Preporodni prijevodi i njihovi predlošci

Kad govorimo o inozemnim kroatisticama i kroatistima, moramo imati na umu da se malo njih bavi samo jezikoslovnom ili književnoznanstvenom kroatistikom. Znatno češće riječ je o slavisticama i slavistima kojima je bavljenje kroatistikom jedan od ogranaka ukupne slavističke zauzetosti. Potvrđuje to i njemački slavist Helmut Keipert (1941, Greiz/Thüringen), umirovljeni profesor sada nažalost bivše ugledne slavistike na Rajnskome sveučilištu Friedricha Wilhelma u Beethovenovu Bonnu, negdanjemu političkom središtu SR Njemačke. Keipert je doktorirao iz rusistike, a habilitirao se iz tvorbe riječi u staroslavenskome. Tim se područjima, navlastito prvim, bavi i glavnina jedinica njegove zapažene slavističke bibliografije.

No otprilike od početka ovoga stoljeća profesor Keipert znatan je dio slavističkoga zanimanja usmjerio prema hrvatskim temama, ponajprije prema onima o prevođenju za hrvatskoga narodnog preporoda kako je ono prakticirano u Danici Horvatzkoj, Slavonzkoj i Dalmatinzkoj (Danici Ilirskoj), središnjem preporodnom književnom i kulturnom glasilu.

Prev. Barbara Štebih Golub, FF-press, Zagreb, 2014.

Premda su ti radovi objavljivani na njemačkom jeziku i u razmjerno lako dostupnim slavističkim publikacijama (časopisima i svečanim zbornicima), svejedno je korisno da su nedavno u opsežnu i reprezentativnu izboru pod naslovom Obzori preporoda, koji su savjesno i znalački priredili Tomislav Bogdan i Davor Dukić, objavljeni u hrvatskome prijevodu Barbare Štebih Golub.

Kako se u Zagrebu 1835. prevodilo sa srpskoga

U knjigu koja obaseže 264 stranice (257 stranica teksta + Kazalo imena) u formatu velike osmine prireditelji su uvrstili ukupno šesnaest radova: trinaest rasprava i tri recenzije. Rasprave (nastale između 2000. i 2007) raspoređene su u dva poglavlja: šest u prvo (Izvori programatskih tekstova „Danice“), a sedam u drugo (Preporodne prevoditeljske prakse i izgradnja modernoga hrvatskog leksika). Premda se u većini rasprava, zapravo u svima osim jedne, autor bavi translacijskim pitanjima i različitim postupcima anonimnih i poznatih preporodnih prevoditelja, za spomenutu podjelu u dva poglavlja prireditelji su „opravdanje“ mogli naći u činjenici da se u raspravama koje su uvrstili u prvo poglavlje više traga za prijevodnim predlošcima i prevoditeljskoj „vjernosti“, dok je u drugoj skupini rasprava težište na ustanovljenju ishodišta pojedinim pretežito leksičkim rješenjima (uključujući i opširnu raspravu o podrijetlu i uzorima terminoloških rješenja Šime Starčevića u Novoj riscôslovici ilircskoj, 1812).

Od rasprava uvrštenih u prvo poglavlje upozoravam na onu u kojoj Keipert nastoji ustanoviti broj i kronološki slijed objavljenih i rukopisnih inačica poznatoga spisa Jána Kollára O književnoj uzajamnosti različitih plemena i narječja slavenske nacije (Über die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stämmen und Mundarten der slawischen Nation, 1837), namijenjenih različitim naslovnicima, a potom i ustanoviti kojom su se inačicom služili preporodni prevoditelji Fran Kurelac i jedan anonimus te srpski prevoditelj Teodor Pavlović. Slično postupa i s člankom Značaj i izobraženost slavskoga naroda u obćinskom na kojem je naznaka „Po D^ru. Šafariku“, što je ponukalo Đuru Šurmina da bez usporedbe pretpostavi kako je posrijedi ponešto prerađen prijevod poglavlja Charakter und Cultur der Slawen im Allgemeinen Šafárikova djela Povijest slavenskog jezika i književnosti prema svim narječjima (Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten, 1826). Oslanjajući se na K. Paula Keipert dokazuje da je njemačkoj inačici prethodila srpska (1825) te da je zbog nje „ilirski“ prevoditelj (po svoj prilici Vjekoslav Babukić) napravio njemačko-srpsku kontaminaciju i tako zapravo dobio „jezično-prijevodno heterogenu tvorevinu“, a ne prijevod s njemačkoga. Do sličnih spoznaja Keipert dolazi i potanjom usporedbom još dvaju poznatih članaka iz prvoga godišta Danice: Misli o starobilnosti Slavjanov u Europi i Nima domorodztva prez lyubavi materinzkog jezika. Prvi od njih, sudi Keipert, najvjerojatnije nije „nastao na temelju češkoga originala“ P. J. Šafárika (Myšlénky o starobylnosti Slovanů v Evropě, 1834), nego da je i tu posrijedi „prijevod iz druge ruke“ rađen prema prijevodu Teodora Pavlovića (1834). Tragajući za predloškom članku Nima domorodztva, koji je potpisan inicijalom G. [Ljudevit Gaj], Keipert pronalazi da mu je dalji predložak njemački članak Kein Patriotismus ohne Liebe der Muttersprache Josefa von Hormayra zu Hortenburg iz 1810, izdanak „njemačke publicistike Napoleonova doba usmjerene protiv Francuske i francuskoga“ te da ilirski prijevod nije rađen prema njemačkomu izvorniku, nego prema češkomu prijevodu iz 1824, ali s nizom preinaka i „ilirskih nostrifikacija“ od imena jezika i naroda nadalje. 

Premda se i u nekima od članaka uvrštenih u prvo poglavlje dotiče i leksika, u drugom poglavlju, uz hrvatsko-srpske prevoditeljske i jezične veze u 19. stoljeću (Kako se u Zagrebu 1835. prevodilo sa srpskoga?, Hrvatski prijevodi sa srpskoga u prvoj polovici 19. stoljeća), Keipert jače fokusira leksičko-terminološka pitanja. To je razumljivo s obzirom na dvije činjenice: izdavanjem Danice počinje naime kontinuirana izgradnja i popuna općeg i posebnog leksika „ilirskoga“, a de facto općehrvatskoga književnog jezika (novo)štokavske osnovice i jer o tom nastojanju postoji više zapaženih radova poput studije Georga Thomasa The Impact of the Illyrian Movement on the Croatian Lexicon (München, 1988). Tako je u prvi plan iskočila Sbirka někojih rěči, koje su u gornjoj ili dolnjoj Ilirii pomanje poznane, koja kao dodatak nadomješta zadnja dva broja prvoga godišta Danice. Naime, kako su pojedina rješenja, ponajprije leksička u jezičnoj praksi prvoga godišta Danice kod njezina čitateljstva povremeno izazivala nedoumice i nerazumijevanje, uredništvo je te poteškoće odlučilo otkloniti ili barem umanjiti izdavanjem Sbirke koju Keipert naziva Daničinim glosarom jer je utemeljen(a) na leksiku tekstova dotada objavljenih u Danici (dijelom i u Novinama Horvatzkim).

Nedostatak povijesnog rječnika

Usput spominjem da Keipert na nekoliko mjesta ponavlja kako hrvatski jezik, uza svu slavu Akademijina Rječnika, ipak nema pravoga povijesnog rječnika koji bi na osnovi hrvatskih pisanih vrela pružao pouzdane podatke o prvoj zabilježenoj pojavi nekoga leksema, o značenjskim i drugim mijenama što bi znatno olakšalo i unaprijedilo povijesno-leksikološka proučavanja hrvatskoga.

Da Helmuta Keiperta zanimaju i druge kroatističke teme, potvrđuju prikazi triju novijih kroatističkih izdanja uvrštenih u treći dio knjige (Kritike). Posrijedi su prikazi prijevoda Kašićevih Institutiones Zvonka Pandžića (prikaz objavljen 2006), Povijesti hrvatskih gramatika Sande Ham (2007–2008) i pretiska Slovnice Hèrvatske Antuna Mažuranića (2009).

Kroatističke rasprave uvrštene u knjigu Obzori preporoda, usto što uglednoga njemačkog slavista Helmuta Keiperta dobro portretiraju kao kroatista, nedvojbeno su vrijedan i dobrodošao prinos boljemu i potpunijemu poznavanju hrvatske prevoditeljske i leksičke, ali i ukupne jezične problematike u doba preporoda.