Kriza knjige kao kriza društva

Tema ove Glavne skupštine je Hrvatska kultura danas i Matica hrvatska. Dopustite mi da se u svome izlaganju usredotočim na krizu knjige i čitanja kojoj svjedočimo proteklih godina. Do te krize nije došlo slučajno – prethodio joj je pregršt manjih kriza koje su dovele do stanja u kojemu smo danas, a koje je u najmanju ruku neveselo i pogubno za našu kulturu, zemlju i budućnost.

Nije nevažno podsjetiti da oko trinaest tisuća ljudi u Hrvatskoj živi izravno ili posredno od knjige i za knjigu. Sudbina knjige njihova je sudbina, pa ne čudi da ih sve više obuzima tjeskoba i zabrinutost.

Izdavačke kuće u ozbiljnim su problemima, u odnosu na razdoblje od prije samo nekoliko godina – neke su prepolovile broj izdanja, neke su pred gašenjem. Ništa bolja situacija nije s knjižarama – svake godine u Hrvatskoj se zatvori desetak knjižara, a nemamo ih baš puno.

Miro Gavran

Zbog gospodarske krize smanjila se kupovna moć građana, pa je prodaja knjiga pala za četrdesetak postotaka u protekle tri godine. Naklade knjiga sve su mršavije – stručne knjige izlaze u dvjesto ili tristo primjeraka, a romani, za koje se uvijek govorilo da nose i komercijalni potencijal, nerijetko izlaze u samo pet stotina primjeraka. Sva novija istraživanja pokazuju da pad prodaje knjige prati i pad broja pročitanih knjiga po glavi stanovnika.

Na nesreću, mnoge knjižnice imaju smanjena sredstva za kupnju novih knjiga ili ih uopće nemaju.

Uzroke ovog neveselog stanja neki vide u pojavi kiosk-izdavaštva, koje se od dobrodošle promidžbe knjiga i književnosti u samo nekoliko godina prometnulo u obezvrjeđivanje knjige kao kulturnog dobra. U dobrim knjižarama smo se, svojedobno, navikli porazgovarati s educiranim prodavačima koji su znali relevantne podatke i o knjizi i o autoru. Danas pak na kiosku ili u pošti nerijetko doživimo da prodavač nije siguran ni ima li knjigu koju od njega tražimo, a ako je ima, nije siguran gdje se nalazi, dok su mu i autor i sadržaj knjige velika nepoznanica.

Najbolje knjižare koje smo cijenili nisu bile tek platforma za prodaju knjiga, nego susretište ljubitelja i poznavatelja književnosti. Tako je i s dobrim knjižnicama, kojima nije samo zadatak posudba knjiga, nego poticanje mladih na čitanje, memoriranje datuma vezanih za književnike koji odavno nisu među živima, organiziranje književnih nastupa suvremenih književnika, umjetnika iz drugih oblasti umjetnosti, znanstvenika, publicista...

Na žalost, mnoge školske i gradske knjižnice po godinu ili dvije ne dobiju ni kunu za nabavku novih knjiga, pa se školovani knjižničari sa škarama i ljepljivom trakom u rukama bave spašavanjem knjiga u raspadu, koje bi u skandinavskim zemljama, iz higijenskih razloga, odavno bile povučene s polica.

Još je tužnija situacija s našim privatnim knjižarama i malobrojnim „knjižarskim lancima“ čije karike pucaju i osipaju se, a da se nitko od odgovornih previše ne uzbuđuje zbog toga.

Nekada značajne knjižare ili se zatvaraju ili se postupno pretvaraju u papirnice, ili, što je još gore, postaju neprofilirani dućani u kojima se prodaju jeftine dječje igračke sumnjive kvalitete, reketi za stolni tenis, kišobrani, školske torbe, pa čak i odjeća i obuća, tako da se pokraj police s knjigama mogu vidjeti tenisice i donje rublje. Bilo bi smiješno da nije tužno – usuđujem se reći da je to zorna slika urušavanja kulture u našoj domovini.

Uzroci tog lošeg stanja u kojem se knjiga našla su višestruki – ne možemo za sve optuživati pad kupovne moći građana, jer postoje zemlje s bitno manjim standardom u kojima je knjiga i književni život u znatno boljem položaju nego kod nas.

Izdavači se s pravom žale na komisijsku prodaju i rabat od čak 50% koji im uzimaju knjižare.

Knjižare se žale na brojne namete, na visoku cijenu najma koju moraju plaćati u boljim gradskim ulicama. A i knjižare i izdavači žale se na ponovno uvođenje PDV-a na knjigu, pa iako on iznosi samo 5%, podsjećaju da ga neke zemlje poput Engleske i Irske uopće nemaju.

Tiskare se žale i na PDV i na namete, ali i na drastično smanjivanje narudžbi, te neplaćanje onih koji koriste njihove usluge.

Pisci i prevoditelji žale se na nepoštivanje autorskih prava. Nerijetko se njihovi tekstovi koriste u udžbenicima i antologijama bez naknade, nerijetko se otisnuti tekstovi umnažaju i distribuiraju u elektroničkom obliku bez njihova odobrenja i bez ikakve naknade.

Uz sve spomenuto, zamjetan je i sve skromniji tretman ozbiljne knjige i književnosti u dnevnim novinama, a djelomično i u elektroničkim medijima.

Podsjećam da su prije tri ili četiri godine mali nakladnici vapili za neovisnim knjižarskim lancem u kojem bi mogli plasirati svoje knjige, ali i naplatiti njihovu prodaju u razumnom roku. Tada se činilo da su sigurni i zaštićeni bar naši veliki izdavači, a sada čak i oni traže spas u predstečajnim nagodbama ili razmišljaju o gašenju.

Situacija je tako ozbiljna da bismo za koju godinu mogli doći do toga da više nitko ne želi ili ne može ni tiskati ni prodavati knjige na profesionalan i ozbiljan način.

Kraj Gutenbergove ere?

Donedavno su nas velike internetske kompanije iz svojih poslovnih interesa agresivno uvjeravale da živimo posljednje dane Guten­bergove ere i da evo, samo što neće cijelo čovječanstvo odbaciti klasičnu knjigu i prebaciti se na elektronički oblik. Poznat je i skandal iz travnja 2011. godine kada je jedna velika internetska kompanija koja se bavila prodajom elektroničke knjige plasirala vijest da je broj kupljenih elektroničkih knjiga nadmašio broj klasičnih knjiga u Sjedinjenim Američkim Državama. Već sljedećega mjeseca kompanija koja je plasirala tu netočnu vijest sudskom je odlukom morala objaviti javni demanti da to nije istina... Ali, znate kako je s demantijima: njih malo tko primijeti, dok lažna informacija obavi svoju promidžbenu svrhu.

Ipak, moramo priznati da je u Japanu, Sjedinjenim Američkim Državama i Južnoj Koreji značajan broj, i to mlađih čitatelja, prigrlio elektroničku knjigu – dok se u staroj Europi taj proces odvija bitno sporije. Najnoviji pokazatelji u Hrvatskoj govore o tome da manje od 1% ljudi redovito čita elektroničke knjige, a to je doista zanemariv broj.

U bližoj ili daljoj budućnosti očekuje nas koegzistencija klasične i elektroničke knjige, na sličan način kako smo imali koegzistenciju parobroda i jedrenjaka u devetnaestom stoljeću... Naime, pojavom parobroda jedrenjaci nisu u jednoj godini ili jednom desetljeću prestali ploviti, nego je potrajalo sedamdeset do osamdeset godina prije negoli su parobrodi istisnuli jedrenjake, a proteklih tridesetak godina svjedočimo povratku malih jedrenjaka čija proizvodnja iz godine u godinu raste, dok nikome ne pada na um graditi parobrode. Možda je taj proces iz prošlosti poučan i za naše promišljanje budućnosti knjige.

Ali da se vratimo hrvatskoj situaciji – našli smo se u svojevrsnom procijepu ili vakuumu kada se sve slabije čita klasična knjiga, a još nije zaživjelo masovno konzumiranje elektroničke knjige, pa se nikako ne možemo složiti s tvrdnjom da je uzrok slabije prodaje i slabijeg čitanja klasične knjige u nas pojava elektroničke knjige.

Drugim riječima: u Hrvatskoj je u krizi knjiga i njezin uobičajeni „život“, a u krizi je i čitanje kao kulturna navika. To je opominjući znak da je u krizi naša cjelokupna kultura. A ako je u krizi kultura jednog naroda, u krizi je i sveukupni društveni i gospodarski život.

Nedavno su u Ujedinjenom Kraljevstvu predstavili rezultate istraživanja kvalitete života i uspješnosti čitača i nečitača. Prije točno dvadeset godina odabrana je veća skupina mladih ljudi, koji su tada imali petnaest godina, pa su se pratile njihove čitalačke navike, ali i uspjeh u poslu i privatnom životu tijekom dva desetljeća.

Pokazalo se da su oni ispitanici koji su imali čitalačke navike, bez obzira na izbor profesije, bili neusporedivo uspješniji, lakše su dobivali zaposlenje i brže napredovali u službi od svojih vršnjaka koji nisu voljeli čitati. Istraživanje je pokazalo i da su čitači manje obolijevali od nečitača i imali uredniji obiteljski i poslovni život, a samim time više su pridonijeli boljitku svoje zajednice.

Ovo je najbolji dokaz da ulaganje u kulturu ne smijemo promatrati kao trošak koji je sam sebi svrha, nego kao ulog u društveni razvoj, a posredno i u gospodarstvo. Teško mi je povjerovati da bi danas, u bilo kojoj zemlji na svijetu, naraštaj poluobrazovanih nečitača mogao izvući zemlju iz krize i stvoriti nove trajne vrijednosti. Stoga je za Hrvatsku u ovome trenutku od presudne važnosti spasiti „knjigu“ i „književni svijet“ od daljnje devastacije. A da bi se to dogodilo, nužno je povećati ulaganja u kulturu, osmisliti pravedne i učinkovite poticaje za knjižarstvo, knjižničarstvo, tiskarstvo, izdavaštvo, pisanje, prevođenje, doslovce sve profesije koje su uključene u lanac od pisca do čitatelja.

Bez knjižnica nema gradova

Moramo učiniti sve da svaka škola u Hrvatskoj ima bogatu knjižnicu, da svako naselje, selo i grad ima bogatu knjižnicu i bogatu knjižaru s velikim izborom knjiga različitih nakladnika. Bilo bi dobro zakonski propisati da ni jedno naselje ne može dobiti status općine ako nema bar jednu knjižnicu i knjižaru.

Nužno je na bolji način urediti i poštovati autorska prava. Moramo sustavno poticati mlade na čitanje, od najranije dobi. Moramo osmisliti i financirati nastupe književnika u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, fakultetima, gradovima i selima. U nekim zemljama takva praksa daje doista sjajne rezultate, pomaže razvijanju kulture čitanja, a usput piscima omogućuje da od toga relativno dobro žive i imaju više vremena za pisanje. Nužno je potaknuti u svim mjesnim zajednicama osnivanje čitalačkih klubova. Drugim riječima: moramo potaknuti brigu za knjigu, književnost i širenje čitalačkih navika te pripomoći da se razvija svijest o tomu kako su naše gospodarstvo i kvaliteta našega života u izravnoj ovisnosti hoćemo li u bliskoj budućnosti postati narod čitača ili nečitača.

Vrijednost svake škole, fakulteta, sela, općine, grada, županije trebamo mjeriti i ocjenjivati po tome koliku i kakvu skrb posvećuje knjizi i čitanju, a i po tome koliko iz svoga proračuna izdvaja u tu svrhu.

Iz prakse mi je poznato da su upravo članovi Matice hrvatske najzaslužniji što se u nekim mjestima uopće i odvija književni život – često su naši članovi jedini, a ako ne jedini, svakako najagilniji organizatori književnih nastupa i promocija. Usto su uključeni i u izdavačke poduhvate važne za mjesta u kojima žive.

Stoga sam uvjeren da Matica hrvatska i njezini članovi svojim osobnim zauzimanjem i djelovanjem mogu pridonijeti da se kriza knjige i književnog života preobrati u preporod knjige i književnog života.

Jednom se već u ovoj zemlji dogodio gospodarski i društveni preporod, koji je bio poduprt pokretom koji je imao kulturni, usuđujem se reći, prvenstveno književni predznak. Plodovi toga preporoda bili su višestruki i danas se s poštovanjem osvrćemo na njih.

Dopustite mi da ustvrdim kako danas, dvije stotine godina nakon Hrvatskoga narodnog preporoda i Ilirskog pokreta, nije moguće izvući Hrvatsku iz gospodarske krize bez istinskoga kulturnog preporoda u čijem će temelju biti knjiga i kultura čitanja.

I na koncu, pošto sam kao književnik od Predsjedništva Matice hrvatske odabran da progovorim o ovoj temi, dopustite mi da kao pisac na trenutak malo privatiziram ovu prigodu i pročitam svoju pjesmu kojoj je naziv Knjige, a koju sam napisao prije točno trideset godina:

KNJIGE

Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje i opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi sve ovo shvatio.