Filmovi sa ruba raja

Na kraju drugoga festivalskog dana eksperimentalnih filmova i videa u kinu SC-a (25 FPS) prikazan je najdulji naslov u konkurenciji – Na rubu raja ili u originalu Eden’s Edge. Dakako, to nije najdulji projekt u povijesti medijskih eksperimenata, no simptomatičan je za ovogodišnji susret filmskih istraživača u Zagrebu, jedanaesti po redu. Ne samo zbog naslova koji bi mogao služiti kao metafora kinodvorane SC-a za posebnu, rijetku publiku koja vjeruje i priželjkuje radikalna medijska rješenja na velikom ekranu. Dakle, ne samo kao metafora za medijski eskapizam nego i znatno šire, kao refleks aktualnoga stanja u Hrvatskoj koja se suočava s egzodusom „filmskih razmjera“ jer se, prema vjerovanju brojnih migranata, smjestila na rubu europskoga raja. Inače, projekt dvojice bečkih autora – Lea Calicea i Gerharda Tremla – fokusira se na sporadičan egzodus socijalno problematičnih pojedinaca u kalifornijsku pustinju.

Kadar iz filma Na rubu raja, autora Lea Calicea i Gerharda Tremla

No austrijsko-američki eksperiment suprotnog je predznaka od hrvatske realnosti i služi se pričama rijetkih pojedinaca koji bježe u bezbojni krajolik, što dalje od asfaltnoga ludila LA-a i holivudskih fikcija. U prvoj pod nazivom Otok kornjača protagonist je shizofreničar koji pustinju vidi kao oazu mira. Napuštajući bolnički tretman u LA-u odlučio je razviti tehniku samoiscjeljenja po receptu svojih predaka šamana.

Hibridna medijska istraživanja

Dojadili su mu tretmani pod diktatom farmaceutske industrije, jer ne pokazuju rezultate pa se odlučio za tradicionalne, indijanske metode duhovne obnove. Temeljene na pozitivnim simbolima, snovima i tišini. U sat vremena koliko traje taj medijski eskapizam austrijski je tandem smjestio devet različitih sudbina i sve su jednako intrigantne. Sve su svedene na duge narativne linije sa slikom iz ptičje perspektive u kojoj se protagonisti poput crva kreću u minimalističkom okružju. Na sivoj površini „pijeska“ uz obvezni automobil parkiran ispred kuće na osami, ili nedaleko sporoga vrtuljka (ringišpila), kuće s bazenom, redova konopaca za sušenje rublja i slično. Nakon projekcije redatelji su najupornijim gledateljima u kinodvorani objasnili istraživačku metodu temeljenu na holivudskim trikovima s maketama i dodatnom animacijom protagonista kojih je osobine teško razlučiti zbog „visinskog šoka“. Projekt podsjeća na satelitske snimke u kojima pojedinci imaju status uljeza koje valja nadzirati.

S pravom će mu profesionalni filmski djelatnici zamjerati mršav vizualni učinak i hiperaktivnu razinu ispovijedi. No u tome je medijska kvaka istraživanja pustinje kao pozitivnog ozračja za pojedince kontaminirane civilizacijom. Šezdesetominutni komad je produkcija Ureda za narativni dizajn krajolika iz Beča (O.N.L.S.D.) i kao takav posve je oprečan agresivnim tonovima festivalskih eksperimenata. Uostalom, austrijski autori ne kriju činjenicu da je godinu dana prije njihovo istraživanje čovjekova utjecaja na krajolik bilo posve drukčijega medijskog okvira. Bilo je galerijskog formata kao višestruka instalacija – okomitih filmskih projekcija na plitke bazene ispunjene pijeskom – prije nego što je preobražena u kinoformat. Instalacija se mogla vidjeti tijekom šest mjeseci, od ožujka do kraja rujna u Kunsthausu u Grazu u sklopu izložbe Krajolik u pokretu. Bila je (izložba) dijelom širokog muzejskog fronta za redefiniciju krajolika kao umjetne tvorevine. Bilo da je riječ o fizičkoj promjeni okoliša ili pak čovjekovu kinematičkom pogledu na Zemljinu geografiju u posljednjih stotinu i više godina. Na rubu raja u konačnici je sumoran film, metafizičke orijentacije. U okolnostima europske migrantske krize, kao dio muzejskog projekta u Grazu, na metaforičan je način prognozirao drastičnu promjenu europskog krajolika u predstojećim godinama.

Kako priča o eskapizmu ne bi bila osamljena, svedena na jedan jedini festivalski naslov, slučaj je htio da se iste večeri (druge po redu) na rasporedu našao i kanadski Zona tišine redatelja Karla Lemieuxa i Davida Bryanta. Znatno kraći naslov na starom mediju (35 mm vrpci) uz pomoć kojega dvojica autora prate drugu vrstu eskapizma. Pojedinaca u potrazi za predjelima bez interneta, mobilne telefonije i sličnih alata komunikacije na daljinu. Riječ je o ljudima – u filmu je to starija žena – bolesno osjetljivima na elektromagnetska zračenja. Ženinu ispovijed o potrazi za predjelima bez odašiljača i bežičnih veza prate slike krajolika s oštećenjima. Efektna intervencija u filmsku vrpcu koja sugerira nevidljive električne impulse, prema tvrdnji „valne prognanice“ – sveprisutne u organskom i anorganskom svijetu. Naslov završava nelagodno, sa ženinom izjavom o tome kako ponovno mora tražiti novo utočište jer je do njezina trenutnog, u Zapadnoj Virginiji u blizini opservatorija Green Bank, također stigla opasna količina valne aktivnosti. Osjetila je drastičnu uzbunu u tijelu samo zbog toga što su se zaposlenici opservatorija služili mobilnim telefonima.

Navedena medijska istraživanja vrijedna su zbog njihova hibridna karaktera, počevši od dokumentarnih elemenata te zaključno s provokativnom porukom na račun gotovo nevidljivih, mikromigracijskih aktivnosti diljem američkoga kontinenta. Sudeći prema spomenutim filmskim naracijama važnu ulogu u potrazi za novom geografijom imaju šamanski obredi, snovi, etnorituali, Fibonaccijeva spirala i slično. Čini se da nije slučajno to što su se i u široj festivalskoj konkurenciji mogla vidjeti i prepoznati ostvarenja sa snažnom metafizičkom porukom. Od dokumentaraca s minimalnom eksperimentalnom osnovom koji se osvrću na mitove i rituale iz primitivnih vremena (primjerice Pozdravi pretke Bena Russella) pa do crno-bijelog projekta The Exquisite Corpus Petera Tscherkasskyja, kojim je otvorena prva festivalska večer. Isti je autor dva dana poslije u Multimedijalnom centru SC-a održao javnu analizu vlastitoga filma.

Nevidljive mreže

Predavanje o celuloidnoj traci, ready-made-strategiji i frojdovskom košmaru iz vremena nadrealizma zaključio je kategoričkim izjavom o tome da za njega postoji samo fotoosjetljiva vrpca i crno-bijeli svijet. Vjerojatno je nepokolebljivo autorsko stajalište kumovalo tomu da se tehnički besprijekorna erotska mješavina nekoliko pornofilmova iz sedamdesetih i britanskoga „nudističkog filma“ nije maknula od abecede nadrealizma. Doduše, austrijski istraživač nije ni pomišljao na raskid veze s „iznimnim leševima“ (cadavres exquis) ili povijesnom metodom francuskih umjetnika i književnika u trećem desetljeću prošloga stoljeća. Isti ga je formalizam jednostavno diskvalificirao iz aktivne domene društvenih migracija, kako fizičkih tako i duhovnih. Po mnogočemu je podsjetio na sunarodnjaka i imenjaka Petera Kubelku, inače povijesnu figuru nekomercijalnoga filma koji je bio gost zagrebačkoga festivala u dvama navratima, šestoga i jubilarnoga desetog izdanja.

Birajući najbolja ostvarenja i članovi Velikog (međunarodnog) žirija poduprli su skrivenu festivalsku agendu. Vjerojatno su je poduprli pukom slučajnošću, ne vodeći računa o mogućim vezama i bliskim stajalištima. Pogotovo ne „o nevidljivoj mreži elektromagnetskih valova ujednačenih frekvencija koje povezuju ovogodišnju smotru eksperimenata“, kako bi to na metaforičan način objasnila hipersenzibilna žena iz Zone tišine. Tako je Mark Toscano, kustos i restaurator Akademijina filmskog arhiva u LA-u, najboljim festivalskim djelom proglasio Lelujave krošnje u kojem ima svega – i alkemije, i geoloških čuda, i opasnih zmija, i morskih pseudosirena, i prirode koja se mijenja i, začudo, sili čovjeka na uzmak. Potom je Belgijanka Anouk De Clercq izdvojila Lažnu silu njemačkog autora Philipa Widmanna kako bi upozorila na hibridni dokumentarac u kojem je filmski posao obrednoga karaktera jednako kao i njegov sadržaj – obred inicijacije na indijski način, u javnom prostoru pred masom znatiželjnika.

Eksperiment i aktualnost

Zanimljivo je da su se stavovi publike u kinodvorani SC-a i žirija kritike (Jelena Pašić, Dragan Rubeša, Ante Jerić) usuglasili na temi migracije prema pustinji. Nagrade su otišle naslovu Na rubu raja koji je, očigledno, izazvao blisku reakciju profesionalnih i neprofesionalnih štovatelja filmske umjetnosti. Netko će, možda u šali, konstatirati da ju je nesvjesno potaknula bizarna situacija na terenu, na istočnoj granici Hrvatske. I neće biti u krivu, jer Eden’s Edge se našao u pravom trenutku na pravom mjestu, u sklopu zagrebačkog eksperimentalnog programa. Valja imati na umu da su ga dvojica Austrijanaca još početkom godine prekrajali i dorađivali, ne mareći za mogući porast njegove socijalne mjere.

Preostaje na kraju spomenuti jedinoga hrvatskog predstavnika u festivalskoj konkurenciji – Tomislava Šobana i njegovu lebdeću šumu (Kraj / The End / Land), naručeni eksperiment u produkciji Kinokluba Zagreb. Premda mu je uručena posebna festivalska nagrada za vizualno istraživanje, trenutno predstavlja slabiju kariku u lancu posveta jednom drugom, povijesnom zagrebačkom festivalu filmskih istraživača tijekom šezdesetih. Animacija šume uz simptomatičan naziv i temu prvoga GEFF-a (Antifilm i nove tendencije u filmu) imala je sve predispozicije za radikalan projekt.

U svakom pogledu, socijalnom i medijskom, dakako. Prava je šteta što organizatori 25 FPS-a nisu u posebnom programu suočili sva ostvarenja iz omnibusa posvećena GEFF-u (Festival neprofesijskog filma). Osim Šobanova, dosad su javno prikazana samo dva naslova. Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji Dalibora Barića i Tomislava Babića u kinu Europa u travnju, na Danima hrvatskoga filma gdje je „igrani“ film na temu petog, nikad održanog GEFF-a nagrađen za zvuk i scenarij. U svibnju je u zagrebačkom MSU-u prikazan i drugi eksperiment X Tape Željka Serdarevića i Dragana Mileusnića s temom četvrtoga GEFF-a (Seksualnost kao mogući put u novi humanizam). Kao uvod u simpozij o Marcelu Duchampu, ocu ready-made-filozofije u umjetnosti.