Matičin Cesarec

Izabrana djela Augusta Cesarca, popraćena predgovorom priređivača Milana Mirića, nove su dvije knjige u Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. One su ujedno podsjetnik na književnopovijesno i društvenopolitičko značenje glasovitoga pripadnika ekspresionističke književne struje.

Ne treba čuditi Mirićevo nastojanje da u predgovoru osim književnopovijesnoga konteksta detaljno predoči politički kaos u Europi i Hrvatskoj nakon Prvoga svjetskog rata, ideološke koordinate rastućega socijalizma u Kraljevini SHS, također detaljne podatke o Cesarčevu sudjelovanju u atentatu na bana Slavka Cuvaja, poslije i u špijunskoj aferi Diamantenstein koja je dovela do zabrane kultnoga Plamena. Jer se upravo iz te ideološke pozadine i političkoga angažmana, osebujnoga prepletanja politike i književnosti, razvio Cesarčev ekspresionizam. U kriku nezadovoljstva 1919. izlazio je aktivistički časopis Plamen, koji su zajedno uređivali Krleža i Cesarec. Krleža je u programatskom članku Hrvatska književna laž definirao ne samo svoju nego i Cesarčevu ideološko-književnu pozadinu. Uz odbacivanje modernističkih ideja Cesarec kao pripadnik dinamičke avangarde zagovara i prakticira estetsko prevrednovanje, autonomiju književnoga čina i socijalizam na hrvatski način. Iste one vrijednosti koje će Krleža uskoro braniti u predstojećem sukobu na književnoj ljevici.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Iako Mirićev predgovor Cesarčevo književno djelo prati kronološki, Izabrana djela prate autorov žanrovski razvoj. Njegovo pjesništvo u prvome svesku zastupljeno je sa svega osam pjesama. To nikako nije propust, budući da je Cesarec za života objavio samo jednu zbirku pjesama Stihovi 1919, koja broji svega sedamnaest pjesama. Cesarčeva pjesnička produkcija u književnim časopisima također je bila razmjerno skromna. No i s tako malenim pjesničkom opusom Cesarec se smješta u domaću ekspresionističku avangardu. U nekoliko izabranih pjesama vidljivo je Cesarčevo odustajanje od tradicionalne silabičnosti u gradnji stiha, a u motivskom rasponu vidljiva je nepomirljivost onostrane i ovostrane, kozmičke i socijalne dimenzije čovjeka. Osebujan je i Cesarčev kolorit – intenzivnim kontrastima nadrealno se izmjenjuju jake boje.

Iako je dao lijep prinos ekspresionističkoj poeziji, Cesarčevim književnim opusom žanrovski dominira proza. Od nekoliko objavljenih romana u drugoj je knjizi Izabranih djela objavljena Careva kraljevina iz 1925. Biografizam usmjeren prema Cesarcu u Mirićevu predgovoru s tim romanom dobiva pun smisao – on se često u interpretacijama s potpunim pokrićem čita upravo kao odraz Cesarčevih neposrednih životnih iskustava i političkih stajališta. Zgusnuta mjesta i vremena pripovijedanja, publicistički intonirana Careva kraljevina odvija se u zagrebačkom istražnom zatvoru od predzorja do večeri istoga dana. Kako je Cesarec zbog sudjelovanja u atentatu na bana Cuvaja bio pritvoren u mitrovičkom zatvoru, autobiografska podloga Careve kraljevine uz njezin podnaslov (Roman o nama kakvi smo bili) sasvim je jasna. Poznato je kako je autor ispovjednim tonom Jurišića iznio svoje političko opredjeljenje. Iako je roman vremenski smješten pred sam početak Prvoga svjetskog rata, u opisanim malverzacijama, složenim odnosima nekolicine likova te povezanosti njihovih sudbina Cesarec tvori politički roman s ključem, tj. roman s aluzijama na konkretne događaje i osobe iz tada aktualne društvene zbilje.

Što se novela tiče, u prvoj su knjizi objavljeni naslovi Na posljednjim tračnicama, U katakombi, Zvijer-planina te Uskrs i smrt cara Lazara. Tomu treba pribrojiti još dvije novele iz druge knjige: Sudite me! i Tonkina jedina ljubav. Kao što je to bio slučaj s Carevom kraljevinom, u Cesarčevoj novelistici također je prisutan snažan socijalni angažman. Društvena nejednakost, težak egzistencijalni položaj čovjeka, snažno protutehnologijsko raspoloženje i razotkrivanje ispraznih malograđanskih obrazaca ponašanja stalan su književni topos Cesarčeve proze. Izbor novela vjerno dočarava tu ideologijsku paradigmu – bilo u sumornom ugođaju putovanja vlakom Ilije Korena, glavnog lika novele Na posljednjim tračnicama, bilo u naturalistički intoniranim opisima teškoga rada u rudnicima Zvijer-planine ili u psihološkom portretiranju hendikepirane i nesretno zaljubljene Tonke Novosel u najuspjelijoj Cesarčevoj noveli Tonkina jedina ljubav.

Prozni presjek Cesarčeva stvaralaštva razotkriva jasnu ideološku podlogu, a njezina je složenost još više izražena u njegovoj esejistici. Jasno je da odabrani politički eseji iz knjige Stjepan Radić i republika iz 1925. otvoreno kritiziraju starčevićansko-radićevsku političku logiku. Intelektualni krug oko Krleže i Cesarca svojevremeno je kritizirao Radićev koncept seljaštva zato što se odveć približio ondašnjoj buržoaziji i time potencijalno ugrozio položaj hrvatskoga naroda u Kraljevini Jugoslaviji. Također, knjiga je prvi put objavljena iste godine kada je Radić maknuo pridjev „republikanska“ iz naziva stranke, čime je politička simbolika još jače naglašena.

Složen političko-ideološki koncept hrvatske intelektualne ljevice između dva svjetska rata vidljiv je i u Cesarčevu eseju o Miguelu de Unamunu i mističkom promišljanju o smrti, Božjoj opstojnosti i onostranom životu. Cesarec pritom ne ustrajava na radikalnoj razlici između misticizma i materijalizma, već misticizam vidi u smrti koja je žrtvovanje vlastitoga života radi postizanja opće slobode i socijalne pravde. Povezujući se s bližnjima koji također očekuju takvu smrt, čovjek proživljava spajanje mističnog i materijalnog svijeta. Slične ideje naći će se i u esejističkom izvještaju Posljednja Alijina noć o provođenju vremena s atentatorom, pripadnikom radikalne Crvene pravde, osuđenim na smrt.

Cesarčevo upisivanje lijevo orijentiranih ideja u hrvatski nacionalni identitet temeljito je opravdano i u povijesnoj drami Sin domovine, koja je objavljena u prvoj knjizi Izabranih djela. Tematski drama prikazuje glavne momente iz života Eugena Kvaternika, od političkoga progonstva nakon Bachova apsolutizma do tragičnoga završetka na poprištu Rakovičke bune 1871. Kvaternikovo beskompromisno ustrajavanje na hrvatskoj slobodi žarište je kroz koje Cesarec simbolički ilustrira nastojanja hrvatske ljevice između dva svjetska rata. Drama je objavljena i prvi put izvedena 1940, samo godinu prije početka Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj i Cesarčeve pogibije. Tim upletanjem stvarnoga u književni život domoljubna simbolika drame Sin domovine još više dobiva na težini.

Sve u svemu, dvije knjige u Matičinu izdanju čine znakovit prinos usustavljivanju Cesarčeva književnog djela u nas.