Delikt mišljenja kao kriminal

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protivustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije (pojavljuje se tako u Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države iz kolovoza 1945). Posebno istaknut dio prvoga stavka čl. 133, onaj o zlonamjernom i neistinitom prikazivanju društveno-političkih prilika u zemlji, ušao je u savezni kazneni zakon 1959, pri čemu je opet sovjetsko zakonodavstvo poslužilo kao uzor.

Na nekoliko osobitosti prvoga stavka članka treba posebno upozoriti. Najprije, vidljivo je da on sadrži zapravo dva opisa kaznenih djela: klasičnu veleizdaju (pozivanje ili poticanje na promjenu vlasti) i delikt mišljenja (zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji – dalje u tekstu: druga alternativa). Pažnju ćemo usmjeriti na posljednje, odnosno na delikt mišljenja, jer ga s pravom treba ocijeniti najopasnijim zakonskim načinom s pomoću kojega je komunistički režim u Jugoslaviji gušio slobodu izražavanja. Naime, jasno je da svako prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji (koje je ili kritičko ili samo drukčije od onoga koji je propisao režim) stoga podliježe eventualnom kaznenom progonu. Ideološko-politički monopol režima na istinu tako evidentno proizlazi iz dikcije druge alternative čl. 133, pri čemu su organi progona bile one institucije koje su određivale je li neka tvrdnja zlonamjerna ili neistinita. Zapravo, pravomoćnom presudom temeljenom na čl. 133 osoba je i službeno postajala neprijatelj države i naroda (djelo „neprijateljske propagande“), što je, inače, bio termin koji se u jugoslavenskom zakonodavstvu rabio samo za državljane zemlje s kojom je SFRJ bila u ratnom sukobu.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133 branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Sloboda mišljenja
kao „intimni psihički proces“

Pravni kritičari, u prvom redu makedonski znanstvenik Gjorgji Marjanović, čovjek koji je 1980-ih prošlog stoljeća najupornije isticao nužnost ukidanja čl. 133, doveli su u pitanje sve konstitutivne elemente druge alternative. Prema službenom komentaru kaznenog zakona SFRJ, neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji bilo je ono koje se ne zasniva na činjenicama, čemu je, međutim, dodano: i ono koje se samo djelomično zasniva na činjenicama te ono koje sadržava netočnu interpretaciju činjenica. To je značilo da je režim uspostavio monopol nad istinom, koja se očigledno u području društveno-političkih prilika ne sastoji od skupa egzaktnih činjenica (koje, uostalom, svakom čovjeku ne moraju biti dostupne u totalitetu – poput informacija koje imaju neku od oznaka povjerljivosti). Dakle, čak i ona osoba koja bi izrazila svoj točan (ali nedovoljno precizan) sud o, primjerice, sigurnosnoj situaciji na Kosovu 1981, mogla je biti podvrgnuta kaznenom progonu, iako joj, prilikom iznošenja suda, očigledno nisu bile dostupne sve činjenice. Režim je mogućnost kriminalizacije protegnuo i na područje misli. Naime, „problematična“ izjava pretvarala se u teško kažnjiv delikt protiv države putem proglašenja zle namjere konstitutivnim elementom kaznenog djela: istinite izjave (ili one koje odgovaraju činjenicama, pa, stoga, nisu smjele biti proskribirane) mogle su se dati s očigledno malicioznom (zlom) namjerom. Ukoliko je, dakle, osoba iznijela istinit sud o sigurnosnoj situaciji na Kosovu 1981, ali ga je izrekla na tendenciozan način (čak i u obliku aluzije), također je mogla biti osuđena na višegodišnju zatvorsku kaznu. Sudovi su, imajući u vidu njihovu ovisnost o nositeljima vlasti, često i dalje od navedenoga proširivali zonu kaznene odgovornosti. Primjerice, prema nekim presudama Vrhovnog suda Hrvatske iz ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, i za razliku od prihvaćenih standarda „utvrđenog“ izravnog umišljaja i neprijateljske namjere usmjerenih ugrožavanju interesa SFRJ, osoba je mogla zlonamjerno i neistinito prikazivati društveno-političke prilike u zemlji i s pozicija utvrđenog eventualnog umišljaja. U jednoj presudi Vrhovnog suda Srbije čak je otvoreno kažnjeno izražavanje mišljenja (u presudama se uglavnom isticalo da se kažnjava svjesna i zlonamjerna laž, a ne mišljenje): spomenuti je sud slobodu misli (kao ustavnu kategoriju) definirao kao slobodu građana na „intimni psihički proces“, a ne i „na izgovorenu riječ“.

Niski demokratski standardi

Posebno je važno uočiti kako je čl. 133 imao zadaću, s jedne strane, ušutkavanja potencijalnih kritičara i, s druge, zaštitu nositelja vlasti, odnosno partijskih, političkih i upravnih dužnosnika. Naime, optuženi su, kao integralni dio obrane, tijekom procesa iznosili nepobitne podatke iz kojih je jasno proizlazilo da i nositelji vlasti nerijetko u javnosti iznose podatke, stavove ili ocjene u kojima se progovara o „neugodnim“ istinama jugoslavenske stvarnosti (poput ekonomske krize, zategnutih međunacionalnih odnosa i sl.). No takvi pojedinci očekivano nisu dolazili pod udar pravosuđa, što je jasno svjedočilo o politički motiviranoj selektivnosti sudova. Drugim riječima, mjera samokritike nositelja vlasti (koja nije bila predmetom interesa pravosuđa i koja se izricala javno, ali uvijek u obliku komunikacije između nositelja vlasti) bila je istovremeno i mjera dopuštene kritike, a svako pozivanje na odgovornost bilo je zabranjeno. U svibnju 1984. Marjanović je objavio (!) „javnu kaznenu prijavu“ protiv književnika Gorana Babića iz Zagreba zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja društveno-političkih prilika u zemlji. Babić je, naime, mjesec prije u Borbi objavio polemički tekst u kojem je ustvrdio da bi mogao navesti „i brojne druge primjere čestitih ljudi koji danas stradaju zbog svog komunističkog uvjerenja i angažmana na strani progresa. Po pravilu su to skromni ljudi (...) jer oni svoje muke podnose dostojanstveno, ne žale se i ne sklapaju kompromise s klasnim neprijateljem.“ Marjanović je konstatirao da je Babić tim tekstom očigledno prekršio Ustav SFRJ (koji je definirao SFRJ kao zemlju u kojoj su „radnici i seljaci i napredni ljudi svih naroda i narodnosti (...) svojom borbom u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, srušili stari klasni poredak zasnovan na eksploataciji, političkom ugnjetavanju i nacionalnoj neravnopravnosti“) i prozvao vladajuće kao „sumnjive tipove“ koji „sklapaju kompromis s klasnim neprijateljem“ čim dopuštaju da toliki komunisti stradaju zbog svojih uvjerenja. Babićevu zlu namjeru ili konstitutivni subjektivni element kaznenog djela jedva da je potrebno utvrđivati, zaključio je Marjanović. Naravno da nadležno javno tužiteljstvo (ono u Zagrebu) nije podignulo optužnicu protiv Babića. Dakle, s pomoću čl. 133 režim je određivao tko je neprijatelj države i naroda, ali, kako proizlazi iz ovog primjera, takav status pridavao se samo nekima.

Konačno, čl. 133 i posebno njegova druga alternativa trajno su Jugoslaviju pozicionirali u krug država niskih demokratskih standarda. Jer, država u kojoj se ograničavala (ustavom) zajamčena sloboda mišljenja i rasprava o javnim stvarima, država u kojoj se sudovima davalo pravo odlučivanja o tome što je lažno, a što istinito u društveno-političkim prilikama i država u kojoj je kritika i nadzor nad radom javnih organa vlasti bila gotovo nepostojeća, nije se mogla pohvaliti visokim stupnjem općecivilizacijskih dostignuća. Iako je bila članicom UN-a, Jugoslavija je sve do svog nestanka flagrantno kršila ključni dokument te organizacije (Opća deklaracija UN), gdje, pored ostalog, stoji: „Svatko ima pravo na slobodu misli i izražavanja, što obuhvaća i pravo da ne bude uznemiravan zbog svojega mišljenja, kao i pravo da prima, traži i širi obavijesti i ideje bilo kojim sredstvom i bez obzira na granice“.

Pravna borba
za ukidanje članka 133

Nažalost, pravna znanost u SRH nije dala pandana borbenom Makedoncu Marjanoviću ili metodičnom Slovencu Bavconu. Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest prema kojoj je čl. 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka. Bavcon će početkom 1989. biti u ulozi čelnog čovjeka posebne komisije za izmjenu kaznenog zakonodavstva Slovenije, koja će izraditi i prijedlog cjelokupne promjene saveznoga kaznenog zakonodavstva (s posebnim naglaskom na Glavi XV, odnosno na tematici političkog kriminaliteta). Prema onome što je došlo u javnost, prijedlog je podrazumijevao potpunu deideologizaciju kaznenog zakonodavstva, a dodana je i zamisao prema kojoj se iz područja protupravnosti isključuju sve pisane forme koje se odnose na znanost, umjetnost, publicistiku, povijest, ljudska prava i ustavne vrijednosti. Drugim riječima, svi napisi time bi bili apriori zaštićeni od etikete protudržavnosti. Tek početkom 1989. i neki hrvatski intelektualci javno će progovoriti o nužnosti ukidanja čl. 133. Zapravo, borba protiv čl. 133, a posebno njegove druge alternative, u tadašnjoj Hrvatskoj počivala je na osobnoj hrabrosti ljudi koji su zbog navodne „neprijateljske propagande“ bili osuđeni.

U konačnici, pitanje izbacivanja ili promjene čl. 133 bilo je političko pitanje. Naime, sva privremena popuštanja koja je režim dopuštao (prijedlozi za brisanje druge alternative, smanjenje broja optuženih i osuđenih u drugoj polovici 80-ih te sve češće javno problematiziranje odredbe o deliktu mišljenja), u biti nisu bila drugo doli napori kozmetičke naravi. Da su preživjeli početak 90-ih na vladajućoj poziciji, komunisti bi vjerojatno izbacili drugu alternativu, ali ne bi se moglo govoriti o stvarnoj promjeni: čl. 133, iako najvidljiviji, bio je samo vrh nedemokratske strukture Jugoslavije.