Istočna Njemačka nije nestala preko noći

Više od 70 autora iz cijelog svijeta gostovalo je u Zagrebu od 3. do 11. rujna u sklopu trećeg Festivala svjetske književnosti u organizaciji naklade Fraktura. Uz predstavljanja književnih djela razgovaralo se o pop-kulturi kao nadahnuću, o ratu kao gubitku ili traženju identiteta, o komunizmu i postsocijalizmu. Niz programa bilo je posvećeno stripu, prikazani su i filmovi nastali prema književnim predlošcima gostiju Festivala te održane književne matineje za srednjoškolce. Na Festivalu je gostovao i višestruko nagrađen njemački pisac Clemens Meyer i predstavio upravo objavljen prijevod posljednjega romana U kamenu koji potpisuje Helen Sinković u nakladi OceanMore, a premijerno je prikazan i film nastao prema njegovu prvijencu Kad smo sanjali. Nakon Festivala otputovao je Književnom karavanom na petodnevno putovanje Hrvatskom u društvu Damira Karakaša, Kristiana Novaka, Ivane Šojat, Nevena Ušumovića i Anne Baar iz Austrije. Boravak u Zagrebu iskoristili smo za intervju s autorom. Clemens Meyer rođen je 1977. u gradu Hallean der Saale, a odrastao je i živi u Leipzigu.

Nakon gledanja filma Kad smo sanjali pitala sam se, a sada pitam vas: kakav je vaš odnos s književnom zvijezdom, vašim sunarodnjakom Danielom Kehlmannom, koji je nedavno također boravio u Hrvatskoj? Naime, u filmu (i romanu) vođa neonacističke bande koja progoni protagonista i njegove prijatelje zove se Kehlmann.

To je slučajnost. Dok sam pisao roman, nisam znao za Daniela Kehlmanna. Knjigu sam počeo pisati 1999, a lik Kehlmann nastao je 2000. ili 2001. Nisam siguran je li Daniel Kehlmann tada već objavljivao. Kad je objavljena njegova uspješnica Mjerenje svijeta, shvatio sam da se autor zove kao moj lik.

No njemački kritičari prikazuju vas dvojicu kao dvije suprotnosti suvremene njemačke književnosti. Kehlmann je odrastao u obitelji intelektualaca sa zapadne strane željezne zavjese, vi u radničkoj četvrti Njemačke DR. Kehlmanna opisuju kao vedra, ljubazna i marljiva kozmopolita njemačke književnosti, vas uspoređuju s huliganom koji je zalutao u VIP-ložu. Možda je baš lik Kehlmanna u vašem romanu naveo kritičare na takve usporedbe.

U nekom su me intervjuu pitali što mislim o njemu i odgovorio sam „ništa“, jer to nije tip književnosti koja mi je bliska, niti ono što piše smatram osobito dobrim. Mislim da je to što sam rekao o Kehlmannu 2013. pridonijelo slici naših suprotnosti. Mislim da je ono što Kehlmann piše bezazlena igrarija, zabava. Nije to loše, ali u meni ne izaziva nikakvu emociju. No ne mora se svakomu sve sviđati.

„Gotovo nijedan pisac njegove generacije ne zna tako mnogo kao Clemens Meyer“, napisala je u kritici romana U kamenu ugledna kritičarka Süddeutsche Zeitung Ina Hartwig. Nije li ta činjenica upravo posljedica vašeg životnog iskustva, s obzirom na to da ste s jedne strane odrastali uz golemu očevu biblioteku, djeda i baku likovne umjetnike, ali u radničkoj četvrti? Služili ste kaznu u Centru za mlade delikvente, radili kao zaštitar i građevinski radnik...

U mojoj obitelji književnost i umjetnost bile su prisutne, iako moji roditelji nisu bili intelektualci. Družio sam se s djecom iz radničkih obitelji, naša je četvrt nakon pada Berlinskoga zida postala problematična, s mnogo socijalnih problema, droge, alkohola, kriminala. Sve je to utjecalo na moje formiranje kao pisca. Bez čitanja se ne može pisati, ali mislim da pisac mora znati nešto i o čovjeku, imati određena iskustva kako bi ih mogao preraditi u literaturu.

Koliko vam je pomogao studij za pisce na Njemačkom književnom institutu u Leipzigu?

Takav studij nije nužan, većina pisaca koje znam nisu ga prošli, no sve je više onih koji tamo odlaze. Studenti s predavačem, koji je uglavnom pisac, čitaju svoje tekstove i raspravljaju o njima, zajednički traže rješenja, analiziraju jezik, propituju funkcionira li tekst i zašto. Mnogo se razgovara o književnosti, čitaju se svjetski klasici poput Thomasa Manna. Nekomu to može pomoći, iako sam ja za vrijeme studija bio vrlo skeptičan i kritičan. Ponudio sam samo tri ili četiri vlastita teksta na raspravu, ali sam mnogo naučio iz tuđih tekstova i njihove analize. Pravila se moraju kršiti, ali ih najprije treba poznavati. Najprije se treba znati pravocrtno i ekonomično izraziti kako bi se poslije moglo eksperimentirati jezikom. Nije bilo loše na studiju, pogotovo što sam prvi put u životu susreo druge pisce. Dotad sam bio posve sam sa svojim pisanjem. Doduše, na početku mi je bilo teško, nisam osjećao da tamo pripadam i bilo mi je nelagodno. Studij sam financirao radeći kako građevinski radnik, a drugi studenti uglavnom su dolazili iz zapadne Njemačke. Bili su mladi i pomalo elitistički nastrojeni. Razgovarali su o nekim piscima koje ja nisam poznavao. S vremenom se to promijenilo, sve više sam toga upoznao, a oni su upoznali mene i prihvaćali su moje tekstove. Potrajalo je i dok nisam pronašao docenta s kojim sam se dobro razumio i mogao kvalitetno raditi. Sve se dobro svršilo s obzirom na to da sam zbog posla bio po strani i mogao samo tri-četiri sata dnevno izdvajati za studij i razgovor o književnosti. Prošle sam godine tamo i sam bio kao predavač i radio sa studentima.

Kad ste shvatili da je pisanje vaše zvanje?

Zapravo, oduvijek znam da želim biti pisac. Moja je majka nedavno pronašla bilježnicu u kojoj sam s deset godina pod zanimanje napisao: pisac. Kao dijete sam već pisao priče, čitao sam. No tek kad je naklada Fischer 2005. otkupila moj rukopis, osjećao sam se uistinu kao pisac. I prije sam se osjećao kao pisac, ali tko ti vjeruje ako nisi ništa objavio?

Koliko je teško objaviti (prvu) knjigu u Njemačkoj?

Bez agentice ne bih uspio. Slao sam rukopis mnogim izdavačima, od nekih dobio odbijenicu, od drugih ni to. Onda sam rukopis poslao piscu Stenu Nadolnyu, koji se proslavio romanom Otkriće sporosti, prevedenim na gotovo sve svjetske jezike. On je predavao na Književnom institutu, sjetio sam ga se jer smo razgovarali i sviđali su mu se moji tekstovi. Pročitao je svih petsto stranica mog rukopisa, jako mu se svidio i odlučio mi je pomoći. Preporučio me svojoj agentici, koja je potvrdila njegovo mišljenje o tekstu. Pozvala me k sebi u Berlin, ukazala na problem jednog ženskog lika, na čemu sam joj zahvalan – taj lik sam preradio. Onda se bacila u potragu za izdavačem i za dva me mjeseca nazvala i rekla da se naklada Fischer zanima za moj rukopis. Kad sam čuo o kojem je izdavaču riječ, znao sam da sam konačno stigao na cilj. Bilo je to u rujnu 2005. U veljači 2006. roman je objavljen i tada su i drugi shvatili da sam pisac.

Ne samo da ste pisac, nego su vaša djela inspirativna i drugim umjetnicima i prenesena na kazališne daske i filmsko platno. Kako je vidjeti vlastito djelo u drugom mediju?

To je posebno iskustvo i čast za mene. Riječ je o transformaciji, na kazališnim daskama vladaju drukčiji zakoni, nastaje nešto novo i drukčije, nadahnuto knjigom. Nastala su izvrsna i luda djela. No ja nemam nikakvih problema s prepuštanjem. Čak da mi se nešto i ne sviđa ili smatram neuspješno prenesenim, nema veze. Ja sam samo napisao knjigu.

Roman U kamenu tematizira prostituciju, koja se ne romantizira niti opisuje voajerski. Na romanu ste intenzivno radili osam godina, za njega istraživali čak petnaest, a sama ideja još je starija. Što vas je privuklo temi?

Sve što postoji u društvu, što postoji na svijetu, može nas zanimati, može se književno obraditi, pretvoriti u umjetnost. Ne znam kako sam došao do teme. Poznavao sam jednu prostitutku koja je živjela u mom susjedstvu, bio mi je zanimljiv njezin stil života, ponekad smo razgovarali. Skupljao sam materijal o mešetaru nekretninama koji je posjedovao mnogo zgrada u Leipzigu, bio je milijunaš, vrlo moćan. Njegov glavni posao bio je iznajmljivanje stanova prostitutkama, iako je imao i druga poduzeća. Kao mlad bio je huligan, ali pametan, diplomirao je ekonomiju i investirao novac. On mi je bio nadahnuće za jedan lik u romanu, iako sam ga mnogostruko promijenio. Načinio sam od njega šekspirijansku figuru, kralja s velikom moći koji je izložen i mnogim prijetnjama i napadima. Nisam htio pisati studiju miljea, pisati o svodnicima, prostitutkama i klišejima, nego kreirati nešto sasvim novo. Fasciniralo me kakvo golemo mnoštvo prostitutki postoji u Njemačkoj. U Njemačkoj je to golemo tržište. Svagdje je prisutno i zato nije čudno da je netko o tome napisao roman. No nisam htio napisati roman koji moralizira. Prostitutke u mom romanu bave se tim poslom iz posve različitih motiva: neke su prisilno u tom poslu, kao seksualne robinje, ali većina iz drugih razloga, primjerice zbog siromaštva. No riječ je uglavnom o punoljetnim ženama koje su se same odlučile to raditi. Ne može svaka žena postati prostitutkom. Postoje određeni tipovi žena koje, ako se čovjek bavi tom temom, uvijek iznova susreće, no ne postoji tipična prostitutka. Godinama sam susretao te žene i pročitao mnoge sociološke analize, biografije prostitutki, istraživanja o ekonomskim aspektima tog posla... Razmišljao sam o jezgri oko koje bi se u knjizi sve trebalo vrtjeti. Jezik bi morao biti drukčiji nego u zbirci Noć, svjetla ili romanu Kad smo sanjali. To je bio potpuno nov projekt. Znao sam da taj roman, ako ga dobro napišem, može biti roman o cijelom društvu, o gospodarstvu, novcu, krizi, ratovima i, jasno, seksualnosti. No zato je tako dugo trajao rad na romanu.

Kako se pad Berlinskoga zida odrazio na prostituciju?

U DDR-u nije bilo prostitucije, bordela ni noćnih klubova. Sve je počelo padom Zida. U socijalizmu su takve pojave bile toliko rijetke da nisu ni zanimljive. U sajamskom gradu Leipzigu za vrijeme velikih sajmova pojavile bi se žene u hotelima koje bi od Nijemaca sa zapada dobile po 100 maraka, što je u DDR-u bio velik novac. Prostitucije ovako širokih razmjera nije bilo, baš kao ni droge. Bilo je tableta i alkohola. Početkom devedesetih to se radikalno promijenilo.

Kakve su reakcije na roman među ljudima iz seksualne industrije? Jesu li ga uopće pročitali, znaju li za njega?

To je književno djelo koje nije lako čitati. Mora postojati dodir s književnosti da bi se svladalo tih petsto stranica. No pojavile su se žene koje su pročitale monologe prostitutki u knjizi, dva ili tri puta su mi se prilikom javnog predstavljanja i čitanja knjige obratile i zahvalile jer su se prepoznale u nekoj figuri. Potražio me i jedan muškarac koji se prepoznao u knjizi. Knjiga ima mnogo veze sa stvarnošću, ali je stvarnost jako promijenjena i prerađena. To je konstrukt u kojem ima mitologije, roman o ljubavi i smrti, erosu i thanatosu. Naravno da ne postoji svodnik koji citira Schillera ili čita Marxa, ali u mom romanu postoji. To je književnost.

Jeste li zadovoljni time kako je roman pročitala njemačka kritika?

Jesam. U važnih kritičara, poput Ine Hartwig koju ste citirali, osjetio sam se shvaćeno. Prepoznali su mnogo toga u romanu. Recepciju inače otežavaju asocijacije koje proizlaze iz teme prostitucije. Riječ je o modernom romanu koji se koristi montažom, unutarnjim monolozima, strujom svijesti. Jedno je poglavlje pisano kao intervju, neka su poglavlja snovi, spoj realizma i nadrealizma. Bilo bi mi drago da se to više zapažalo, a ne samo tema. No to je posljedica činjenice da u Njemačkoj, ako se ne varam, nije bilo romana s tom temom. U Döblinovu romanu Berlin Alexanderplatz pojavljuju se prostitutke, svodnici i sitni kriminalci, ali im se ne pridaje toliko značenje kao u mom romanu. Sve skupa, zadovoljan sam prije svega knjigom, a onda i recepcijom. Sada, s vremenskom distancom od dvije-tri godine, mogu reći da je roman čudnovat.

U Njemačkoj nije tako uobičajeno živjeti ondje gdje se odraslo. Pisci često odlaze u Berlin, no vi ostajete vjerni Leipzigu?

Leipzig je jedan od najvećih i najljepših njemačkih gradova, zašto bih se odselio? Književni institut nalazi se baš tamo, pa ga ni zbog studija nisam morao napuštati. Mislim da je za pisca važno da ima mjesto u kojem je ukorijenjen. Često putujem i zahvaljujući književnim turama vidio sam svaki njemački grad. Mislim da nam treba jezgra kojoj se vraćamo. Nakon pada Zida Leipzig se jako promijenio, prije svega izgledom. Prije je to bio siv, zapušten grad, a sad je sve obnovljeno. No to je još isti grad i postoje mjesta koja još jednako zrače kao i prije.

Nijemci su poznati kao svjetski prvaci u suočavanju s prošlošću. Kako ste vi doživjeli suočavanje s prošlošću DDR-a?

Stanje se polako normaliziralo, prošlo je dvadeset pet godina i možda još treba toliko da bi se završio taj proces. Devedesetih se mnogo toga otkrilo, pogotovo što se tiče tajne službe, Stasija. Istražilo se i igralo s posve otvorenim kartama. Moglo se isto tako postupiti i pedesetih godina u zapadnoj Njemačkoj s nacističkom prošlosti, što nije bio slučaj. Danas sigurno ne postoji nijedan partijski glavešina ili djelatnik Stasija koji je na nekoj visokoj poziciji. Za razliku od toga, pedesetih godina bivših je nacista bilo među sucima i političarima. S druge strane, prošlost DDR-a nedovoljno se diferencirano promatra. Naravno da je riječ o diktaturi i da je dobro da je srušena, no nema svijesti o tome da je nakon rata podjela zemlje bila nužna. S jedne su strane bili Rusi, s druge Amerikanci i nije bilo alternative. Govori se o dvjema njemačkim diktaturama, no kako se to može uspoređivati? Jedna je diktatura ubila milijune ljudi, druga deset tisuća, tisuće je ustrijelila na granici, a deset tisuća ljudi sjedilo je u zatvorima, no to se ne može uspoređivati. Ali povijest se piše ponajprije na Zapadu pa se sve što ima veze s DDR-om sotonizira. Antikomunizam i antisocijalizam u tome također igraju svoju ulogu. DDR je propao, gospodarski, moralno, intelektualno. No, u tom DDR-u nastalo je i ponešto dobro: književnost, umjetnost, mnogo toga opravdanog što i danas može postojati, ništa nije crno-bijelo. Socijalistička jedinstvena partija Njemačke (SED) imala je 90 posto glasova. Naravno da je to bila izborna prijevara, no ako je imala i 60 posto, to je još puno. Većina se stanovništva prilagodila, imali su svoje stanove i vikendice i zapravo bili zadovoljni. Danas se svih tih deset milijuna stanovnika prikazuje kao borce otpora, što je glupost. Potrajat će još mnogo godina da se to normalizira. No to je prevelika i odveć komplicirana tema o kojoj bih morao još barem sat vremena govoriti, a to ne želim. Imam tu sreću da sam imao samo trinaest godina kad je pao Zid i da nisam upleten. Mogu objektivno sagledati što se događalo i donositi vlastiti sud. Dolazim iz istočne Njemačke. Ljudi misle da je 1990. istočna Njemačka nestala, no ona je postojala i 1994. jer se ljudi koji su desetljećima živjeli u DDR-u nisu promijenili preko noći. Devedesetih su se ljudi još osjećali kao istočni Nijemci. Danas se tako možda još osjećaju ljudi u pedesetim godinama života, traže tu granicu i govore o „glupim zapadnjacima“. Moja generacija ne: iako se i mi osjećamo kao istočni Nijemci, lakše prihvaćamo utjecaje Zapada. U književnom smislu osjećam se vrlo blizak nekim piscima DDR-a jer su pisali o mom zavičaju, o Leipzigu i Saskoj, o ljudima i krajoliku. Osjećam se, u estetskom smislu, kao njihov unuk.