Mir i (s)pokoj

Mir je vrlo česta riječ; grč. eirē΄nē, lat. pax, tal. pace, fr. paix, engl. peace, njem. Frieden, rus. mir. Jedna od onih koje iz poštovanja ili posebna čašćenja pišemo i velikim početnim slovom, što opće imenice, ako nisu prva riječ u rečenici ili prvi dio nekoga naziva, ne traže. Takve su i Pravda, Život, Sloboda, Pobjeda, Ljubav i sl. Najviše se spominju ondje gdje ih je u stvarnosti najmanje. Veliko početno slovo trebalo bi valjda nadoknaditi manjak sadržaja što ga ti izrazi opisuju. Mir je jedna od onih imenica koja se često javlja u simbiozi sa svojim antonimom, s ratom. Nisam sigurna dopiremo li uopće do dubine korijenja riječi mir. A u miru je ukorijenjena i tišina, i spokoj, i postojanost, čak prijateljstvo, srodstvo, sloga, milina, ljubav, dragost, dok u nekim jezicima mir znači i svijet, a svemir bi bio neki sveobuhvatni sve-svijet (grč. eirē΄nē, usklađenost i povezanost). Mir zazivamo kad komu (ili sebi) želimo nešto vrlo dragocjeno: Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir; mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem, govorio je Isus svojim učenicima; pružite mir jedni drugima, idite u miru itd. No iz duge povijesti čovječanstva znamo da mir ne ide bez rata, kao ni rat bez mira. To se dvoje smjenjuje, nekad brže, nekad sporije, no nikad ni jedna faza ne izostane. Između rata i mira zna se uvući jedan tampon, a to je primirje. Politički, sve se zaraćene strane zaklinju kako im je do njega stalo, no prije razgovora o primirju žele raznim manevrima osigurati svojoj strani što bolje pregovaračke pozicije. Obični pak ljudi primirje zacijelo priželjkuju kao što bržu obustavu ratnih operacija i ubijanja, premda ga se i pribojavaju. Jer, povijest (kao učiteljica života) uči nas da su mnoge već dobivene bitke bile izgubljene za zelenim pregovaračkim stolom. Za tim sudbonosnim stolom zaraćene strane, uz pokoje budno promatračko oko, zameću nove političko-pregovaračke bitke, koje obično, bar na neko vrijeme, prekroje i kartu svijeta. Primirje će, ako je sreće, možda smjesta i prekinuti najžešća neprijateljstva, no i prema tom činu ljudi se ponašaju kao i prema svakom potpisanom ugovoru: kršit će ga kako komu odgovara i pritom za njegovo kršenje uvijek optuživati suprotnu stranu. Mir je, dakle, politički i pravno sređeno stanje unutar države, stanje neometenoga reda i sklada, ukratko: mir je odsutnost rata.

Kao djeca, lako smo se nakon svađa mirili, i to dodirivanjem kažiprsta i izgovaranjem spasonosne formule: mir, mir do Boga, pa se to brzo uspostavljeno pomirenje, poput dima iz indijanske lule mira, dizalo s našim uzdignutim rukama put neba. Zlopamtila se na tu mantru ionako nisu ni odazivala.

Odakle milina i dragost u riječi mir? Odatle što je nastao od prasl. *milъ, mio, drag, ljubljen, ugodan, pa prešao u prasl. *mirъ, što vidimo i u dvostrukostima imena Vojmil i Vojmir, Tihomil i Tihomir, Tugomil i Tugomir i sl. Sanskrtski oblik máyas u vezi je s ie. bazom *meiH-, mio, drag i znači veselje, radost. Svakomu je jasno da milja i radosti može biti samo ako ljudi žive u miru i sigurnosti.

Nekoć smo, ipak naivno, očekivali da će tako biti pod stare dane kad odemo u mir, tj. u zasluženu mirovinu. No danas se i na sam spomen mirovine duhovi uznemire, ne samo zbog njezine (najčešće sramotne) visine nego još više zbog sve veće neizvjesnosti hoće li te pošteno zarađene mjesečne apanaže uopće i biti. Ona se po lat. pensio, što i znači takvu naknadu, zove penzija (neuki pemzija), no neki vrli hrvatski jezikoslovci proglasiše je srbizmom, zanemarujući latinsko podrijetlo, pa ne znam odakle im onda i u Hrvatskoj milo tepamo penzići?! No pustimo ih s mirom! To neradno stanje nakon prestanka radnoga vijeka trebalo bi biti mirno, spokojno i sigurno. Kad bi i bilo takvo, ipak u nekih izaziva nelagodu, strah od praznine, nesnalaženje u vremenu, osjećaj odbačenosti i nepotrebnosti, pa kad se tomu doda i zabrinutost za puko preživljavanje, mirovina mnogima – poglavito onima koji u nju još nisu ni stupili – postaje izvor straha. No važno je i kako čovjek ode u mirovinu. Dobro je ako pođe u mir svojevoljno, no ponižavajuće je ako ga uprava ili gazda silom umirovi, što osjetljive osobe zna odvesti i u vječni mir i pokoj. Prijevremeno umirovljeni mogu biti i oni kojima vrag ne da mira, pa stalno nešto svrdlaju i istjeruju svoju pravdu, no i s istjerivanjem pravde valja biti oprezan, jer često tjeraš vuka, a istjeraš lisicu, što u početku baš i nisi htio. Zna se da iz mire tri vraga vire, no naći će se netko tko će i toj mirnoj vodi koja brege dere dohakati.   

I pokoj znači mir, u slovenskom je dao neutralnu imenicu upokojitva, pandan hrvatskoj mirovini, upokojenec hrvatskom umirovljeniku, no svi su umirovljenici svjesni da im je to zadnje trajno zvanje prije statusa onoga posve umirenoga, pokojnika. Mir i pokoj stoje blizu jedan drugomu, često obuhvaćaju i mir (mirnoću, smirenost) i počinak. Pokojnika na putu prema vječnom počinku prati zaziv pokoja vječnog. Što se ne može reći za češ. pokoj, koji duž naših cesta vabi turiste, jer to na češkom znači soba, prostor za odmor i počinak. Kao što ni dubrovački miri nisu neka posebna vrsta pokoja/spokoja nego su to zidine (lat. murus). A ni tri kralja, mudraca ili maga, dolazeći na poklonstvo malom Isusu, nisu na plećima teglili građevni materijal za podizanje nekoga zida, premda su i oni nosili mir (uz zlato i tamjan). Nisu nosili ni nešto tako apstraktno kao što je mir u svijetu. Nosili su smirnu, mirtu (lat. myrtus, murtus, grč. mýrtos, grm ili drvo mirte), zapravo smolu toga drveta, koja se (paljenjem) rabila za kađenje, ali i balzamiranje (to ne znam kako se radi). No znam da su u neka vremena znameniti pokojnici – osim što su u raznim izvedbama stajali na gradskim trgovima ili na vrhovima brda – bili i balzamirani. Daleko im lijepa kuća! Više volim kao baka u (nemirnoj) mirovini pjevati jednoj dragoj maloj curici:

Hopa, cupa, cupica

Urodila bukvica.

S jeseni će žirom

Budi, Dunja, s mirom!