Šetnje pjesničkom šumom

daleko

      huče

           šume

krošnje

       šire

           u sklapanju lišća

i zanose

       šumnim

               tamninama

(Radovan Ivšić, Narcis)

Kustosku koncepciju multimedijalne izložbe Nepokorena šuma u zagrebačkom MSU-u, posvećene Radovanu Ivšiću, potpisuju Annie Le Brun, pjesnikinja i životna suputnica poznatoga pisca te Snježana Pintarić, ravnateljica muzeja.

Toyen, Cache toi, guerre

Annie Le Brun stručnjakinja je za stapanje likovnog i književnog izričaja u izložbenim prostorima. Autorica je naime izložbi o Victoru Hugou u La Maison de Victor Hugo (2012) te o markizu De Sadeu u Muzeju d’ Orsay u Parizu (2014). Treća njezina izložba ujedno je i najosobnija jer je riječ o njezinu životnom suputniku, a samim time i o slojevitoj šumi njezina vlastita života. Od šume se, kako Annie Le Brun spominje u katalogu izložbe, dosjetila krenuti upravo Snježana Pintarić jer je Muzej suvremene umjetnosti 2009. snimao dokumentarni film o Ivšiću, a dio filma sniman je u lugarskoj kući na Medvednici u kojoj je Ivšić boravio 1954. neposredno prije odlaska u Francusku, nakon što je prvo bio nepodoban za endehaovsku, a potom i za komunističku vlast. Ivšić je nadasve osjećao šumu te je u mnogim dramama i pjesmama šuma kao misaoni prostor obujmljivala ta djela (posebno u poemi Narcis,1942, i najpoznatijoj i najutjecajnijoj drami Gordogan, 1943), istodobno im se uvlačeći i u strukturu stihova. Annie Le Brun, također, u katalogu piše: „Radovan Ivšić je rano spoznao da se sve vrti te će se i dalje vrtjeti unutar i oko šume, a pritom nije zapravo u pitanju povratak nekoj mitskoj šumi nego sama opstojnost života, u nama i izvan nas; opstojnost šume koja je postala teatar svijeta time što se u njoj susreću svi egzistencijalni izazovi – politički, erotski, poetski...“

Prenatrpan postav

Na izložbi je riječ o šumi kao kozmosu stvaranja i razaranja; prostoru u kojem je moguće istovremeno biti i vani i unutra. Mjestu najdublje stvarnosti, ali i najdublje mašte i snova; mjestu granica i metamorfozi koje kroz sto i šezdeset različitih umjetničkih radova donosi tu višeslojnost pod zajednički nazivnik Ivšićeve nepokorene šume (Annie Le Brun u katalogu također piše da je Ivšić 1994. izjavio kako je jedina riječ koja ga nikad nije izdala riječ ne). Izložba je podijeljena u pet cjelina: Opustošena šuma, Ugrožena mašta, Šuma beskrajnog početka, Mjesto izmještenosti, Šuma preobrazbi i Šuma znakova i munja, među kojima su granice vrlo često lelujave, kao uostalom i unutar same šume. Različite se cjeline međusobno stapaju i preklapaju, kao i djela izložena unutar svake od njih. Jer Šuma kao mjesto izmještenosti jest Šuma preobrazbi, a Šuma beskrajnoga početka tek čeka na preobrazbu...

Radovan Ivšić, Portret Mimi Parent
korigiran objektivnim slučajem

U spomenutim cjelinama nalaze se djela od kraja 19. stoljeća do danas, koja uključuju crteže, grafike, ulja, gvaševe, litografije, fotografije, kombinirane tehnike, tintne ispise, videoradove, a sve to prate citati iz Ivšićevih djela koje je pomno odabrala Annie Le Brun. Također, izloženi su i dijelovi postava iz, primjerice, Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja (primjerice okamenjeno deblo) Gradskoga muzeja Varaždin (borba mužjaka za ženku, jelenak Lucamus cervus /Linnaeus, 1758/, 1998), Etnografskog muzeja iz Zagreba (pokladne maske), tako da postav pomalo podsjeća i na Wunderkammer (kabinet čuda), što pridonosi da izložba izađe iz plošnosti klasičnoga postava radova obješenih na zidove te pridoda osjećaju trodimenzionalnosti stvarne šume. S druge strane, Wunderkammer se s razlogom naziva kabinetom čuda, što znači da je sam raspon slobode izbora radova širok, tako da bismo se mogli zapitati zašto je ovdje izložena baš ponjava krpana na gljive iz Muzeja Brodskog Posavlja, a ne neka druga ponjava, ili nešto sasvim treće... Usto, mala zamjerka mogla bi biti da su radovi postavljeni odveć gusto. Sam dizajn postava je razigran, različitim cjelinama odgovaraju različite boje (plava, smeđa, crna) koje imaju simboličke konotacije, a autorica dizajna postava je Adeline Caron, koja je napravila i scenografiju za De Sadea.

Generacijski dijalog

Nadalje, izložba objedinjuje ne samo umjetnike različitih generacija iz različitih država nego i iz različitih epoha, što je konceptualno uvijek vrlo zanimljivo. Prva cjelina Opustošena šuma, Ugrožena mašta bavi se šumom kao mjestom stvarnih, u mnogim slučajevima strašnih događaja, ratnih ili devastacija onečišćenjem. Spomenimo radove češke umjetnice nadrealizma Toyen s kojom je Ivšić blisko surađivao u Parizu – iz ciklusa Sakrij se rate! (1945), potom ciklus fotografija Neplodna tla suvremene umjetnice Sandre Vitaljić (2009/10) ili Vijetnamske majke viču iz groba jer ih djeca traže (1968), također Ivšićeva prijatelja Matije Skurjenija. Ta je šuma pusta, ona koja ostaje nakon što je kralj Gordogan ubio sve živo oko sebe te na kraju pošao sjeći i stabla: „Pusto je sve i prazno. Rep mi na čelu izrastao, ako znam što ću učiniti. Ffff! Sjetio sam se. I u šumu i stablo ću za stablom CAF, CAF, CAF, CAF, CAF, CAF, CAF“ (Kralj Gordogan).

Lovro Artuković, Šumski prizor k'o stvoren za priču

Sljedeća cjelina, Šuma beskrajnog početka, jest šuma koju možemo doživjeti kao romantičarsku šumu, prapočelo svega. Ovdje možemo pronaći radove Andrea Massona, Gustavea Courbeta, Slavka Kopača, Adolfa Waldingera, suvremenog umjetnika Sebastiana Dračića.

 Mjesto izmještenosti odnosi se na mističnu šumu, onu koju tek treba pronaći. Primjerice, ovdje se nalaze radovi koji promatrača nagone da stvara vlastite priče, da sliku nastavlja u mašti (Lovro Artuković, Šumski prizor k’o stvoren za priču, 1996. ili Bućanov Konjanik u krošnji drveta, 2009).

Boje me okružuju i dižu, i ono,

što vidim, više nije ni drvo,

ni planina, ni ograda, nije ni

riba u dubini, ni duga, ni dan.

                                  (Radovan Ivšić, Sanjao sam)

Šuma preobrazbi odnosi se na dio izložbe koji podsjeća na Wunderkammer, a slavi svaki preobražaj, bilo onaj mistični ili naturalni. Izložene su, primjerice, pokladne maske iz Etnografskog muzeja, naspram masaka Toyen ili Jacquesa Bioulèsa koji su radili maske za Kralja Gordogana. Pokraj već spomenute borbe mužjaka jelenaka za ženku stoji stih: „Oklop imaju hruštevi i vitezovi“ (Kralj Gordogan).

Šuma znakova i munja odnosi se na šumu naših skrivenih, ljubavno-erotskih snova i želja. Ovdje među ostalim možemo vidjeti zanimljive fotografije Radovana Ivšića, koji je fotografirao nadrealistične skulpture Jeana Benoîa. Nadalje, napokon se mogu vidjeti i pjesničke mape Radovan Ivšić–Joan Miró, gdje je potonji ilustrirao pjesmu Trideset i šest njezinih čuda (Mavena). Mapa Bunar u kuli je, pak, nastala obratnim postupkom – Ivšić je ilustrirao riječima dvanaest kineskih tinti koje mu je darovala Toyen.