Kritika selfie-društva

Umjetnički voditelji Festivala svjetskog kazališta Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč ove godine u Zagreb doveli su samo četiri predstave, koje su se rasprostrle na čak trinaest festivalskih dana. Festival je započeo predstavom Pluća u produkciji Schaubühne am Lehniner Platz iz Njemačke prema tekstu Duncana Macmillana u režiji britanske redateljice Katie Mitchell. Izvođači Christoph Gawenda i Jenny König cijelu predstavu voze, statično, bicikle na prednjem dijelu pozornice, gledajući u publiku, ne gledajući se međusobno te spajajući globalnu i intimnu, bračnu dramu, pokreću svjetlo biciklom, uz pomoć još šest neimenovanih biciklista, do trenutka kad svjetlo mladoga muškarca prestane svijetliti – jer je prestao živjeti.

Prizor iz estonske predstave Moja žena se naljutila

Ambiciozna preciznost i zavidna kondicija izvođača te tekst koji otvara pitanja današnjice, borbe protiv konzumerizma, zdravoga načina života, mladoga para, uz žrtvovanje djeteta, nakon određenoga vremena u redateljskom smislu prelazi u gledateljsku dosadu te se cijela predstava prikazana u Zagrebačkom kazalištu mladih može odrediti kao eksperimentalna ili laboratorijska.

Druga predstava, izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu, naslovljena Siđi, Mojsije u Zagreb dovodi Romea Castelluccija, koji u koprodukcijskoj predstavi iz Italije (Societas Raffaello Sanzio), u kojoj sudjeluju i hrvatski glumci, uz glazbu Scotta Gibbonsa prikazuje inačicu priče o Mojsijevu životu iz perspektive današnjice, kad agresivnu sliku žene koja sama rađa zamjenjuju biblijske slike, a proziran zid omeđuje slike zlatnoga teleta i gorućega grma u filmskim freskama u kojima se isprepleću slike pjesme američkih robova s onima židovskoga naroda. Vizualno moćne slike ne prati uvijek adekvatno jaka gluma i tempo pa se predstava ne može ubrojiti u najbolje Castellucijeve.

U Zagrebačkom kazalištu mladih prikazan je Čehovljev Višnjik u koprodukciji predvođenoj grupom tg Stan iz Belgije, u kojoj su izvođači ujedno autori predstave, bez redatelja. Upravo je ta činjenica prednost predstave – glumci potpuno slobodno glume prizore iz antologijske drame o propadanju, ali i njezin najveći nedostatak: destrukcija i razaranje kanona izvođenja i glumljenja Čehovljeve drame, zasnovani na njegovoj uputi o vlastitim dramama kao komedijama, funkcionira na početku i u dijelovima kad se govori o promjenama identiteta i izravno obraća publici, ali cjelokupna se izvedba, s montažnom scenografijom, s vratima koja rotiraju sami glumci, najčešće doima isprazno i neduhovito te ne postiže ni dubinu ni snagu, ali ni humor Čehovljeva teksta.

 Odlična estonska predstava

Posljednja predstava ovogodišnjega festivala, Moja žena se naljutila, u produkciji Kazališta No99 iz Estonije, izvedena u Kulturnom centru Travno 27. rujna u devedesetominutnom trajanju, djelo je redatelja, scenografa i kostimografa Ene-Liis Semper (scenografkinje i videoumjetnice) i Tiita Ojasooa (redatelja). Oni su utemeljitelja Kazališta No99, koje od osnivanja 2004. u Tallinnu prvom predstavom No99 započinje odbrojavanje koje je planirano okončati predstavom No00 i „samouništiti se“ 2024. ili 2025.

Predstava No51 Moja žena se naljutila došla je u Zagreb dugo nakon svoga premijernoga početka i putovanja na brojnim gostovanjima, a bavi se sudbinom jedne obitelji i svijeta, do krajnje ironije i sarkazma dovodeći globalnu bešćutnost i narcizam, ali i eksperimentiranje raznim umjetničkim oblicima i strukturama: kazališnom formom, fotografijom, filmom, propitujući povijest umjetnosti i društvena pitanja autorski i izvođački angažirano i inventivno. Nemalen udjel u predstavi ima precizan i dovitljiv dramaturški rad (Eero Epner) i angažirano oblikovanje zvuka (Hendrik Kaljujärv). Cjelokupan i sjajan glumački ansambl (Eva Klemets, Rea Lest, Gert Raudsep, Rasmus Kaljujārv, Jörgen Liik, Simeoni Sundja, Juhan Ulfsak, Linda Vaher), iznimnih glumačkih sposobnosti, dosljedno i pedantno, neviđenom preciznošću u svakom detalju prati i konkretizira lucidnu zamisao autorskoga para: predstava prikazuje događanje u hotelskoj sobi u koju dolazi muškarac nakon što ga je napustila žena i u svađi uništila sve zajedničke fotografije koje su, u druženju s petogodišnjim sinom i dvanaestogodišnjom kćeri, snimili na jednom rajskom otoku. Očajan, želi rekonstruirati sve izgubljene fotografije sjećajući se osjećaja koje je htio zabilježiti na njima.

Uzmak stvarnosti pred slikom

Iznenadni dolazak skupine potpunih stranaca u njegovu hotelsku sobu omogućuje mu ispunjenje želje: ponovno stvaranje izgubljenih fotografija. Stranci-gosti u njegovu životu glume uloge njegove obitelji (i njega samog) u raznim situacijama, stvarajući uživo stotine fotografija fotografskim aparatom koje im očajni čovjek pruža glumeći sve osobe i sve situacije iz svoje obitelji. Fotografije se istovremeno i uživo projiciraju na pozornicu (da nisu snimljene prije, svjedoče zaustavljeni hrvatski natpisi na vrpci simultanoga prijevoda i fotografirani gledatelji koji su upravo 27. rujna bili na toj izvedbi u Travnom). I kad se čini da bi beskonačno snimanje fotografija izgubljenih prizora moglo prijeći u dosadu, očajni otac napušta hotelsku sobu-pozornicu i inicijativu preuzima glumica koja glumi njegovu izgubljenu ženu, stvarajući svoj film događanja, sve do furioznoga tuluma koji otkriva intimne identitete nepoznatih stranaca. Ne zapažajući razularenu situaciju, muškarac se vraća iz kafića u kojemu je napisao novi scenarij i želi snimiti drukčije fotografije, da bi upleo razne biblijske konotacije i denotacije osviještene sjećanjem na konkretan i metaforičan rajski otok zajedničkoga odmora i ljetovanja u koji se pretvara hotelska soba, kupaonica i hodnik-ulaz. I kad je fotografiranje gotovo, a družina odlazi, u sobi ostaju muškarac i žena, a očajni otac objašnjava da nije fotografirao ključni prizor: kad je mislio da mu se kći utopila u valovima.

Dvostruka stvarnost, ona fotografije i događaja, originala i kopije, iznimno dobro i bolno korespondira s našim „vremenom slike“ u kojem svako dijete, čovjek i žena žele zabilježiti svaki trenutak u svom životu, slikati svoj selfie-identitet i staviti ga na ogled svima na društvenim mrežama, ne zapažajući da prava stvarnost, emocije i dodiri promiču mimo i stvaraju svijet otuđenih i nesretnih očajnika koji misle da su sretni i ispunjeni. I dok originali postaju sve osamljeniji, kopije se originala – fotografije koje žive samo tren na zaslonu, kao i na zaslonu na pozornici, gomilaju sve više i sve više zatrpavaju ljudsku memoriju kaosom, a memoriju računala virusima boli. Intimna priča postaje društvena drama, globalna slika neorijentiranoga svijeta, kojoj i kojemu nema izlaza, osim možda u humoru kojega je prepuna ova iznimna predstava.

Osim na analizi intimnih i društvenih identiteta interpretacija predstave može se zasnivati i na analizi evokacije umjetničkih citata i citata umjetnosti. Predstava podsjeća na Antonionijev film Povećanje (Blow-up), u kojem se rekonstrukcijom i povećanjem detalja na snimljenim fotografijama otkriva pravi događaj. Podsjeća i na Pirandellov mehanizam kazališta u kazalištu, posebno na, u donekle obrnutoj perspektivi, dramu Šest osoba traži autora.

U predstavi se stvarnost fragmentira postavljanjem glumaca u položaje za fotografiranje, a u tom pozicioniranju i inscenaciji obiteljskih i novoobiteljskih događaja mogu se prepoznati poziranja i sudbine tzv. poznatih osoba iz estradnoga svijeta, a u snimljenim fotografijama i scene iz poznatih filmova, npr. one iz Titanica.

Sam početak predstave, bez fotografija, i dijelovi ove furiozne predstave asociraju na plesne predstave i komedije, npr. na filmove Jacquesa Tatija. Iz naizgled običnih predmeta, kao na filmskom setu, stvaraju se filmski i fotografski efekti (npr. pjenasti prekrivač postaje val), rekonstruira se željeni ili nesvjesno skriven život. Zasnovana na načelu dekonstrukcije–konstrukcije, predstava Moja žena se naljutila fascinira tempom izvedbe i ritmom izvođača te postignutom višeslojevitošću u formi koja destruira pojmove i fenomene tragedije, drame, komedije, hepeninga i performansa da bi ih sastavila u slagalicu ljudskih života i intimnih drama današnjega, navodno rajskoga selfie-društva.

Festival svjetskoga kazališta donio je ove godine predstave različite kvalitete. Sve se one bave snalaženjem svijeta u eri konzumerizma i globalizacije te istraživanjem gubitka identiteta i traženjem uporišta u umjetnosti, disciplini i humoru.