Prvi irski naturalistički roman

Iako je u svojoj iznimno kvalitetnoj i brojnim nagradama ovjenčanoj biblioteci Na tragu klasika urednica Irena Lukšić usredotočena na predstavljanje hrvatskoj publici manje poznatih suvremenih klasika, s vremena na vrijeme ona ipak objavi i poneko u nas još neprevedeno djelo još nam nepoznata majstora pisane riječi iz nešto dalje prošlosti. Jedan je od takvih autora i George Moore (1852–1933), irski pisac s prijelaza 19. u 20. stoljeće, kojeg se smatra jednim od prvih autora engleskoga govornog područja koji je usvojio postupak francuskih realista. Naime, 1873. Moore je otišao u Pariz s namjerom da se bavi slikarstvom. No ljubav prema pisanju je prevladala, a živeći deset godina u Parizu Moore je upoznao brojne umjetnike i pisce pod čijim je utjecajem od 1880-ih objavio niz djela realističke i naturalističke orijentacije. Jedan je od takvih romana i Esther Waters, najvažnije i najpoznatije Mooreovo djelo koje je poslužilo kao predložak za više kazališnih adaptacija, a doživjelo je i filmsku ekranizaciju (1948, s Dirkom Bogardeom i Kathleen Ryan u glavnim ulogama) i bilo pretočeno u čak dvije televizijske serije (1964. i 1977).

Roman je smješten u London  1870-ih, i donosi životnu priču mlade irske djevojke Esther Waters, koja od šesnaeste godine radi kao služavka na raskošnom imanju. Esther tamo zatrudni s jednim od zaposlenika koji je ubrzo napušta, a čitatelj u nastavku prati njezina požrtvovna nastojanja da u vrlo nepovoljnim okolnostima (zbog neimaštine, ali i društvenih predrasuda prema samohranim majkama) osigura egzistenciju za sebe i sina.

Izd. HFD / Disput, Zagreb, 2015.

George Moore bio je autor obrazovan u rimokatoličkim školama, a u njegovim djelima načela vjere redovito zadobivaju vrlo važno mjesto. U romanu Esther Waters to je posebno primjetno u tretmanu konjskih utrka i klađenja, kojima Moore posvećuje osobito velik prostor jer je to, uz uživanje u alkoholu, bio vrlo rasprostranjen porok među pripadnicima niže klase. No iako pobornici klađenja svi odreda prije ili poslije u romanu postaju žrtvama toga poroka, autor ne zauzima moralizatorski stav niti svoje likove osuđuje. Naprotiv, George Moore pokazuje se izrazito socijalno osjetljivim autorom koji osjeća razumijevanje za njihovo ponašanje, jer prepoznaje da klađenjem ti obespravljeni ljudi dobivaju barem kratkotrajnu nadu, odušak i utjehu. Pritom ukazuje i na izrazito licemjerje tadašnjega pravosuđa koje povlaštenom sloju zemljoposjednika i vlastelina tolerira organiziranje klađenja, bez obzira na to što pritom stradavaju potlačeni i od društva odbačeni pripadnici niže klase. Ujedno taj motiv neočekivano povezuje naše sada i ovdje s vremenom kraja 1870-ih. Jer i danas smo svjedoci rastuće bijede građana uz istovremeno bujanje popularnosti „igara na sreću“ , a istovremeno dok kladionice i tzv. automat-klubovi niču na sve strane, industrijski se pogoni gase, a poduzeća propadaju.

Veliku pozornost u romanu George Moore pridaje i položaju žena. No usredotočujući se isključivo na žene siromašna sloja, autor zanemaruje ambivalentnost položaja (unutar društva i obitelji) žena vlastelinske klase, čiji životi također prolaze u svojevrsnoj podređenosti. Iako neuka i neobrazovana, štoviše čak nepismena, protagonistica ipak pokazuje veliku dozu samosvojnosti. Dapače, u brojnim situacijama Esther Waters jasno izriče svoje stajalište, često suprotstavljeno stajalištima muških protagonista. No ona se ipak zadržava isključivo na verbalizaciji i ustručava se od provedbe svojih želja i zamisli, podređujući se muškarcima i njihovim odlukama, i zapravo čitav život svjesno živeći u položaju trpljenja i podređenosti. Takav junakinjin izbor autor prikazuje kao posljedicu katoličkog odgoja i življenja prema načelima vjere, ali i kao odraz elementarnoga nagona za opstanak, jer joj je bespogovorna prilagodba okolnostima osiguravala barem kratkotrajno preživljavanje. Završnim vraćanjem junakinje na posjed na kojem je stekla prva radna iskustva George Moore zaokružuje cirkularnu strukturu romana, ali čini i svojevrstan otklon od konvencija realističke pripovjedne matrice, kod koje happy-end nije bio uobičajen način završavanja djela.

Iako autor povremeno poseže za kontrastiranjem motiva kroz istovremeni prikaz života posluge i vlastelinstva, tematizacija života podređene klase ipak prevladava, a obilježava je izrazito vjerodostojan, dokumentaristički vjeran prikaz životnih uvjeta i nedaća koje te ljude u životu svakodnevno prate. Pritom je brutalna autentičnost i veristička doslovnost ono što Moorea čini prvim pravim irskim predstavnikom poetike naturalizma. Dodatna je potvrda toga i tematizacija alkoholizma i klađenja, odnosno kocke, jer Moore opisuje ponašanje ljudi vođenih nagonima, razornim strastima i emocijama koje oni ne mogu kontrolirati već one upravljaju njima i usmjeravaju njihove živote.

Iako izvorno objavljen davne 1894, roman Esther Waters pokazuje se vrlo nadahnutim komadom proze koja je i načinom izvedbe, kao i motivima i tematikom, umnogome zanimljiva današnjem čitatelju.