Ispovijedi svekolikih samoća

Za intelektualni sraz s poetikom još mlada hrvatskoga pjesništva treba psihička i nadasve tolerantna priprema u sinergiji s čitateljskom akribijom. Traženje obrambene ravnoteže u tim narativnim kontemplacijama, između limba i stvarnosti, mukotrpan je kritičarski posao kao što je mukotrpno i to beskompromisno kazivanje vlastitih odjeka apsurdne stvarnosti, koja je sve samo ne poželjna. Pitanje je da li se tim neskladnim samotničkim kazivanjima moglo doći do ravnoteže bića u apsurdima svakodnevice, izložene hladnokrvnom nehaju i nonsensima svemira.

Izd. OMH u Sisku, 2015.

Siniša Matasović iskreno se trudio, oboružan ironijskim odmakom, da „pohvata konce“ svekolikih samoća, da bi u njihovu razotkrivanju došao do potrebnog ekvilibrija koji će mu dopustiti da bude narativno otvoren do grubosti odabranog iskaza koju bismo mogli i izbrisati. Zna se, riječ je o psovkama i inim uvelike raširenim vulgarnostima.

Ipak, Matasoviću (koji, čitamo, u sisačkom ogranku Matice hrvatske moderira i vodi poetska okupljanja nazvana Stihovnica Siska), ne može se poreći opčinjenost svijetom (ponajviše ljubavlju!), njegova probuđenost („Spašavanje čovječanstva promašen je posao“, Taloženje). Njegovo poetsko traganje nije besposlenost psihe. On pomalo luta, oskudno bira, ponajviše čeka. Možda on i „zastarjelo“ sanjari (očekuje li „princezu na bijelom konju“?). „Psihotropizmi“ stimuliraju mjeru njegove opuštenosti: „sve u životu ostavljam nedovršeno / počeo sam pisati pjesmu / o trenutku kada si mi spustila / desnu ruku na rame i namrštila / čelo pa sam odustao / – ne bi bilo zgodno da me / proglase desničarom –“ (pretpostavljam).

Pjesnik osmišljava svojevrsne recepte o banalnostima života i začinjava ih humorom koji nedvojbeno pogađa urbani način komuniciranja, prijetvornu stupidnost, prazninu iluzija: „prići će mi čovjek i prokomentirati: ‘hmmm’, /reći ću: ‘California’, / on će još jednom promotriti pa reći: ‘pijetao’, / uzvratit ću: ‘California’, / on će ponoviti: ‘pijetao’; / o, ne, ne, ustrajat ću: ‘California’, / ‘California?’, upitat će, / da, ‘kišobran’, potvrdit ću. (pijetao).

Smjestivši šezdeset pjesama u tri imaginativno naslovljena ciklusa (Odloptavanje, Pustopoljinama, Sisak se uspješno pretvara da spava), kojima podcrtava trajnu uznemirenost svojih tema: neprikrivenu žudnju za ljubavlju od koje se ne može odloptati, luzersku prazninu besmislenoga, beskorisnog života u besperspektivnoj sredini i konačno autobiografsko vezivanje za rodni grad Sisak u koji prenosi svoj životni dinamizam te usprkos svemu ne priznaje poraz. Naime, inspiracija koja ga ne napušta vodi ga tjeskobnoj začudnosti da je mogao napisati jednu tako jednostavnu, a prelijepu pjesmu koja je sva prava: „nevjerojatno mi je dobar / osjećaj / kada se odnekud vraćam / natrag u/ Sisak. / nevjerojatno mi je dobar osjećaj kada se odnekuda vraćam / natrag u Sisak i to bude / noću. / nevjerojatno mi je dobar / osjećaj“ (osjećaj).

I da okončan ovaj svoj sraz s ovom zbirkom, dodajem da je Davor Šalat napisao literarno raskošan pogovor Sisak by night.