Srbi u Hrvatskoj moraju se odlučiti za Hrvatsku ili geto

Svijet, Europa i Balkan nalaze se u vrlo opasnom stanju nesigurnosti gotovo kao pred rat: more izbjeglica iz kriznih područja navaljuju na vrata bogatoga šengenskog prostora, Grčka je gospodarski bolesnik koji ne može preživjeti bez injekcija tuđeg kapitala, antieuropske stranke u zapadnoj Europi sve više dobivaju na snazi, tzv. Islamska država nezaustavljivo osvaja arapske zemlje i prijeti čak Turskoj, demokracija je ugrožena i u samoj državi na Bosporu, Rusija vodi gotovo otvoreni rat protiv Ukrajine, zemlje južne Europe, Španjolska, Portugal i Italija, nalaze se na putu ekonomskoga oporavka, ali još nisu ostavile iza sebe mogući neuspjeh, u hrvatskom susjedstvu sve je nesigurno kao što je bilo prije petnaestak godina. Eto u takvoj vanjskopolitičkoj situaciji neki u Hrvatskoj i Srbiji nemaju drugoga posla nego da otvaraju bojišnice na sporednim frontama koje razdražuju javnost i iscrpljuju narode željne mira i kruha.

Riječ je o odluci Gradskoga vijeća u Vukovaru da u nekim dijelovima grada ukine dvojezičnost i ćirilicu na javnim zgradama u tom gradu, najvećoj žrtvi velikosrpske agresije. Nešto posve prirodno i razumljivo ako se sjetimo takvih postupaka drugih naroda u svezi s njemačkim zločinima u Drugom svjetskom ratu, konkretno Izraelaca, Poljaka i Nizozemaca i nekih drugih koji su desetljećima odbijali javnu uporabu njemačkoga jezika i pisma. Svidjelo se to nekima ili ne, oni su bili u pravu. Nijemci svjesni zlodjela svojih predaka nisu se tužili, čekali su desetljećima da se u Poljskoj ponovno osnivaju njemačka kulturna društva, u Nizozemskoj javno govori njemački i u Izraelu izvodi glazba Richarda Wagnera. A Hrvatska je glede srpskoga jezika i ćirilice ipak poseban slučaj. Prema posljednjem popisu stanovništva Srba u Hrvatskoj ima 4,54 posto, dok se za srpski kao svoj jezik deklariralo samo 2 posto hrvatskih građana, dakle manje od 50 posto pripadnika srpske nacionalne manjine. Trebalo bi vidjeti koliko se njih stvarno koristi ćirilicom, uvjereni smo da ni jedan posto stanovnika Hrvatske ne shvaća ćirilicu kao prvo pismo svoga čitanja i pisanja. I onda kad su odgovorni političari Vukovara ispravili pogrešku Kukuriku koalicije, digla se uzbuna u susjednoj Srbiji i njezinoj podružnici u Hrvatskoj, koja se naziva Srpsko narodno vijeće.

A stvari su vrlo jednostavne: Srbi u Hrvatskoj u golemoj većini ne govore jezik kakav je u uporabi u Srbiji, nego hrvatski, dok je ćirilica, kako rekosmo, nešto sporedno, ali unatoč tomu možemo pretpostaviti da neki, rijetki od njih, žele ćirilicom i izvanjski potkrijepiti onu zloglasnu parola „Ovo je Srbija!“ Pa i sam Milorad Pupovac govori ljepšim hrvatskim jezikom nego preuzvišeni zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a vrlo vjerojatno ne piše ćirilicom. Posve je drukčiji sadržaj njegovih javnih nastupa, kao i onaj da će se odreći riječi srpskoga predsjednika Nikolića o hrvatskoj državi kao „Hitlerovu daru“ ako se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović distancira od pokliča „Za dom spremni“ i „Ubij Srbina“ kao da su te dvije besmislice usporedive. Nikolić naveliko krivotvori hrvatsku povijest i vrijeđa Hrvate kao narod, dok spomenuta dva pokliča koriste rijetki politički analfabeti, pa zašto bi se hrvatska predsjednica spustila na njihovu razinu ? Smiješno, ali dostojno Pupovca. No u Hrvatskoj je sve moguće kao, primjerice, da ateist Pupovac priređuje svakoga pravoslavnog Božića prigodni domjenak (Hristos se rodi) , a isto tako nevjerujući Ivo Goldstein biva izabran za predsjednika jedne od dviju židovskih vjerskih zajednica u Zagrebu. Hrvatska obiluje takvim kuriozitetima u gotovo svim političkim taborima.

Naravno, ima Srba u njihovoj nacionalnoj manjini koji „govore srpski tako da ih ceo svet razume“, kao pravi Šumadinci, primjerice u tome preglasni zastupnik SDSS-a Dragan Crnogorac, ali to je očevidno ideološko, a ne spontano izražavanje, jer su Srbi čak i u komunističkoj Hrvatskoj govorili i pisali onako kao i ostali njezini građani, dok su svoj konkretni hrvatski jezik, prema tadašnjoj definiciji da je u SR Hrvatskoj u službenoj uporabi „hrvatski književni jezik koji se naziva hrvatski ili srpski“, mogli nazivati i srpskim, ali to nisu činili, nije bilo potrebno. Dovoljno je pogledati sve jezične javne manifestacije u SR Hrvatskoj, od medija pa do visoke književnosti, pa se osvjedočiti da su hrvatski državljani srpske nacionalnosti pisali i govorili isto onako kao i Hrvati.

A što se tiče ćirilice, ona je u čak i u Srbiji bila na uzmaku, no dobila je na snažnom zamahu tek nakon dolaska Miloševića na vlast i usputnoga jačanja dotad zamrle Srpske pravoslavne crkve. U srpskom pisanju ćirilica i latinica gotovo su bile ravnopravne sve dok srpski nacionalisti nisu „otkrili“ kako je ćirilica nezaobilazno obilježje srpske nacije kao da je ne rabe Bugari, Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi i još neki narodi. Ćirilica sama po sebi nije ni u čemu zla ili dobra, ona je dobila na zloćudnosti otkad su je počeli koristiti četnici i njima srodni šovinisti kao „znak raspoznavanja“ svojih ratnozločinačkih nedjela zapadno od Drine. U Hrvatskoj nitko ne bi smio, niti želi, zabranjivati našim Srbima da se služe ćirilicom kako u internoj uporabi tako i u kontaktima s javnošću, no oni je nikako ne bi, barem neko vrijeme, smjeli nametati Hrvatima, posebice ne onima koji su bili žrtve srpske agresije, a takvih je najviše u Vukovaru i hrvatskom Podunavlju.

Stvarno treba prezirati vlastiti narod kao sadašnja vlast u Zagrebu pa na silu provoditi zakon o uporabi jezika manjina u Vukovaru protiv volje tamošnje većine. Uostalom, taj se zakon naveliko krši u Istri, u kojoj dvojezičnost vlada i u onim općinama u kojima Talijani nemaju ne samo 30 nego ni 3 posto stanovništva. A što se tiče uporabe ćirilice u Srbiji, zar mnogo ne govori da je od deset romana kandidiranih za NIN-ovu nagradu ove godine njih sedam tiskano na latinici. Pitamo se: zašto neki Srbi u Hrvatskoj žele biti srpskiji od svojih sunarodnjaka u Srbiji? Njihova manjinska prava jedna su od najvećih u Europskoj Uniji. Zar žele forsiranjem jezika iz Republike Srbije i ćirilice odijeliti se od ostalih stanovnika Hrvatske i zatvoriti u svoj nacionalni geto? To najmanje odgovara njima, ali dobro dolazi nekim njihovim samozvanim vođama koji na „tihoj vatri“ žele stalno podgrijavati srpsko-hrvatske sukobe kako bi opravdali svoje dobro plaćeno plandovanje na tim funkcijama.

Status nacionalnih manjina
u Hrvatskoj podsjeća
na feudalno doba

Time što su postali nacionalnom manjinom nakon uspostavljanja hrvatske države neki su se Srbi osjetili prikraćenima (to su isticali kao jedan od uzroka za svoj krvavi ustanak), a to nisu bili, baš obratno, kao nacionalna manjina imaju neka neotuđiva prava, pojedina čak i veća od većinskoga naroda, primjerice zajamčena tri zastupnika u Hrvatskom saboru bez obzira na rezultate glasovanja. To je jedinstvena povlastica kakve nema nigdje drugdje u Europi. Primjerice, u Mađarskoj zastupnici nacionalnih manjina sjede u parlamentu, ali nemaju pravo glasa. U Italiji austrijska manjina bira svoje zastupnike u parlamentu kao i ostali građani ove zemlje, ponekad se „probije“ do Rima samo jedan zastupnik Južnog Tirola austrijske nacionalnosti. Isto vrijedi za Mađare u Rumunjskoj i Slovačkoj te za Hrvate i Slovence u Austriji. U državama Europske Unije ne postoji institut zajamčenih parlamentarnih mjesta za predstavnike nacionalnih manjina. U biti ta čudna odredba Hrvatskog ustava protuustavna je jer diskriminira većinski narod čiji se parlamentarci moraju izložiti volji naroda na izborima. Manjinci u nas su nešto što su u feudalno doba u Hrvatskoj bili tzv. virilisti, predstavnici plemstva i klera koji su automatski postajali članovi Sabora, a da se nisu trebali boriti za glasove na izborima. To bi trebalo ukinuti prvom prilikom isto tako kao i izbornu jedinicu za dijasporu, koja je u biti parlamentarni rezervat za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čime oni uživaju ne samo dvostruko državljanstvo nego i dvostruka parlamentarna predstavništva, također nešto neviđeno u Europskoj Uniji.

Beograd nema pravo miješati se u hrvatske unutarnje prilike

Najgore je kad se u ovoj ćirilskoj „buri u čaši vode“ jave visoki dužnosnici srbijanske vlade, neki od njih deklarirani četnici, žaleći se u javnosti i u institucijama Europske Unije kako se u Hrvatskoj „potiru prava srpskoga naroda“. Ako bi itko imao pravo prosvjedovati zbog kršenja prava nekih nacionalnih manjina, oni svakako ne spadaju među te, s obzirom na činjenice kako su tlačili i progonili Albance ili kako nastoje razbiti hrvatsku nacionalnu manjinu u Vojvodini.

Posebno je u rečenome žustar srbijanski ministar rada i socijalne skrbi Aleksandar Vulin, koji čak zamjera Europskoj Uniji što ne intervenira u ovom slučaju. To je isti Vulin koji je u Hrvatskoj klevetao blaženog Alojzija Stepinca da je za vrijeme NDH bio „ustaški vikar“, a bio je vojnim vikarom imenovanjem Vatikana ne samo tada nego i u Kraljevini Jugoslaviji. Odluku vukovarskog Gradskoga vijeća nazvao je „jasnim primjerom rasizma“. Ponovno jedna glupost jer Hrvati i Srbi pripadaju istoj rasi, dok pisma i jezici nisu osobine bilo koje rase. Ništa bolji u nepoznavanju povijesti nije bio ni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, koji je sadašnju Republiku Hrvatsku povezao s nekakvom državom koju je Hrvatima „darovao Hitler“. Teška je to provokacija s obzirom na preambulu Ustava Republike Hrvatske prema kojoj se ona temelji, među ostalim, na odlukama ZAVNOH-a kao nijekanja NDH i ustavima Socijalističke Republike Hrvatske. Druga je stvar ako Nikolić misli da su i hrvatski partizani skupa s Josipom Brozom Titom fašisti, a on, kao četnički vojvoda, sljedbenik vojske koja je u Drugom svjetskom ratu kolaborirala s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom – demokrat. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova s pravom je odbilo srbijansko miješanje u unutarnje hrvatske stvari, ali moglo je dodati da službeni Beograd najprije mora pomesti pred vlastitim vratima, posebice glede njegova odnosa spram hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini. Sad ćirilica ponovno ide na hrvatski Ustavni sud, ali i na neke europske institucije. Sigurno ima u novoformuliranom Statutu grada Vukovara nekih bizarnosti, ali one se mogu ispraviti u samom Gradu nakon stanovitog hlađenja prepirki. Jasno, „ćirilski“ Srbi mogu se obratiti i Europi, no odgovori se već sada znaju: rješavanje problema nacionalnih manjina spada u nadležnost njihovih zemalja. Bruxelles i Strasbourg ipak mogu poslati neke preporuke, ali one su samo to, a ne prisila. Treba pogledati kakav je status nacionalnih manjina u Mađarskoj, Austriji i Italiji pa se uvjeriti da je mnogo skromniji nego naših u Hrvatskoj. Njihovi predstavnici moraju shvatiti da se Hrvatska u svojoj politici prema njima ravna prema Europi, a ne bivšoj Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu, u kojima su neki narodi bili „ravnopravniji“ od ostalih.

Hrvatska nacionalna manjina
u Srbiji nema onakva prava
kao srpska u nas

Prošle je godine predsjednik Srbije Nikolić uzburkao hrvatsku javnost u Vojvodini i Hrvatskoj kad je osobno darovao djeci hrvatskih Bunjevaca školske udžbenike, i to na ćirilici. To je bio provokativni nastavak beogradske politike prema hrvatskoj nacionalnoj manjini koju dijeli na Šokce i Bunjevce, prema kojoj su Bunjevci poseban narod, ni Hrvati ni Srbi, nešto nevjerojatno, kao da se nacija može stvoriti političkom odlukom. Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov rekao je kako se svatko može izjašnjavati kako želi, ali da Hrvati neće dopustiti da „pripadnost Bunjevaca bude riješena paušalnom političkom izjavom“. Kad je kralj diktator Aleksandar Karađorđević dekretom proglasio srpskohrvatskoslovenački jezik i jugoslavensku naciju, šaljivci su mu se narugali kako dekretom nije moguće napraviti ni dijete, a kamoli naciju. Znamo kako je završila ta diktatura, no očito to još nije znano Tomislavu Grobaru. Po starom običaju „podijeli pa vladaj“ službeni Beograd našao je među Bunjevcima neke svoje kvislinge koji tvrde da su Bunjevci i ništa drugo, premda to opovrgava njihova prošlost, ali i znanost. Čak je i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović odgovorio Nikoliću kako prema Hrvatima Bunjevcima provodi politiku asimilacije.

Ipak u Srbiji neki ne misle kao četnički vojvoda Nikolić. Snežana Ilić iz zrenjanskoga Centra za razvoj civilnoga društva izjavila je u povodu beogradskog separiranja Bunjevaca: „Znanost je tu rekla svoje, etnologija je rekla svoje, povijest je rekla svoje bunjevačka subetnija je u okvirima hrvatskog nacionalnog korpusa.“ Prema njezinim riječima priča o identitetu Bunjevaca „podgrijavana“ je u Miloševićevoj kuhinji devedesetih godina prošlog stoljeća: „Miloševićev režim je u vrijeme rata s Hrvatskom razbijao ovdašnji hrvatski nacionalni korpus i tako mu je oduzeo jednu trećinu.“ To bi se moglo tumačiti i kao „hladni genocid“ nad vojvođanskim Hrvatima.

Miješanje Srbije bilo političke ili crkvene u hrvatske stvari prevršilo je svaku mjeru kad je predsjednik Nikolić uputio pismo papi Franji u kojemu je, onako usput, spomenuo ulogu kardinala Stepinca u Drugom svjetskom ratu, pa bi, veli on, odustajanje od njegove kanonizacije bilo u korist „zajedničke mudrosti“. Tomu se pridružio vrh Srpske pravoslavne crkve (SPC) u pismu vatikanskom povjereniku za vanjske poslove Dominiqueu Mambertiju protiveći se proglašenju Stepinca svetim. Patrijarh Irinej rekao je u Politici: „Da bi netko bio svetac, on zaista mora biti svijetla i sveta osoba koju kao takovu prihvaćaju i drugi kršćani.“ Samo dva mjeseca prije te izjave Irinej je rekao kako kanonizacija Stepinca neće ugroziti odnose između Srpske pravoslavne crkve i Vatikana. No papa Franjo navodno je odlučio osnovati mješovitu komisiju SPC i Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja bi radila na zbližavanju dviju vjerskih zajednica, a jedan od rezultata njezina djelovanja bio bi, prema Darku Pavičiću iz Večernjeg lista, odustajanje od proglašenja Stepinca svetim, što bi bila potvrda jurisdikcije Srpske pravoslavne crkve nad hrvatskim katolicima ili „unijačenje“ s obratne, pravoslavne strane. Nešto nečuveno u novijoj hrvatskoj povijesti, premda se prakticiralo u turska vremena kad su pravoslavni popovi „preuzimali“ katolike čije je svećenstvo morao bježati pred Osmanlijama, dok je Pravoslavlje uživalo potporu Visoke porte. Ako bi to bila istina, ako je srbijanska diplomacija utjecajnija u Vatikanu od hrvatske Crkve, onda bi Kaptol to trebao reći vjernicima, a ne širiti neprovjereni optimizam o bliskom proglašenju Stepinca svetim. Bila bi to nečasna „trampa“ kakvu je svojedobno sklopio Vatikan i komunistička Jugoslavija u zloglasnom Protokolu u kojemu je naša Crkva morala pristati na riječi da će se „suprotstaviti hrvatskom terorizmu u inozemstvu“ kao da ga jer prije toga podupirala.

Također ne stoji Pavičićeva tvrdnja kako je Vatikan povjerio Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nekakvu ulogu „mosta“ prema Pravoslavlju. S obzirom na katoličko-pravoslavne napetosti u prošlosti na našim terenima takva bi uloga slomila Katoličku crkvu u Hrvata, jer autokefalne crkve u pravoslavnom svijetu uvijek žele na ravnopravnoj nozi svaka posebno kontaktirati i pregovarati sa Svetom stolicom. Pravoslavlje nema svoga papu, Vaseljenski patrijarh u Carigradu samo je „prvi među jednakima“. To je glavni problem vatikanske diplomacije.

Zar Vatikan ne zna koga je SPC proglasila svetim?

Možemo pretpostaviti da je Vatikan dobro upoznat s upletenošću Srpske pravoslavne crkve u politiku kako komunističke Jugoslavije tako i sadašnje Srbije. Ona je uvijek bila državna crkva. Prema podacima Vladimira Dedijera, prvoga poslijeratnog srpskog partrijarha Germana postavila je na taj položaj nitko drugi nego Udba. U Miloševićevo vrijeme Srpska pravoslavna crkva bila je najnacionalističkiji ešalon srpskoga ekspanzionizma. Samo jedan primjer. SPC je 19. svibnja 2003. proglasio svetim episkopa Nikolaja Velimirovića, koji je bio jedan od ideologa „svetosavskoga nacionalizma“ i jedan od inspiratora fašističkog „Zbora“ Dimitrija Ljotića, koji je u Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskoga rata otvoreno surađivao s nacističkom Njemačkom. Nikolaj Velimirović isticao se u spisima oštrom kritikom europskog humanizma, europske civilizacije i navodno njezina materijalističkoga duha, ali i žestokim antisemitizmom. Nijemci su Velimirovića početkom rata 1941. uhitili i strpali u logor Dachau, ali to ga nije navelo na antifašizam, nego baš obratno, u tome je logoru napisao knjigu Srbima kroz tamnički prozor u kojoj krivnju za rat prebacuje na svjetonazore kao što su demokracija, socijalizam, pacifizam, kapitalizam i komunizam, iza kojih stoje Židovi u službi sotone! Neki nastoje izbrisati njegov antisemitizam spominjući kako je on Židovku Elu Trifunović Neuhaus i njezinu majku spasio u samostanu Ljubostija, no svi njegovi spisi govore o njemu kao žestokom srpskom nacionalistu i antisemitu kojega nikako nije moguće uklopiti u shemu patrijarha Irineja da svece moraju prihvatiti svi kršćani. Baš obratno, hrvatskim katolicima u „slučaju Velimirović“ to nije moguće, ali i ne žele se u to miješati, pa isto traže i od Srpske crkve kad je riječ o Stepincu ako im je pri srcu ekumenska suradnja.

Patrijarh Irinej očigledno nije dobro povijesno potkovan ili svjesno ne govori istinu kad je u povodu nedavne proslave 400. obljetnice bogoslovije u manastiru Krka u Kistanjima tvrdio da je taj manastir podignut u 14. stoljeću, što znači, kako je nastavio, da Srbi nisu došli s Turcima, nego je to područje srpska postojbina otprije, ni više ni manje, nego dva stoljeća ranije. Prema točnim povijesnim podacima manastir Krka nastao je kao katolički samostan, na što ukazuje i njegov zvonik u romaničkom stilu, dakle pravoslavni manastir sagrađen je na temeljima katoličkoga samostana. Svi „dokazi“ o njegovu prvotnom srpstvu nisu utemeljeni, ne postoje dokumenti o tome, a neki su obične krivotvorine. Natpis na ulazu u manastir iz 1402. tako je nevješt da se odmah vidi kako je krivotvoren. Čak su i neki srpski povjesničari ukazalo na taj falsifikat, pa je to prisililo Eparhiju dalmatinsku da u Shematizmu od 1873. do 1903. ustvrdi kako „se ne zna kad je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoričkih podataka nema“. Najstariji datum s kojim se spominju srpski kaluđeri u krčkom manastiru je 25. kolovoza 1648. Sve bi to trebalo biti poznato patrijarhu Irineju, ali on se očigledno drži onih riječi Dobrice Ćosića o ulozi laži u povijesti srpskoga naroda. Još gore su ove njegove riječi tom prilikom izrečene: „Naš narod je puno bježao, ali se i vraćao ovdje. To se dogodilo i u naše vrijeme i zla koja su se dogodila su veća jer se to dogodilo u kršćanskom narodu koji je mnogo godina imao iste crkve, i dogodilo se da su se braća podijelila i toliko zla nanijeli jedni drugima. Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri.“ Opet je ovdje ona vječna jeremijada o „nebeskom narodu“ koji je najviše trpio, dok su svi ostali oko njega bili gori. Vjerojatno će netko to „prišapnuti“ Vatikanu. Nije slučajno da ni jedan papa nikad nije bio u Beogradu i Moskvi, dok su nekoliko puta posjetili Carigrad s njegovim ekumenskim patrijarhom, pa čak i vrlo ortodoksnu Atenu.

Smije li se bilo tko izrugivati hrvatskim nacionalnim simbolima?

Nema druge, valja ustvrditi da sve dok Srbi u Hrvatskoj, točnije rečeno neki njihovi uglavnom samozvani predstavnici, ne priznaju da su u Domovinskom ratu bili izigrani od Beograda, da su prvi podigli ruku na svoju domovinu Hrvatsku i da su je uglavnom samoorganizirano napustili, neće im Hrvati moći pružiti ruku pomirnicu. Skupa sa svojim hrvatskim podrepašima Pupovac stalno naglašava „pravog pomirenja neće biti dok svi mrtvi ne budu jednako spomenuti“, a to je po riječima branitelja Ante Gotovine, američkog Hrvata Luke Mišetića, „izjednačavanje odgovornosti vodstva Srbije i Hrvatske tijekom 1990-ih“.

U drugom slučaju, naime kad je riječ o komemoriranju žrtava Drugoga svjetskoga rata, onda Pupovac zauzima posve drukčiji stav govoreći da „osuđuje politiku izjednačavanja žrtava“. Znači, postoje dvije kategorije žrtava iz Drugoga svjetskoga rata, ona niža pobijeđenih 1945. i ona viša pobjednika. Tipično za Milorada Pupovca, koji je vješt demagog, ali to nije dovoljno jer drugi pamte njegove proturječnosti.

Ne treba se stoga čuditi da je njegovo glasilo, tjednik srpske nacionalne manjine Novosti, zapravo nastavak zloglasnoga Feral Tribunea, izvrgnuo poruzi hrvatsku nacionalnu himnu jedan od tri državna simbola – uz grb i zastavu – čije se izrugivanje kažnjava po zakonu, kao što je to uobičajeno u svim civiliziranim državama. Neki su nastojali braniti tu porugu tvrdnjom da se odnosi na polemiku protiv rata, ali to nije tako, jer autor je izvrtanjem stihova Lijepe naše napao sve osnove Domovinskoga rata, koje je potvrdio i Tribunal u Haagu, pri čemu je spomenut u negativnom smislu i sudac Meron, žrtva Holokausta. Opet taj vječni srpski antisemitizam. No sa službene hrvatske strane, osim pojedinačnih izjava nekih političara i Hvidre, nije bilo prosvjeda. A trebala se u to uključiti Vlada i Državno odvjetništvo. Hrvatska stranka prava zatražila je obustavu sufinanciranja Novosti. No to nije dovoljno, na redu je pravosuđe da ocijeni jesu li Novosti prekršile Zakon o poštivanju nacionalnih simbola, a jesu objavivši pogrdnu verziju hrvatske himne Lijepa naša haubico. Nema te države u svijetu koja bi bila ravnodušna ako bi netko pljuvao po njezinoj himni. Jedan od ideologa umjerenoga hrvatskog konzervativizma, povratnik iz Australije Vice Batarelo, zaključio je u povodu toga skandala: „Kao država i narod ne smijemo dopustiti da ovo samo tako prođe. Ne smije se ni s druge strane pustiti da neke periferne političke grupacije na ovome skupljaju jeftine bodove. Ovo je pitanje cjelokupne hrvatske političke elite i civilnog društva.“ No oni nisu reagirali pa se pitamo zašto su tako „pospani“ kad je riječ o simbolima većinskoga naroda, ali vrlo „budni“ kad se netko samo blago dotakne srpske manjine. Lijepa naša haubico ne spada u satiru, pa kad je kao takvu brani inače inertno novinarsko društvo, onda znači da je izgubilo svaki kriterij. Postoje granice i za humor, jer ako ne bi postojale, društvo bi neizbježno skliznulo u barbarstvo bez poštivanja osnovnih ljudskih svetinja. Možda baš to žele oni koji stoje iza srpskih Novosti.