Europa na večeri kod Glembajevića

Hrvatska rapsodija, premijerno izvedena 18. rujna u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u režiji slovenskoga redatelja Sebastijana Horvata, drukčija je predstava od dosadašnjih projekata tog kazališta, kojim upravlja Oliver Frljić. Njezin aktualitet nije frljićevsko puko politikantsko grebanje po životu koji živimo, nego je dublje zadiranje u probleme i činjenice suvremenoga hrvatskog i europskog života.

Impresivna scenografija Jurgena Kirnera s Coypelovom Otmicom Europe - Snimio Dražen Šokčević

Problematizira našu i europsku stvarnost, njezino sučeljavanje s nusproduktima bahatosti, pohlepe i hipokrizije koji otvaraju oči. Poticaj crpi iz velike, socijalne teme Miroslava Krleže, koja je agon i pokriće za ne osobit književni postdramski konstrukt, koji općenitošću prerasta čas u dosadu čas u strah od konzekventnoga suočenja s izazovima „novoga doba“, koje je Krleža anticipirao i dijagnosticirao kao neprolaznu bolest ne samo naših života nego i naše civilizacije.

Redatelju Horvatu i Milanu Markoviću Matthiasu, autoru dramatizacije, Krležina Hrvatska rapsodija – njezin prolog i finale – poslužila je kao povod za predstavu u kojoj se neprolazni hrvatski životni kaos pokušava identificirati i pretočiti u suvremenu alegoriju, u nešto što bi bilo metafora uzroka, koji su sve više opće mjesto u prostoru u kojem se snažno suočavaju ljudske sličnosti prošlosti i suvremenosti.

Slika je to života modernoga bezidentitetskoga svjetskog zombija – kojega iz dana u dan sve brutalnijim čini i globalističko-neoliberalna diktatura – koji malo mari za ljudsku empatiju. Stoga, ne bez satiričnih uboda, autori su toj kaotično tragičnoj neprolaznosti podarili ironijski podtekst, a sam kontekst realnosti potkrijepili davnom prošlošću koja se ponavlja kao vječni odjek bolnog iskustva. To je nagovijestio i početak predstave, duga pauza koju su publici donekle ispunjavali tišina iščekivanja te odmjerene kretnje žene, muža, dvoje zaigrane djece i sluge.

Siže „iscijeđen“ iz Hrvatske rapsodije, jedne od najvrsnijih Krležinih ekspresionističkih novela, iz pripovijesti u koju je veliki književnik sintetizirao strahove i nade, traume i bolesti, Prvim svjetskim ratom i glađu iscrpljene „treće klase“, koja se vozi u vlaku što putuje u „budućnost“. Ti dramatični fragmenti okvir su u koji su autori predstave al pari Hrvatskoj smjestili i današnju Europu – ona je spiritus movens i zrcalo svojega kaosa, koji joj dolazi u kolonama izbjeglica da naplati njezinu pohlepu, licemjerje i svemoć.

Martirij epohalnoga putovanja, od Krležina iz svibnja 1917. do današnjih azijskih izbjeglica, redatelj i dramaturg zamijenili su glembajevskim motivom: prigodnom svečanom večerom tijekom koje uzvanici i domaćini ćaskaju o životnoj stvarnost čekajući nepoznatoga gosta. Nekog samodostatnog mesiju, „europskog genija“ s kojim će doći i Krležin „hrvatski genij“, koji će „spasiti“ Europu i preporoditi njezinu dekadentnu, samouništavajuću sadašnjost.

Ogrezli u podcjenjivanju svega što ne odgovara njihovu hedonizmu, akteri te nove europske konzumerističke klase ne strahuju za bilancu neke imaginarne tvrtke Glembay, nego uživaju u bezidejnosti trenutka, u dječjim psinama i recitacijama, raspredaju o politici i grijehu, o izbjeglicama i siromaštvu, o svemu i svačemu, sve dok im to ne postane dosadno pa iz njih provali brutalnost i bešćutnost. Tada obijest i atavizmi sputani uljuđenošću, maltretiranje i mučenje, nadvladaju svaki obzir. Ponašaju se kao ibermenši.

Identifikaciji i dijagnozi suvremenosti predstave nema se što prigovoriti, one su točne, pogađaju samu bit „civilizacije smeća“ u raspadu. Rastvaraju kaverne suvremenoga ljudskog vegetiranja i preživljavanja – cinizam i hipokriziju svijeta koji je zaboravio suosjećati i vidjeti stradanje drugoga i drukčijega.

No problem je što da je to više želja nego činjenica predstave. To se u predstavi izvodi na općenit, manje-više poznat, nemaštovit i uglavnom očekivan način. Publici se nudi prepoznavanje i podsjećanje, a ne drama koja bi se rastvorila u svim smjerovima i sa svim svojim izvedenicama. Moguću dramskost uglavnom neutralizira već viđen realitet. Realno u teatru malokad nije dosadno. A ni slaganje fragmenata dramske slagalice kao ni ponuđeni slovenski teatarski ekspresionizam nisu više kazališno zanimljivi.

Šteta što finale hedonističke pohlepe i uljuđene bahatosti u predstavi nije kulminiralo primjerice vlakom izbjeglica, koji se nimalo ne razlikuje od Krležina vlaka nesretnika – čije su sudbine anticipirane jednako okrutnostima rata koliko vjerom u pravedniju budućnost – nego skončava iživljavanjem dekadentne, bastardne europske gospode na jednoj od europskih provincijskih večera.

Osim glembajevski „ušminkana“ mjesta događanja (moderno dizajniran salon koji u pozadini ukrašava slika Otmica Europe Noel-Nicolasa Coypela iz 1727, impresivna scenografija Jurgena Kirnera), većine dobrih glumaca obučenih u otmjena odijela (kostimi Belinde Radulović), relaksirajuće glazbe Drage Ivanuša i odlične kreacije Davora Jureška, u tom kazališnom uratku nema teatarskih iznenađenja, a kamoli začudnosti koja bi bila nešto više od izvanjskog dojma. Sve se vrti unutar predvidivoga.

No unatoč svim predvidivostima predstava itekako pokazuje da je hrvatska „stvarnost“ toliko obezličena i toliko hrvatska koliko je cijeli svijet Hrvatska. Najbolji i najekspresivniji dio predstave jest kataklizmičko rušenje mjesta večere, hedonističkog simbola europske civilizacije, koje natapa kiša. Kao i bacanje crne zemlje na stol za kojim se večeralo i za njim nastavilo sjediti kao da se ništa nije dogodilo. I opet ispočetka?!