Hrvatski sjever i jug

Premda je zbirka kratkih priča Nema se što učiniti debitantska knjiga, čitatelji koji prate suvremenu hrvatsku prozu znaju da njezina autorica Korana Serdarević nije književna početnica. Ta rođena Zadranka (1982), sada profesorica na jednoj zagrebačkoj gimnaziji, objavljuje priče u novinama, časopisima i na radiju, a dobila je i dvije relevantne nagrade. U opsegom nevelikoj knjizi u koju su uvrštene 24 priče jasno se vidi koliko je autorica bila strpljiva i radišna prije nego što je oblikovala zbirku, koliko je tesala zanat i dotjerivala stil. Stoga u njoj ne samo da nema početničkih zamuckivanja i lutanja nego se ističe i do izražaja dolazi spisateljičina sposobnost zapažanja naoko sitnih, a zapravo kritičnih nijansi u međuljudskim odnosima i već dobrano formirana spisateljska ruka.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

Korana Serdarević voli se baviti temama kao što su ljubav, prijateljstvo, odanost, mržnja i dr. Posrijedi su, naravno, ponajviše rubne ili konfliktne situacije koje nastaju u komuniciranju među likovima te koje onda utječu na njihovo ponašanje, odluke pa i konačnu sudbinu. U priči Krletka nakon deset godina braka i dvoje još male djece žena je pomalo umorna od posla i roditeljske brige, seks s mužem sada joj je „sumorna obveza“, a naporna joj je i svakodnevna kolotečina: „Stvari se spremaju, ljube se djeca, dižu se glasovi, sjeda se, liježe i ustaje. Uvijek je isto, ali lijepo je, misli.“ Poslije promašene izvanbračne veze i velikog razočaranja, odluči ipak spasiti brak. Muž, koji je shvatio što se zbiva, očekuje da će nakon što supruga odboluje rastanak „sve biti kao nekada“: „Moja slatka ptičica, moja ranjena grlica, moja ljubav. (…) Pjevat ćeš opet u svojoj krletci.“ On, za razliku od žene, zapravo ne shvaća simboliku krletke.

Sličnu ideju autorica razvija i u priči Haljina iz krivog stoljeća: „Muž mi je pametan i volim ga. Sve mogu i smijem, ali sve moram. Zajednica me davi, to je haljina iz krivog stoljeća.“ Na pitanje zašto podnosi takvu zajednicu, brak pun svađa, verbalnog nasilja i unutarnjih ožiljaka, odgovor stiže u završnom pasusu priče: ta „haljina iz krivog stoljeća“ postaje joj komotna kad popije „tri čaše vina“, „a to je često“. U priči Nešto poznato osnovna je karakterna crta glavne junakinje lijenost: voli navike i mirne dane, ne naginje velikim preokretima. S Leom, za kojega je već prvoga dana znala da se „nikad neće zaljubiti u njega“, ostala je u vezi „iz lijenosti da odbija nježnost“. Bila je svjesna da se svakoga može zavoljeti „ako s njime ostaneš dovoljno dugo“. I u ovoj se priči, kao u Haljini iz krivog stoljeća, ponavlja vrlo slikovita odjevna usporedba: „Leo je mogao biti bilo koji dobar i pametan muškarac, jasno. Ostala sam u vezi kao što se ostaje u hlačama koje ti ne laskaju figuri, ali su udobne i većina majica u ormaru odgovara im bojom ili teksturom. Ipak, te hlače nikada nisu ono što te čini lijepom. Tako mi je s Leom.“ Dvoje protagonista teksta naslovljena Lastavičje gnijezdo potpuna su pak suprotnost junacima prethodne priče. Oni su okončali svoje razvode i upravo putuju automobilom u gradić na sjeveru Hrvatske da bi se ona upoznala s njegovim roditeljima. Oboje pokazuju sitne znakove nervoze – ona razmišlja je li prikladno odjevena za takav susret, a on nakon dolaska pita majku gdje je otac. Ali ne pokazuju nesigurnost ni strah iako je susret delikatan za sve njih. Dapače, iskazali su hrabrost i snagu volje da svladaju društvene predrasude i neugodnosti.

Jedna stara, trošna otočna kuća, čiji je prilaz obrastao travom i grmljem, vrt podivljao, a u dvorištu nema više ničega, definitivno je razdvojila muža i ženu (priča Kuća). Za kuću u kojoj je odrasla žena je duboko emotivno vezana; on pak na nju gleda hladno i nezainteresirano i svoj odbojni stav još potencira vulgarnim komentarom: „A u pičku materinu, ovo je stvarno mrtva kuća.“ Zanimljivo je da se istim takvim vulgarizmom, kojim se snažno poentira jedan krajnje negativan stav, završava i priča Nuspojava, o starom bračnom paru i velikoj promjeni koja se u postoperativnom razdoblju dogodila u Verinu ponašanju prema Stjepanu. U priči, koja prema kraju sve više naginje grotesci, ne samo da se gubi nekadašnja Verina toplina, odanost i ljubav nego se rađa i odbojnost, čak i mržnja u situacijama kad joj se Stjepan pokušava približiti onako kako je to nekad činio.

U zbirku je Korana Serdarević uvrstila i neke priče koje se zasnivaju na pomaknutim stanjima svijesti pojedinih likova ili, eufemistički rečeno, čudacima (Jedini luđak ovdje, Kravosas, Stijena, Ptice). Osobito je zanimljiv tekst Vrag zna; već taj frazem (u značenju teško, nemoguće je znati), stavljen kao naslov, sugerira čitatelju neobična zbivanja koja može očekivati. Ali i u samoj priči, u kojoj glavni lik/pripovjedač govori o svojoj „luđačkoj“ ljubavi prema lijepoj televizijskoj voditeljici, taj se frazem pojavljuje čak tri puta i njime se uvijek efektno poentiraju upravo one sekvencije koje se čine nelogičnim, racionalno neobjašnjivim. Ganutljive su i dvije priče o nasilju u obitelji. U prvoj, Nema se što učiniti pripovijeda se o ženi koju je muž pretukao pred djecom tako da je sva slomljena završila u bolnici, uz pripovjedačev cinično-tužni komentar da se tu „nema što više učiniti“; druga, Kike, čuvaj se! govori o djevojčici koju je majka alkoholičarka tukla cijelo djetinjstvo.

Krivnja i oprost tema je priče Njena je kosa tamni oblak. Žena osjeća krivnju, još od djetinjstva, jer nije pomogla prijateljici kad je trebalo. Priča Blizu Jadrana tematizira dječje prijateljstvo i izdaju, ali tako da dijete iz ponašanja starijih postaje svjesno svoga nekorektnog ponašanja. Od svih priča u zbirci Buža vjerojatno ima najsloženiju mrežu odnosa: tu se prepleću relacije dviju po karakteru i po životnim sudbinama različitih sestara, zatim njihovi odnosi prema svekrvi, odnosno prema snahi, pa prema muževima i sinovima. Prisutna je i vječna tema dalmatinskih žena koje istodobno mole i proklinju more. Posljednja priča u zbirci, Proći će, govori o odnosu majke, koja je puna gorčine zbog promašena života, i njezine izvanbračne kćeri kojoj prijeti ponavljanje majčine sudbine.

U kratkim je pričama Korane Serdarević zastupljen i njezin dalmatinski zavičaj, i to ne samo u tematskom i ambijentalnom pogledu nego i u porabi lokalnog idioma u dijalozima, jednako kao i zagrebačka sredina, autoričino sadašnje boravište. S lakoćom oblikuje primjerene atmosfere, izraz joj je sažet, s elementima lirskoga i vrlo slikovit, tekstovi nabijeni emocijama. Za knjigu koja će doći nakon ove letvica je podignuta visoko.