Potraga za slikarskim uporištem

Najnoviji ciklus Zlatana Vehabovića Temelji u blatu predstavljen je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, u galeriji NO, a moguće ga je pogledati do 4. listopada 2015. Nakon što je početkom prošle godine u kući Lauba održana izložba Prokleta posada, ciklus narativnoga karaktera nadahnut starom škotskom pjesmom My Donal, aktualna izložba prije svega svjedoči o nešto drukčijem pristupu realizaciji ciklusa. Naime, Vehabovićevi su prijašnji ciklusi bili građeni oko neke, eksplicitno istaknute, pripovijesti, nekoga jasnog narativa. Tako je u spomenutom ciklusu Prokleta posada slikar „ispričao priču“ o lovu na kitove, a u ciklusu iz 2011. naslovljenom Zauvijek ću te pamtiti nadahnuće je pronašao u herojskom pothvatu istraživača Ernesta Shackletona i njegovu pokušaju osvajanja Južnog pola. Takva čvrstog pripovjednog uporišta u ovom ciklusu nema. Također, tematski okvir oba prijašnja ciklusa činio je motiv putovanja, pustolovine, čovjekova hvatanja ukoštac s prirodom. Čovjek je bio u središtu, a čežnja za otkrivanjem dalekih krajeva, za avanturom i, samim time, za širenjem područja slobode javljali su se kao provodni motivi u ranijem radu mladog umjetnika.

Slika s izložbe / Foto: Organizacija Nomad

Ono što prvo zapažamo na slikama iz novoga ciklusa jest da na njima – nema ljudi. Slike predstavljene na izložbi prikazuju ljudska skloništa, ali tragovi su čovjeka rijetki. Tek na jednoj od slika vidimo ostatke nastambe uništene nekom prirodnom nepogodom, u kojoj su vidljivi tragovi čovjekova boravljenja u njoj. Precizno naslikano posuđe, stol i zemljopisna karta obješena na zid. Sam čovjek više nije prisutan, ali je nekoć bio tu. Ostale slike prikazuju kuće, jednostavne drvene nastambe i šatore napuštene i potom rastočene od prirode koja se ovdje javlja kao prijeteća sila, a što cijelom ciklusu daje određeno kataklizmično ozračje. Gledana izdaleka, pojedina platna kao da i ne prikazuju ljudske nastambe, nego neke nediferencirane predmete uronjene u podivljalu prirodu, a koji se tek približavanjem slici otkrivaju kao od ljudske ruke konstruirani objekti. Takva prividna nediferenciranost prizora ima ishodište u, za ovaj ciklus specifičnom, kolorističkom izletu.

I to je još jedna karakteristika koja novi ciklus izdvaja od prethodnih. Umjetnik poseže za nanosima čiste boje, kolorističkim kovitlacima koji tvore apstraktne formacije unutar figurativno određenih platnâ, što slikama daje nadrealističko bajkovitu notu istodobno nagrizajući temelje reprezentacijskoga slikarstava. Kompozicija postaje lelujava, dinamična i teško ju je fingirati kao prizor koji bi pripadao stvarnosti. Ta određena ne-stvarnost prikazanog potječe i iz umjetnikova posezanja za hladnom paletom te služenja ponešto neprirodnom kromatskom tehnikom. Česti su izboji intenzivne zelenomodre boje u prikazu flore koja okružuje uništene ljudske nastambe. Tako možemo vidjeti šator okružen visokim palmama zelenomodrog lišća ili kuću nad koju se prijeteći nadvija jednako koloriran zimzelen.

Vidljivo je da ovim ciklusom Zlatan Vehabović ostvaruje odmak od prijašnjega rada. Ne samo posezanjem za motivima mrtve prirode i napuštenih skloništa, slikama bez ljudi i bez, za njega karakteristične, narativnosti, već i samim slikarskim postupkom. Umjetnik ovdje stvara dinamične, povremeno snažno kolorirane kompozicije koje se onestvarenošću iznevjeravaju postavkama reprezentacijskoga slikarstva. Tako na jednoj od slika vidimo kuću gustim, vijugavim linijama flore skrivenu pogledu, a približavanjem platnu otkriva nam se kovitlac zelene, bijele, zagasito crvene i sive boje u središtu slike koje čine apstraktnu formaciju na koju nasjeda figurativno oblikovana kuća, da bi već u sljedećem planu autor posegnuo za novim kolorističkim vrtlogom. Takvim presijecanjima čvrstih formi i amorfnih struktura u koje su one kompozicijski uložene stvara se dojam rastočenosti kompozicija, njihova klizanja „u blato“.

Tako je i sam naslov ciklusa moguće višeznačno tumačiti. Temelji u blatu prikazuju poharana ljudska skloništa, skloništa koja je čovjek napustio i prepustio erozivnom djelovanju prirode. Ona su krhka i nestabilna poput svakoga ljudskog djelovanja, svake konstrukcije pa tako i one slikarske. Koju ulogu slikarstvo može zauzeti danas u vrijeme svojevrsne tiranije slike? Dosta smo čuli o „smrti slikarstva“, njegovu nestajanju odnosno nevažnosti u kontekstu javljanja novih slikovnih medija poput filma i fotografije. Ipak, slikarstvo opstaje i samo se mijenjajući i stalno iznalazeći nova uporišta, krhka i nestalna – uporišta koja će možda već sutra napustiti. Ali sama potraga za uvijek novim uporištima stvarnost je suvremenoga čovjeka pa je tako i slikar koji se mijenja i traži nove temelje za rad prisiljen te temelje tražiti u materiji istodobno nestabilnoj i opasnoj kao što je blato.