Vijenac 563

Komentar

Sloboda izražavanja

Antimilitarizam Novosti

Tin Kolumbić

Zašto se nikada Novosti nisu „antimilitaristički“ osvrnule na četničko pjevanje iz Vukovara, kada su razulareni četnici, stupajući ulicama razorenoga grada, pjevali „klat ćemo Hrvate“? Nisu li oni koji su iz dna duše vjerovali u moć tenkova i topova, s pomoću kojih su Hrvate htjeli zbrisati s lica zemlje, zaslužili „antimilitaristički protest“?

U obilju osvrta na tzv. „satirički uradak“ u srpskim Novostima koji počinje stihom „Lijepa naša haubico“, a u kojemu autor koristeći kao predložak hrvatsku himnu iznosi neshvatljiva i za većinu hrvatske javnosti neprihvatljiva stajališta, izdvaja se osvrt poznatog hrvatskog kolumnista, koji u tom „satiričkom“ uratku otkriva namjeru autora, kojoj se zacijelo i sam autor začudio. Stoga začuđuje i teško je shvatiti da je kolumnist (Marinko Jurasić u Večernjem listu) u tekstu Lijepa naša haubico „otkrio“ pozitivan „antimilitaristički protest te ismijavanje očaranosti vojnom paradom“. Uz najbolju volju nemoguće je objasniti tu neshvatljivu kolumnistovu spoznaju, i to iz više razloga.

Antimilitaristički protest doista je nešto pozitivno, posebice u suvremenom svijetu kada se oružjem zvecka u mnogim dijelovima svijeta i kada vojna industrija jača umjesto da slabi. Međutim, budući da je kolumnist otkrio da se „antimilitaristički protest“odnosi na stanje duha u hrvatskom društvu, doista je u potpunosti promašio smisao i namjeru autora uvredljive parodije hrvatske himne. Da bismo razumjeli o čemu je riječ, napomenimo da je u Novostima dosad objavljeno mnogo tekstova – i to u negativnom tonu – koji se odnose na obrambeni Domovinski rat, posebice o braniteljima koji su se branili od jugosrpskog agresora, o Franji Tuđmanu, hrvatskim generalima, a nikada nismo pročitali nijedan tekst koji bi osuđivao ili negativno svjedočio o agresoru, dakle o onome tko je započeo i vodio napadački i osvajački rat. Nisu li oni koji su sudjelovali u obrambenom ratu zapravo na strani mira, nisu li oni zapravo pacifisti te ih ni u kojem slučaju ne možemo smatrati militaristima, za razliku od agresorske vojske, koja je svoj militarizam stravično iskazala u rušenju Vukovara, Osijeka, Karlovca, Siska, Zadra, Šibenika, Dubrovnika? Zacijelo su oni koji su iz dna duše vjerovali u moć tenkova i topova, s pomoću kojih su susjedima htjeli silom nametnuti svoju vlast, zaslužili antimilitaristički protest, a ne oni koji su bili prisiljeni braniti svoju slobodu i ljudsko dostojanstvo od njihove militarističke bahatosti i sile.

Svi lijevo liberalni mediji te Hrvatsko novinarsko društvo ustali su u obranu rugalačkog uratka iz srpskih Novosti naglašavajući da je satira zaštićena slobodom izražavanja. No spomenuti uradak uopće nije satira, jer da bi tekst bio satirički, mora sadržavati određene značenjske sastavnice. Prvenstveno treba imati na umu da se satirom autori redovito osvrću na određene negativne ljudske osobine, nakaradne i negativne društvene i političke pojave, nastranosti i ljudske mane itd., a nikako na dobre i plemenite vrijednosti i osjećaje. Naime, satira je poruga, odnosno izvrgavanje ruglu nečega što nije prirodno, što je nastrano i što izlazi iz okvira normalnoga ljudskog ponašanja. Stoga u daljem tekstu namjerno o spomenutom uratku iz Novosti nećemo govoriti kao o satiri i to s razlogom, jer taj uradak jednostavno nije satirički, već isključivo rugalački. Naime, spomenuti tekst ne govori ironično o nečemu što nije prirodno, normalno i što izlazi iz okvira normalnog ljudskog ponašanja, već izvrgava ruglu i vrijeđa shvaćanja i osjećaje većinskoga naroda, u ovom slučaju hrvatskoga, koji vrednote opjevane u hrvatskoj himni poštuje, cijeni i voli. Temeljno je s tim u vezi pitanje: Mogu li vrednote koje netko poštuje, cijeni i voli biti predmetom poruge i uvreda? Autor teksta Lijepa naša haubico poslužio se hrvatskom himnom da bi iznosio svoje uvrede i da bi se narugao onima koji štuju i vole određene vrijednosti, a koje su pak autoru rugalačkog uratka predmet prezira i mržnje. Da je autor imao iskrene i časne namjere, ne bi se za svoj nečastan uradak poslužio himnom koju čak i pojedini svjetski umjetnici i uglednici smatraju jednom od najljepših i mirotvornih svečanih pjesama, koja isključivo pjeva o ljepoti i ljubavi prema domovini, u kojoj ni u primisli nema slavljenja oružja ni ratničkog duha.

Posebno visoku razinu nesnošljivosti autor rugalačkog uratka u Novostima iskazao je izvrgavajući poruzi dva stiha iz hrvatske himne. Naime, stih koji u izvorniku glasi „da bi vazda sretna bila“ rugalac u svojoj pjesmi preoblikuje u „da bi vazda sve pobila“. Doista nečuveno i ispod svake civilizacijske i uljudbene razine! Pjesnik hrvatske himne poželio je svojoj domovini sreću u miru, slobodi, duhovnom zadovoljstvu i blagostanju, a rugalac sugerira i podmeće da je sreća „sve pobiti“, dakle u općem klanju. To nas podmetanje hrvatskom narodu, nažalost, podsjeća na pjesmu četnika koju su pjevali stupajući ulicama razorenog Vukovara kad su pjevali „klat ćemo Hrvate“. Pitanje stoga autoru rugalačkog uratka: Zašto se nikada nije „antimilitaristički“ osvrnuo na to četničko pjevanje? Drugi pak stih, na koji se rugalac-tekstopisac nadovezao, izvorno u himni glasi „da svoj narod Hrvat ljubi“, a u rugalačkom tekstu stoji „da topništvo Hrvat ljubi“. I tu se moramo sjetiti Vukovara, koji je topništvom jugosrpskog agresora razoren do temelja. Stoga pitamo autora „rugalačkog uratka“ na temelju čega je zaključio da „topništvo Hrvat ljubi“, kad su Hrvati od agresorskoga topništva doživjeli stravična razaranja i ubojstva. Zacijelo netko drugi, a ne Hrvat, „ljubi topništvo“ i koristio ga je u agresiji na Hrvatsku nadajući se da će mu topništvo donijeti pobjedu. Hrvati su pak do određene količine topništva došli tek potkraj Domovinskog rata i nisu ga rabili za razaranje gradova u Srbiji, već da bi se obranili. Nisu ga čak prekomjerno koristili ni u oslobađanju Knina, u kojemu je bilo središte vlasti pobunjenih Srba. Kad je pak riječ o „ismijavanju očaranosti vojnom paradom“, kako je ustvrdio gore spomenut kolumnist braneći rugalački uradak, istina je posve drukčija. Hrvati su uistinu za vrijeme vojnog mimohoda u Zagrebu bili očarani, ali ne oružjem i vojnom tehnikom, nego sjećanjem na veličanstvenu pobjedu u Domovinskom ratu i osjećajem ponosa što u nametnutom ratu nije presudila vojna i oružana sila, nego hrabrost i ljubav prema domovini, kao i svijest i vjera da je pravda na našoj strani.

Na kraju pitanje odgovornima: Zašto niste na primjeren način reagirali na očigledne uvrede i izvrgavanje ruglu vrednota koje hrvatski narod poštuje, cijeni i voli?

Vijenac 563

563 - 1. listopada 2015. | Arhiva

Klikni za povratak