Festival u usponu

Dva najveća talijanska ljetna operna festivala bilježe različite rezultate. Veronski festival ove godine nije imao premijeru, a neće je imati ni sljedeće, što već zabrinjava. Srećom, ima bogat fundus starih predstava. Obično traje više od dva mjeseca, od kraja lipnja do prvoga tjedna u rujnu. Sljedeće godine neće biti predstava u rujnu, bit će ih ukupno četrdeset i šest u odnosu na pedeset i jednu ovogodišnju. To samo potvrđuje tvrdnju kako kriza neizbježno, ali sporije, zahvaća velike mehanizme u kulturi pa onda, posljednično, i njihov oporavak traje dulje. Ljetni operni festival u Macerati održava se u srpnju i početkom kolovoza, u četiri ciklusa s trima opernim naslovima, vikendom, uz popratne programe i koncerte. Na programu su bili Puccinijeva La Bohème, Verdijev Rigoletto, Mascagnijeva Cavalleria rusticana i Leoncavallovi Pagliacci. Koncert iz ciklusa Genius loci, posvećen starim pjevačima rođenim u pokrajini Marche, bio je priređen u čast bas-baritonu Sestu Bruscantiniju. Posljednjih godina bilježi se porast broja gledatelja i prihoda od ulaznica.

Prizor iz opere Pagliacci / Snimio Tabocchini

Puccinijeva La Bohème već je treću godinu na pozornici mačeratanskog sferisterija, izdužene arene u kojoj se održavaju predstave. Režija Lea Muscata tradicionalno slijedi skladateljeve didaskalije u partituri, ali u hipijevskom izgledu i ambijentu šezdesetih godina prošloga stoljeća. Do odmaka dolazi u četvrtom činu, s dolaskom Mimi koja umire na pozornici. Scena se u trenu pretvara u bolničku sobu s bolničarkama i infuzijama, drama postaje neobično životna i uvjerljiva, a finale je do suza potresan.

Suvremene talijanske operne režije, bile one više ili manje uspješne, za razliku od, primjerice, njemačkih, zadržavaju se na razini ilustrativnosti. Kako su Talijani majstori šoua, tako se ni u operi ne zamaraju suvišnim intelektualiziranjem. Dok se u Njemačkoj opere podvrgavaju složenim dramaturškim zahvatima i preradbama o kojima se u knjižicama pišu eseji kako bi se objasnile zamisli i nakane dramaturgâ i redateljâ, Talijani znaju da publika tijekom predstave nema vremena čitati eseje, a malo će tko to učiniti i poslije, kod kuće, osobito ako iz kazališta ode nezadovoljan. Verdijev Rigoletto i veristički operni blizanci u Macerati bili su zoran primjer manje i više uspjele suvremene talijanske operne režije.

Smjestiti Rigoletta u nekakav lunapark, gdje Gilda živi u kamp-kućici, kao što je to učnio redatelj Federico Grazzini, besmisleno je. Tko je u toj priči vojvoda od Mantove – vlasnik lunaparka koji se po njemu šepiri, lokalni mafijaš, što li – bilo je potpuno nejasno. A dramaturški najslabiji prizor toga djela – otmica Gilde s Rigolettom koji pridržava ljestve, a nju sa strane otimlju iz kamp-kućice – imao je još manje smisla. Ali, eto, tako je to, još s bezličnim suvremenim odijelima i haljinama, da bi bilo – moderno.

Redatelj Cavallerije rusticane i Pagliacca, Alessandro Talevi, mnogo je bolje shvatio i djela koja režira i prostor u kojemu ih uprizoruje. Scenografkinja Madeleine Boyd načinila je, za oba djela, samo polukružno stubište kao središnji trg mnogih talijanskih gradova, a visoki zid sferisterija, kao prirodni ambijent, poslužio je kao ukras i kulisa. Konačno su se vidjeli kostimi u kojima se moglo uživati, kostimografa Manuela Pedrettija, osmišljeni i izrađeni sa stilizacijom folklornog motiva Sicilije u Cavalleriji i duhovitim šarenilom velikog zbora u Pagliaccima. Alessandro Talevi izgradio je snažne dramske odnose među likovima, s primjernim verističkim naglascima, što su pjevači zdušno i uživljeno glumački odigrali.

Osebujan je bio prizor omiljenog orkestralnog intermezza u Cavalleriji, u kojemu se Santuzzi ukazuje Gospa, prilazi joj i tješi je. Poznato je da je sedamnaestogodišnji Pietro Mascagni skladao Ave Maria i poslije ju obradio kao intermezzo u Cavalleriji, što je Taleviju poslužilo kao polazište. Dirigent Christopher Franklin priklonio se tomu i minuciozno suspregnuo bujnost orkestralnoga kolorita. Intermezzo je tako zazvučao, i mogao se doživjeti, kao prizor duhovne, a ne operne glazbe. Rijetko u objema operama nastupaju isti pjevači jer su Santuzza i Nedda uloge raznorodnih sopranskih fahova, a Turiddu i Canio vrlo naporni za tenore. No to je sve veći trend, kao što je pokazala i Metropolitanova produkcija Cavallerije i Pagliacca potkraj prošle sezone, doduše tek s istim baritonom u ulogama Alfija i Tonija.

Teško je reći je li mlada sopranistica Anna Pirozzi bila bolja Santuzza ili Nedda jer je obje otpjevala besprijekorno, Santuzzu s pravom dramskom snagom, a Neddu nešto mekše, s lijepom pastoznošću glasa i izvrsnim visinama, plijeneći pozornost i uvjerljivo prikazujući životne tragedije obaju likova.

Tenor Rafael Davila bio je pouzdan Turiddu i Canio, možda glumački nešto manje izražajan od drugih protagonista. Bili su to redom odlični Alberto Gazale kao Alfio, Chiara Fracasso kao majka Lucia i Elisabetta Martorana kao Lola u Cavalleriji; te Marco Caria kao Tonio, Giorgio Caoduro kao Silvio i Pietro Adaini kao Beppe u Pagliaccima. U Rigolettu, kojim je dirigirao Francesco Lanzillotta, odlični su bili Jessica Nuccio kao Gilda i Celso Albelo kao Vojvoda, dok je glas Vladimira Stoyanova vrlo lijep, ali odveć lirski za naslovnu ulogu. Vrsne odlike rezidencijalnih ansambala festivala – Zakladnoga markeškog regionalnog orkestra, Scenske glazbe Salvadei i Dječjeg zbora D. Zamberletti – dobro su poznate otprije, a ovom prigodom osobito je oduševio izvanredan Markeški operni zbor V. Bellini. Za sljedeću godinu najavljena su dva od tri predviđena naslova: Verdijev Otello i Bellinijeva Norma.