Bolesnik s previše artificijelnoga

Molierèova svevremenost otvaranju nove kazališne sezone u GDK Gavella podarila je 19. rujna Umišljenog bolesnika u režiji Krešimira Dolenčića, komediju jednako suvremenu i aktualnu kao 1673, kada je praizvedena. Od tada pa do danas malo se toga promijenilo u ljudskoj psihi i gledanju na život.

Onodobna ljudska komedija, koju je prepoznao i dramski oživotvorio Molière, s mnoštvom tipova i karaktera iz svih slojeva francuskoga društva 17. stoljeća, i danas je jednako zanimljiva i intrigantna. I dalje su razne vrste „bolesti“ poput hipohondrije, licemjerja, pohlepe, lažnih titula i doktora, te njihove žrtve ljubavi, dio života suvremenoga čovjeka i društva u kojem se međusobno susreću, ali i kazališno odveć često ne nalaze.

Anja Šovagović Despot, Enes Vejzović i Barbara Nola - Snimila Vladimira Spindler

To je Dolenčić prepoznao kao dobar povod za predstavu u kojoj se istodobno izruguje hipohondriji i sažalijeva njezine žrtve. Njegov Umišljeni bolesnik ili Nemoćnik u pameti, kako je preveden u dubrovačkim frančezarijama – lokalizaciji Molièrea na dubrovački govor u prvoj polovici 18. stoljeća – žrtva je bolesnog umišljaja, ali ne i prototip suvremenog hipohondra, kakvih su prepune trgovine zdravom hranom, fitnes-dvorane, čekaonice estetske kirurgije... Ne reprezentira suvremene hipohondre koji se natječu tko će više pridonijeti farmakomaniji.

Aktualitet, odnosno društveni angažman, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić i redatelj na početku naglašavaju ironično-satiričnom latinskim tekstom na melodiju himne Gaudeamus igitur, ali ga ne nameću kao konvenciju – dramaturški okvir, unutar kojega se gradi i razobličava mozaička struktura ljudske komedije.  Na idejnoj razini i društvenoj provokaciji Dolenčić se Umišljenim bolesnikom nastavlja na Voltaireova Candidea, kojega je on također režirao u Gavelli, u kojoj Voltaire ironizirajući „najbolji od svih mogućih svjetova“ ustima Candidea kaže kako „čovjek ne može ni krv pustiti, ni klistirati se a da ne plati“. Argan u Dolenčićevoj inscenaciji to plati čitanjem Hipokratove zakletve, koja se nudi kao upozorenje, anamneza put samospoznavanja i izlječenja bolesti.

Sve to odvelo je predstavu u stilsku neujednačenost, u mnoštvo kazališnih formi i stilova; čas je „plesala“ po rubu klasične komedije dell’arte, čas se gubila u intermezzima komedije-baleta, čas je bila komedija karaktera, a čas opet komedija situacija, što je polučilo ne samo ritmičku neujednačenost nego i različit glumački iskaz i rezultat.

Glumci i glumce „snalazili“ su se kako su umjeli, bilo je svega i za svačiji ukus. Bilo je tu osim Molièrea i Gogolja i Feydeaua,.. Bio je tu i Kameni gost iz Molièreova Don Juana... Vadilo se iz glumačkih niša, nudilo maniru umjesto kreacije. Često je bilo smješnije sjećanje na glumačka već rabljena rješenja: gegove, grimase i nespretnosti, nego što je bilo svježine i novoga. Jasno, nije sve to bilo glumački nedarovito, ali je bilo stilski neprilagođeno, nedorađeno i suvišno.

Podjela je možda i najupitniji dio predstave i uzrok njezinoj prosječnosti. Argan u interpretaciji Enesa Vejzovića, uz već zavidnu glumstvenost, nije uspijevao izigrati sva stanja hipohondra kojega uz brigu o bolesti brinu i obiteljski problemi: pohlepe, prijevare, lažne ljubavi. Balans između farse „proizišle iz commedie dell’arte i suvremene komike koja izranja iz smrtne ozbiljnosti“ ostajala je sputana i bila zakočena buljenjem očiju, namrštenim licem iscrpljenim klistirima i sjedenjem na pokretnom zahodu. Nije znao iz već viđene manire, koju je i sam osjećao kao teret.

Mnogo bolje se u tome snašla mlada, poletna i zanosna Anja Đurinović u ulozi kćeri Angelique, pubertetski koketne i zaljubljene u Cleanta, kojega kao nasrtljiva i racionalna udvarača tumači Igor Kovač. Ulogu koja je odskakala od prosjeka napravila je Barbara Nola glumeći brižnu, proračunatu i kada je raskrinkana ne odveć razočaranu Arganovu ženu Beline. Racionalna i samozadovoljna brata uvjerljivo je nudio Sven Šestak. Pamtljive pojavnosti, doktora Diafoirusa i njegova sina Thomasa, prezentirali su Siniša Ružić i Đorđe Kukuljica. 

Najviše prostora u predstavi osvojila je Anja Šovagović Despot u ulozi sluškinje Tointte. Najtočnije je realizirala lik koji je „proizišao iz commedie dell’arte i suvremene komike koja izranja iz smrtne ozbiljnosti“. Bila je drska sluškinja koja se zna prilagoditi situaciji i karakterima nemoralnog okruženja. U sve su se uklopili scenografski znakovi koji su upotpunjavali redateljske praznine, koje je najbolje iskoristila kostimografkinja Iva Peter Dragan.   Sve u svemu, viđena predstava bila je artificijelna kritika uzroka suvremene hipohondrije.