Lustracija još traje u istočnoj Njemačkoj

Hrvatska i Slovenija jedine su postkomunističke članice EU u kojima nije provedena lustracija. To ukazuje na nedostatak političke volje za promjenama koje su nužne i priličnu nezainteresiranost za to važno pitanje. Žalosno je što je postupak lustracije u Hrvatskoj započela Njemačka kada je zatražila izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Razjašnjenje prošlosti dobro je za budućnost. Moguće je saznati mnogo toga; tko je radio u tajnim službama bivše Jugoslavije, tko je stvarno radio, a tko samo surađivao; na koji se način to događalo, iz uvjerenja ili zbog ucjene; tko je izdao osobu koja je završila u zatvoru, a tko nije. Vrlo često prokazivači su bili ljudi iz okoline osobe koja je zatvarana i proganjana. Lustracija stoga nije osveta, nego postupak koji je nužno provesti zbog bolje i zdravije budućnosti ove zemlje. Riječ je o kršenju ljudskih prava osoba kojima je uskraćeno pravo na istinu, stoga je nužno saznati tko ih je izdao i po čijem su nalogu proganjani.

Savezna Republika Njemačka odmah je po donesenu sporazumu o ujedinjenju 1990. započela stvarati pravni okvir za lustraciju. Taj postupak trajao je dvije godine, nakon čega je usvojen Zakon o zapisima (evidenciji) STASI-a, koji je omogućio otvaranje tajnih spisa bivšeg komunističkog režima u DDR-u, a pronađeno je 111 km građe. Sva državna tijela i sve privatne osobe koje imaju saznanja o postojanju takvih dokumenata, spisa, filmova i ostalog dužne su to prijaviti Uredu saveznoga povjerenika bez odgode i dati im na uvid sve spise koje posjeduju te se odreći prava na korištenje njima. Zakon o zapisima STASI-a „primjenjuje se na zapise Službe državne sigurnosti bivše DDR koji mogu biti pronađeni u posjedovanju javnih tijela Savezne države i njezinih država, privatnih osoba i ostalih privatnih tijela.“ Zakonom je regulirana i njegova svrha i djelokrug: „1. Olakšati pojedinačni pristup osobnim podacima koji se odnose na osobu koje je Služba državne sigurnosti spremila tako da pojedinac može razjasniti koji je utjecaj imala Služba državne sigurnosti na njegovu osobnu sudbinu; 2. Zaštititi pojedinca od umanjenja njegova prava na privatnost uzrokovana uporabom njegovih osobnih podataka spremljenih od strane Službe državne sigurnosti; 3. Osigurati i promicati povijesno, političko i pravno preispitivanje aktivnosti Službe državne sigurnosti; 4. Osigurati javnim i privatnim tijelima pristup informaciji radi osiguranja svrhe navedene u ovom zakonu.“

Roland Jahn, savezni povjerenik Njemačke za zapise STASI-a, koji je prije nekoliko dana u Zagrebu održao predavanje, izjavio je da je samo tijekom prošle godine u Njemačkoj 5000 ljudi zatražilo uvid u tajne spise o njima. Dakle, nakon 25 godina ljudi još traže uvid u spise, što upućuje na potrebu donošenja zakona o lustraciji u Hrvatskoj, bez ikakva govora o kašnjenju. A koliko je u Njemačkoj taj Ured saveznog povjerenika za zapise STASI-a bitan govori i činjenica da je bivši savezni povjerenik koji je tu dužnost obnašao deset godina danas njemački predsjednik. Ured dobiva iz proračuna 100 milijuna eura godišnje, što također govori o njegovoj važnosti.

U pravnom sustavu RH, s druge strane, postoji samo Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990, ali ne postoji nikakva zabrana obnašanja javnih dužnosti ljudima koji su kršili ljudska prava u RH u tom razdoblju ili radili/surađivali s tajnim službama bivše Jugoslavije.

U Poljskoj su izglasani Zakon o Institutu nacionalnog sjećanja 1998. i Zakon o razotkrivanju informacija 2007, nakon što ga je ustavni sud dvaput ukidao i vraćao na izmjene. Taj je postupak dugo trajao, bilo je jako teško otvoriti sve spise pa su prišli izradi zakonskoga teksta na drugi način; svatko tko radi ili želi raditi u tijelima državne vlasti, pravosuđu, bankama, zatim akademici, novinari, članovi upravnih odbora, istraživači, profesori, a rođen je prije 1. kolovoza 1972, mora podnijeti izjavu, podložnu provjeri, o radu u državnim sigurnosnim službama ili suradnji s njima u razdoblju od 22. srpnja 1944. do 31. srpnja 1990. Ako osoba koja ima obveza dati izjavu to ne učini ili u njoj ne navede istinu, kažnjava se zatvorskom kaznom od tri mjeseca do čak deset godina.

Prije donošenja tog zakona u Poljskoj osnovan je 1998. Institut nacionalnog sjećanja, čija je uloga snimanje, prikupljanje, obrada, arhiviranje, upravljanje i omogućavanje pristupa dokumentima o zločinima počinjenim od strane državnih ustanova protiv poljskih državljana tijekom Drugog svjetskog rata (nacistički i komunistički zločini), u doba njemačke i sovjetske okupacije kao i u doba Narodne Republike Poljske. U okviru Instituta osnovana je Komisija za procesuiranje zločina protiv poljskog naroda. Institut se financira iz državnog proračuna. Za predsjednika države, njegova zamjenika, zastupnike u parlamentu, Europskom parlamentu i zastupnike tijela lokalne uprave i samouprave, dakle za osobe koje se biraju na izborima, taj postupak reguliran je odredbama relevantnih zakona.

Kada bi u Hrvatskoj bio na snazi takav zakon, ne bi, primjerice, moglo doći do sudske tužbe i procesa između Tomislava Karamarka i Josipa Manolića, koji će vjerojatno trajati nekoliko godina, o navodnoj Karamarkovoj suradnji s jugoslavenskom tajnom službom, jer bi svakomu bilo poznato tko je radio, a tko nije radio za jugoslavenske tajne službe. Takav zakon mnogo bi toga u Hrvatskoj putem ovakvih izjava riješio. Također, Hrvatska nema ni institucije za nacionalno sjećanje u kojoj bi bili pohranjeni dokumenti, akti, filmovi i slična građa jugoslavenskih tajnih službi. U Hrvatskoj još ne raspolažemo nijednim lustracijskim instrumentom, pa je krajnje vrijeme da započnemo postupak izrade potrebnoga pravnog okvira o tome.