskusna Emily Watson dosljedno tumači protagonisticu čija se važnost koordinacije umanjuje zbog pogibeljne mećave. Opreku uočavamo i u tumačenjima Keire Knightley kao trudnice nemoćne nositi se sa suprugovom pogibelji i Robin Wright u ulozi supruge stradaloga Teksašanina, supruge čija aktivnost spašava život ranjenoga bračnog partnera.

Pogrešno bi bilo ustvrditi da Everest nije uspjelo ostvarenje, premda mjestimice pati od necjelovitosti strukture i šturosti karakterizacije. Uvjerljivost je u rekonstrukciji faktografije ipak znatna, a činjenica da je posrijedi više posveta nego pseudodokumentarizam podcrtat će i dosegnutu emocionalnost u odnosu filmske interpretacije povijesnoga, čime se uslojava odnos filmskoga djela spram gledateljeve recepcije i promišljanja prikazane građe. Usto, sasvim je jasno da Sebastian Kormakur dosljedno potvrđuje svoju internacionalnu karijeru, kvalitativno i tržišno usmjeravajući se prema središnjici suvremenoga filma. I u odnosu spram faktografskoga, kao i spram žanrovskog, Everest je više nego samo zanimljivo, ali ne i ostvarenje duga trajanja.