Dubinska vivisekcija osobnosti

Već na početku romana Vječni sin brazilskoga pisca Cristóvãa Tezza (1952) čitatelja dočekuje jedna osobitost – roman je autobiografski, ali je pisan u trećem licu jednine. Dakle, iako piše o sebi i iznosi svoja razmišljanja, zbog nesvakidašnjosti iskustava koja opisuje autor takvim postupkom pravi odmak. Osim što apostrofira razliku između sadašnjega i prijašnjega sebe – koja će nam se postupno otkrivati u tekstu – Tezza time implicira i veliku dozu čuđenja pred snagom za koju nije ni znao da je posjeduje, a bit će mu nužna za iskušenja koja su pred njim. Takvo stajalište primjetno je na prvim stranicama, gdje on ironično komentira svoju tadašnju nerealiziranost – 28 godina, bez zaposlenja, s ambicijom da živi kao pisac, ali s tek jednom knjigom poezije iza sebe, i u poziciji da ga izdržava supruga. A nesvakidašnjost na koju nije bio pripremljen jest roditeljstvo djeteta s Downovim sindromom. Doživljaj svijeta koji je dotad bio misaon – dijete je ideja djeteta – naglo je dokinula stvarnost koja ga suočava s njegovim ograničenjima, kojih je dijelom već bio svjestan, ali otkriva i brojna nova. No neočekivana životna iskušenja potiču promjenu, otkrivaju mu neslućene zalihe snage i hrabrosti te drastično mijenjaju njegov doživljaj svijeta i zbilje, ali i njegovu osobnost.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.

Riječ je o izvrsnoj knjizi, vrlo slojevitoj i tematski bogatoj. Osim što detaljno opisuje teškoće odgoja djeteta s Downovim sindromom, Vječni sin ujedno je ozbiljna studija o samoosvješćivanju, o intimnim, psihološkim i emocionalnim mijenama kroz koje prolazi otac nespreman na mnoštvo teških iskustava s kojima se suočava. Riječ je o beskompromisnoj autorovoj vivisekciji vlastite osobnosti, dubokom uronu u prostore vlastitosti dotad mu nepoznate i nedostupne. Otud i izbjegavanje primjene Ich-forme jer ne samo da svoje pravo ja dotad Tezza nije poznavao nego se njegovo istinsko ja tek iskustvom tako specifična očinstva formiralo.

Roditeljstvo samo po sebi najveća je životna kušnja, a očinstvo hendikepirana djeteta skalu iskušenja jako povećava te ograničenja slobode, izbora, očekivanja dovodi do vrhunca. Filozofskom pronicavošću Cristóvão Tezza analizira sve aspekte roditeljstva takva djeteta, od čina rođenja koji je, kako smatra, redovito zasićen eufemističkim kičastim ogradama što prikrivaju krvavu morbidnost toga procesa, preko šoka nakon saznanja dijagnoze, ljutitog samooptuživanja i optuživanja supruge, samosažalijevanja, izbjegavanja suočavanja s činjenicama, pa kroz apatiju i depresiju sve do prihvaćanja realnosti i konačnog sveprožimajućeg osjećaja duboke i iskrene ljubavi. Svaka od tih faza jest proces, dugotrajan i mučan, a svakomu od njih Tezza prilazi usredotočeno, detaljno posredujući psihološke aspekte proživljavanja tih faza.
Najdirljivije su dionice one gdje se protagonist upire vlastiti pesimizam preobratiti u, ako ne optimizam, onda barem u nadu u ljepšu i nešto lagodniju budućnost, što dodatno otežava njegova stalna borba s osjećajem inferiornosti zbog nepredvidivosti budućnosti, ali i vlastite nerealiziranosti. To pokušava nadvladati humorom pa je roman obilno začinjen autoironijom. Autor je bespoštedan prema sebi, čineći knjigu paroksizacijom iskrenosti koja seže tako daleko da priznaje kako je kratkotrajnu utjehu našao u saznanju da ljudi s Downovim sindromom obično ne žive dugo. Jasno, ne izostaje ni katalogizacija hendikepa i simptoma koji prate ljude s „mongolizmom“, uz deskripciju programa terapije i detaljan opis ponašanja takva djeteta i svih oblika njegove „nepotpunosti“. Valja istaknuti i važnost knjige kao kronike autorove transformacije doživljavanja svoga djeteta – iz problema s kojim se treba svakodnevno nositi u pojedinca, u ljudsko biće, u sina. Jer roditelji neizostavno moraju proći fazu preobrazbe doživljavanja vlastite uloge, tj. samooptužujući dojam roditelja o sebi kao uzroku problema mora se pretvoriti u svijest o sebi kao rješenju, o sebi kao osnovnom sredstvu pomoći takvom djetetu. No Vječni sin važan je i kao promocija diskursa razumijevanja, poticanja pozitivnih promjena u kolektivnoj percepciji različitih i onih s margina. Dionice posvećene djetetu i životu s njim Tezza presijeca reminiscencijama svoga života prije roditeljstva, no idiličnost takva privremenoga mentalnog bijega u problemima manje opterećenu prošlost umanjuju sjećanja na različite oblike represivnosti tadašnje vojne diktature u Brazilu (1970-ih), što dodatno proširuje raspon tema obrađenih u knjizi.

Vječni sin iznimna je knjiga. To je vrlo detaljna kronika iskustava odgoja djeteta s Downovim sindromom, ali njezinoj važnosti pridonosi i zorno dočaravanje brojnih simptoma i osobitosti tog hendikepa. Roman oduševljava literarnom kvalitetom i dojmljivošću opisa autorova krajnje bespoštedna suočavanja sa samim sobom, sa svojim ograničenjima, sa slabostima svoga karaktera, s egoizmom, taštinom. Cristóvão Tezza sve to vrlo lucidno artikulira, uz krajnju, razornu iskrenost. A svrha tog drastičnog samoogoljavanja zapravo je samoiskupljenje, što roman pretvara u kroniku transformacije nezrela, karakterno slaba, vrlo inteligentna pojedinca u osjećajna, pažljiva i predana oca. Ukratko, u dobra čovjeka.