Vijenac 558 - 560

Naslovnica, Tema

U povodu 20. obljetnice oslobodilačke operacije Oluja

Pad srpske paradržave u Hrvatskoj

Janja Sekula Gibač

Optužbe kojima se Oluja i oslobađanje teritorija koji je nekoliko godina prije etnički očišćen, opljačkan i okupiran i na kojem su agresori tijekom rata, ali i nakon dolaska mirovnih snaga, počinili mnogobrojne zločine, karakterizira kao zločinački pothvat najčešće dolaze od osoba koje su imale vrlo problematičnu ulogu u Domovinskom ratu

 

Godine 1995. srpska okupacija gotovo trećine hrvatskoga teritorija trajala je već gotovo pet godina. Polagano zauzimanje dijelova hrvatske države koji su planirani kao središta srpske pobune započelo je neposredno nakon što su u Hrvatskoj provedeni višestranački izbori, na kojima je vlast osvojila Hrvatska demokratska zajednica, na čelu s Franjom Tuđmanom. U programu je stranke koja je pobijedila jasno stajalo da će Hrvatska nakon izbora krenuti putem samostalnosti i demokracije, što je uostalom i bila želja većine hrvatskih građana (na referendumu o samostalnosti održanu godinu poslije 93 posto glasača izjasnilo se za samostalnu i suverenu Hrvatsku, referendumu je pristupilo nešto više od 83 posto građana – izlaznost nezamisliva u današnje vrijeme, što svjedoči o važnosti toga pitanja za hrvatsko stanovništvo). Nedvosmislena poruka novoustrojenih hrvatskih vlasti o viziji hrvatske budućnosti izazvala je i vrlo jasnu i nedvosmislenu reakciju – ubrzo nakon izbora započinje stvaranje buduće srpske paradržave SAO Krajine, odnosno Republike Srpske Krajine. S Jugoslavenskom narodnom armijom iza leđa, već 1990. pobunjene srpske skupine, najčešće okupljene oko milicajaca srpske nacionalnosti (i njima predvođene), kreću s terorističkim akcijama koje će godinu poslije kada JNA otvoreno kreće u napad prerasti u opći i razorni rat na gotovo čitavom području Hrvatske. Potkraj 1991. gotovo je trećina države pod srpskom okupacijom, no planovi o zauzimanju čitavoga hrvatskog teritorija propali su i vrh JNA prisiljen je reducirati vojne planove na osvajanje dijelova Hrvatske u kojima živi srpsko stanovništvo. Sve to velik je uspjeh za državu, koja je, suočena s daleko snažnijim neprijateljem, trebala biti rascjepkana, a umjesto toga početkom 1992. ona postaje međunarodno priznata država.

 

 


Zajednički snimak Tigrova nakon još jedne vojne pobjede / Snimio Ljubo Kačić - Iz baze  HMDCDR-a

 

 

 

Sarajevsko primirje zaustavilo je početkom 1992. ratne sukobe (barem u intenzivnijem obliku), a na području Hrvatske uskoro su raspoređene mirovne snage UN-a. Njihov zadatak bila je provedba Vanceova plana, koji je trebao omogućiti stvaranje uvjeta za postizanje dogovora o političkom rješenju. No tri godine poslije Hrvatska nije bila ništa bliže rješenju problema okupiranih područja. Većina odrednica Vanceova plana nije provedena, a umjesto toga na područjima pod zaštitom UN-a izrastala je država pobunjenih Srba. Početkom 1994. hrvatske vlasti odlučile su aktivnije krenuti u proces pregovora s pobunjenim Srbima oko rješavanja pitanja okupiranih područja. No osim manjih pomaka na lokalnoj razini, proces pregovora nije donio mnogo rezultata te je uvjerio hrvatske vlasti da rješenje okupiranih područja neće biti moguće postići pregovorima jer su pobunjeni Srbi kategorički odbijali političko rješenje i dogovor o mirnoj reintegraciji. Potpuno nesvjesna promijenjenih političkih okolnosti, većina političkih snaga u RSK nepopustljivo je odbijala prihvatiti bilo koju mogućnost osim nezavisne Republike Srpske Krajine.

Što je točno pobunjenim Srbima nudio Plan Z-4?

Novi mirovni plan međunarodne zajednice (glavni njegov kreator bio je američki veleposlanik Peter Galbraith) početkom 1995. također nije urodio plodom. Predstavnici međunarodne zajednice pokušali su u Kninu Plan Z-4 predstaviti krajinskom rukovodstvu, no predsjednik RSK Milan Martić, predsjednik Vlade RSK Borislav Mikelić i ministar vanjskih poslova Milan Babić, Plan Z-4 nisu htjeli niti primiti na razmatranje. Peter Galbraith svjedočio je o tome događaju tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY): „Pokušali smo da im prezentiramo taj plan, ali Martić nije hteo ni da ga pipne, nije hteo ni da ga uzme u ruke… Mi smo naravno bili šokirani da on ni fizički neće da ga uzme u ruke, a kamoli da pregovara na osnovu tog plana. Mi smo pokušali da ih ubedimo na sve načine da to nije u njihovu interesu, da ne treba da odbijaju pregovore jer će onda Hrvatska najverovatnije preduzeti vojne mere, da će biti mnogo teže međunarodnoj zajednici da spreči vojno rešenje problema, međutim, ni jedan od tih argumenata nije stizao do njihovih ušiju i na kraju Mikelić, takozvani predsednik Vlade je nama rekao sledeće: ‘treba da budete profesionalne diplomate, a vi činite veliku grešku’. Ja sam mu odgovorio da je greška već napravljena, ali ćemo još vidjeti ko ju je učinio.“ (Davor Marijan, Oluja, Svjedočenje Petera Galbraitha na suđenju Slobodanu Miloševiću o srpskom odbijanju Plana Z-4)

Planom Z-4 nije bio zadovoljan ni predsjednik Tuđman, smatrajući da je pobunjenim Srbima ponuđena država u državi. Zanimljivo je da je čak i tvorac Plana Z-4 Peter Galbraith smatrao da je njime srpskoj strani ponuđeno vrlo mnogo, pa čak i previše, a prema njegovu svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju čak je i Milan Babić bio zabrinut širokim ovlastima koje bi pripale srpskoj autonomiji, konkretnije, obvezom isplata mirovina stanovništvu na tome području:

 

TUŽILAC NAJS – PITANJE: Neću ići u detalje. Vi ste rekli da je to bio velikodušan sporazum.

SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Da, on je davao krajinskim Srbima skoro potpunu nezavisnost u vladanju njihovom teritorijom na teritoriji Hrvatske gde je prema popisu iz 1991. godine bilo većinsko srpsko stanovništvo. Tako da je zaista bio velikodušan predlog.

TUŽILAC NAJS – PITANJE: U pogledu tih konkretnih područja?

SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Tako je.

TUŽILAC NAJS – PITANJE: Uzećemo par primera. Na strani 6 se govori da je trebalo da imaju sopstvenu zastavu i svoje ambleme, svoje grbove?

SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Tako je.

TUŽILAC NAJS – PITANJE: Strana 10, pitanje valute i oporezivanja.

SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Da. Pitanje valute je bilo bitno pitanje zbog toga što oni nisu hteli da koriste hrvatsku kunu, jer su rekli da je to ista valuta koju je koristila NDH u Drugom svetskom ratu. I ovaj plan je predviđao da oni mogu da imaju svoje sopstvene novčanice. Oni mogu da ih nazovu dinar ili kako god žele, mogli su da kreiraju tu novčanicu kako žele, međutim što se tiče monetarne strane svega toga, to bi bio ekvivalent kune. A kunu kontroliše Hrvatska narodna banka.

TUŽILAC NAJS – PITANJE: Strana 12, trebalo je da imaju svog predsednika i tako dalje. Da li je tako?

SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Jeste.

TUŽILAC NAJS – PITANJE: Znači, vi ste se sastali sa Babićem 23. januara. Da li je posle toga trebalo da se vidite sa Martićem?

SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Ako mogu samo još jednu stvar da dodam o Babićevoj reakciji. U jednom trenutku tog sastanka 23. januara njega je brinulo da taj plan nudi preveliku autonomiju, da je previše velikodušan. Njega je brinulo da bi Krajina mogla da postane srpska autonomna pokrajina koja bi morala da odgovara i za penzije. On se nadao da će takve stvari da rešava Vlada u Zagrebu. Ja sam rekao da neće biti nikakav problem da se smanji stepen autonomije.“

 

Godina 1995. započinje odlukom predsjednika Tuđmana o prestanku mandata UNPROFOR-a na području Republike Hrvatske. Bila je to posljedica činjenice da mirovne snage UN-a u protekle tri godine nisu uspjele provesti Vanceov plan – na područjima pod zaštitom UN-a nije provedena demilitarizacija, nije započeo povratak prognanika, a nastavio se i progon preostalih Hrvata na okupiranom području. Nije se u potpunosti provodio ni Gospodarski sporazum potpisan u prosincu 1994, kojim su hrvatske vlasti očekivale pokrenuti proces mirne reintegracije. Tuđman je nakon snažnih pritisaka iz međunarodne zajednice pristao na ostanak mirovnih snaga (promijenjeno je njihovo ime i djelomično njihove zadaće).

Hrvatski udari Srbima

Potrebno je reći da su vojne akcije hrvatskih snaga u Hrvatskoj i BiH već neko vrijeme srpsku stranu dovodile u sve težu situaciju. Hrvatsko-bošnjačke snage oslobodile su 3. studenoga 1994. Kupres i veći dio kupreške visoravni. Potkraj 1994. snage pobunjenih Srba iz Hrvatske zajedno s bosanskohercegovačkim Srbima pokrenule su operaciju osvajanja Bihaća, strateški iznimno važna područja (koje je bilo pod zaštitom UN-a), čijim bi osvajanjem Srbi ostvarili objedinjavanje područja koje su držali pod kontrolom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Vojno, gospodarsko i političko povezivanje Republike Srpske i Republike Srpske Krajine dovelo bi Hrvatsku u daleko nepovoljniji strateški položaj, što bi se neposredno odrazilo na njezin politički položaj u daljim pregovorima s Kninom.

Operacijom Zima 94. veći dio Livanjskoga polja stavljen je pod hrvatski nadzor. Navedena napredovanja tijekom 1994. ugrožavala su sjedište pobunjenih Srba u Kninu. Dalji pomak na tom pravcu hrvatske su snage postigle u travnju 1995, kada su operacijom Skok 1 zauzele nove položaje na Dinari. Iako već u povoljnom položaju za nastavak napredovanja prema Kninu, početkom svibnja Hrvatska vojska i policija oslobodile su dio okupiranog teritorija na drugom dijelu Hrvatske – u zapadnoj Slavoniji. Veličanstven uspjeh operacije Bljesak u kojoj je u samo dva dana oslobođeno čitavo okupirano zapadnoslavonsko područje (otprilike 500 km), dalo je novi vjetar u leđa za dalje oslobađanje Hrvatske.

Početkom lipnja 1995. HV i HVO nastavljaju zajedničkim snagama napredovati na Livanjskom polju te izbijaju nadomak Bosanskog Grahova i Glamoča. Hrvatski vojni uspjesi kojima je ugrožen sam grad Knin izazvali su paniku u srpskim redovima. Posebno je teško pobunjenim Srbima pao poraz u zapadnoj Slavoniji, kojim je oslobođena jedna od tri krajiške oblasti – Srpska oblast Zapadna Slavonija. Nakon tog poraza osnovana je komisija sa zadaćom otkrivanja uzroka „pada zapadne Slavonije“, a dotadašnji zapovjednik Srpske vojske Krajine Milan Čeleketić smijenjen je te je na njegovo mjesto doveden provjereni general u Vojsci Jugoslavije Mile Mrkšić. Srpska vojska Krajine ojačana je osnivanjem manevarskoga Korpusa specijalnih jedinica, koji je trebao imati sposobnost brza prebacivanja na bojištima u raznim dijelovima RSK. Sa svrhom jačanja morala i pokazivanje moći Srpske vojske Krajine, organizirana je potkraj lipnja i vojna parada na poligonu u blizini Slunja. Započeli su i intenzivni pregovori o skorašnjem ujedinjenju Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

Genocid u Srebrenici – signal
da se Hrvatska osloni na sebe

Nakon što su početkom srpnja bosanski Srbi osvojili zaštićenu zonu Srebrenicu, situacija se dodatno radikalizirala potkraj mjeseca, kada su zajedničke snage bosanskih i krajiških Srba ponovno ozbiljno zaprijetile osvajanjem Bihaća; Hrvatska i svijet bili su zgroženi opasnošću od još jednoga stravičnog zločina poput onoga koji su bosanski Srbi počinili nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici. Genocid koji su srpske snage počinile u Srebrenici bio je svojevrsni katalizator daljih događaja. Hrvatska se ponovno uvjerila da je suočena s neprijateljem koji je spreman na nečovječna zvjerstva, a taj je neprijatelj pod okupacijom držao gotovo trećinu njezina teritorija. Nedjelovanjem tijekom zločina koji se danima odvijao u Srebrenici i okolnim mjestima međunarodna zajednica ponovno je poručila da se Hrvatska treba osloniti na vlastite snage te da se čak i u slučaju najgorih ratnih zločina ne može očekivati konkretna pomoć. Jedan od primjera licemjerstva raznoraznih diplomata te međunarodne zajednice izjava je tadašnjeg mirovnog predstavnika EU Carla Bildta, koji je neposredno nakon početka vojno-redarstvene operacije Oluja osudio operaciju, optužio hrvatske snage za prekomjerno granatiranje civilnog stanovništva i izjavio da bi predsjednik Franjo Tuđman mogao odgovarati za ratne zločine. S druge strane, Bildt je propustio učiniti bilo što kako bi spriječio genocid u Srebrenici, a poslije je opravdavao srpske snage koje su ga počinile. Nakon višegodišnjih mirovnih pregovora koje su pobunjeni Srbi redovito potpisivali, ali nikada i provodili, tijekom kojih je Hrvatska trpjela okupaciju, a Srbi nastavljali sa zločinima na području Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske, bilo je jasno da više nema vremena za čekanje.

Uskoro je, 22. srpnja, u Splitu održan sastanak Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, na kojem je postignut dogovor o vojnoj suradnji. Nakon Splitskoga sporazuma hrvatske snage do kraja srpnja u operaciji Ljeto 95 ulaze u Glamoč i Bosansko Grahovo, a presječena je i za RSK vrlo važna prometnica Knin–Drvar. Stvoreni su preduvjeti za početak oslobađanja glavnine okupiranoga teritorija Hrvatske. Na pregovorima u Ženevi delegaciji je pobunjenih Srba još jednom ponuđeno političko rješenje mirnom reintegracijom teritorija koje su držali pod okupacijom, uz jamstvo građanske sigurnosti i opće amnestije svima osim počiniteljima ratnih zločina. Kao i mnogo puta dotad, Knin odbija dogovor o političkom rješenju i Hrvatska kreće u vojnu operaciju kojoj je svrha oslobađanje okupiranoga teritorija.

U svjetlu rasprava o karakteru oslobodilačke operacije Oluja i mnogobrojnim optužbama koje su stizale i stižu kako iz međunarodne zajednice, susjednih zemalja, ali i Hrvatske, važno je za ukazati i na stanje na okupiranom području u razdoblju uoči njezina početka. Tijekom posljednja dva desetljeća Hrvatska je izložena optužbama kojima se oslobađanje teritorija, koji je nekoliko godina prije etnički očišćen, opljačkan i okupiran i na kojem su agresori tijekom rata, ali i nakon dolaska mirovnih snaga (koje su pak trebale provesti demilitarizaciju i zaštititi tamošnje stanovništvo, dovoljno je reći da je za vrijeme mandata UNPROFOR-a na zaštićenom području ubijeno više od 600 osoba, a protjerano je više tisuća Hrvata i ostaloga nesrpskog stanovništva) počinili mnogobrojne zločine, pokušava okarakterizirati kao zločinački pothvat kojem je čelu stajao hrvatski vrh i predsjednik Franjo Tuđman. Te optužbe nemaju nikakvih osnova i često dolaze od osoba koje su imale vrlo problematičnu ulogu u Domovinskom ratu. Sukladno tomu, optužbe toga tipa stižu i iz Beograda, od predsjednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića, koji je, u najmanju ruku, bio pripadnik radikalne desničarske stranke koja je odgovorna za mnoge zločine počinjene u Hrvatskoj. Predsjednik Srpske vlade Vučić donio je zajedno s Vladom Republike Srpske odluku o zajedničkom obilježavanju 5. kolovoza kao Dana sjećanja na stradale i prognane Srbe. Možda nekomu u prvi čas to izgleda benigno i nevažno, no ovakvi potezi srpskih vlasti vode u jasno zacrtanu smjeru – usprkos presudama Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, operacija Oluja nastoji se proglasiti zločinačkim pothvatom u kojem je stradalo „više od 200.000 Srba“.

Ovdje treba spomenuti nekoliko isječaka iz dokumenta nastala u razdoblju neposredno prije Oluje koji svjedoči kako se srpsko stanovništvo itekako pripremalo za rat i podupiralo ratnu opciju (uostalom, više od 60 posto proračuna RSK odlazilo je na potrebe obrane – prethodno je JNA, prije nego što će napustiti okupirana područja Hrvatske sredinom 1992, pobunjene Srbe naoružala velikim količinama oružja i ratne tehnike). Republika Srpska Krajina raspolagala je dakle znatnim količinama naoružanja i nastavila je ulagati velika sredstva u daljnje naoružavanje, a pomoć je (u tom razdoblju ponovno pojačana) u materijalnim i vojnim sredstvima, ali i kadrovskim pojačanjima iskusnim časnicima iz bivše JNA, nastavila stizati iz Jugoslavije.

Tako primjerice u Izvješću Glavnog štaba SVK upućenu 11. lipnja 1995. Slobodanu Miloševiću, Milanu Martiću i načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću stoji:

„NAŠE SNAGE Težište aktivnosti komandi i jedinica SVK u proteklih 7 dana bilo je na formiranju Korpusa Specijalnih jedinica. U realizaciji te aktivnosti postoje određeni kadrovski i materijalni problemi koji za sada bitno ne utiču na plansko formiranje jedinica. Izvršeno je zaustavljanje i dalji prodor neprijatelja grebenom Dinare i pružena je pomoć VRS u sprečavanju ovlađivanja širim prostorom Grahova (…)

Snage OG ‘PAUK’ uspešno izvode napadna dejstva i uspele su da ovladaju Mehurovića glavicom i grebenom iznad s. Zborište. Sve p/n snaga 5. K uspešno odbijaju. U toku je intenzivna priprema za ‘Vidovdansku smotru Korpusa Specijalnih jedinica’. Izrađen je plan pratećih manifestacija javne prezentacije SVK, posebno Specijalnih jedinica i program smotre sa taktičkom vežbom koja će se održati 28. 06. 1995. god. Obuka mladih vojnika izvodi se po ubrzanom programu. Organi GŠ SVK u toku nedelje izvršili su obilazak i kontrolu borbene obuke radi sticanja uvida u stanje organizacije i njenog izvođenja. Jedinice RV i PVO nalaze se u stanju pune b/g. Izvršeno je pregrupisavanje jedinica pbr PVO sa težištem na PVO šireg rejona a. Udbina i Knina. Dana 09. 06. 1995. god. u 09,30 časova izvršena je neposredna vazduhoplovna vatrena podrška snaga KOV za ovladavanje planinom Dinarom. Učestvovala su četiri aviona (1 IJ-22, 1 H-62 i 2 J-21) i to na objektima Antića glavica i Male Poljanice. Ostvareno je puno iznenađenje. Dva borbena helikoptera HN-45 M dodeljena su 2. KK za protivoklopnu borbu na tenkoprohodnom Grahovsko-Livanjskom pravcu… Na američke helikoptere, koji su učestvovali u akciji spašavanja pilota iz oborenog aviona F16 ispoljeno je dejstvo sa PA raketama S-2M i PAT-20 mm, ali zbog IC mamaca i oklopa helikoptera isti nisu oboreni.

MORAL Mere i aktivnosti koje se preduzimaju na planu stabilizacije i jačanja Srpske Vojske Krajine, veoma pozitivno utiču na moral boraca i stanovništva. U ove mere spadaju pre svega, stabilizacija linija odbrane čime je poraslo poverenje u odbrambene mogućnosti. Ovom poverenju doprinose i borbene akcije izvedene u zadnjih nekoliko dana sa naše strane. Za razliku od dosadašnjih mišljenja, prisustvo i pomoć oficira VJ, tumači se pozitivno, a to saznanje na borce i stanovništvo deluje optimistički. Na moral najnegativnije i nadalje utiče neredovna isplata mesečnih primanja, kao i veoma nizak iznos tih primanja. Sve mere koje preduzima K-dant SVK, prihvataju se sa odobravanjem i osećanjem povećane sigurnosti u mogućnost odbrane teritorije RSK. U pozitivnom smislu se menja i mišljenje o SRJ, imajući u vidu sveukupnu pomoć koja nam stiže, a pre svega mobilisanje i upućivanje u Krajinu borbeno sposobnih lica izbeglih sa ovih područja.

BEZBEDNOST Stanje bezbednosti u SVK i na samoj teritoriji RSK karakterisali su u proteklom periodu događaji vezani za proglašenje opšte mobilizacije na teritoriji Severne Dalmacije i samo izvođenje borbenih dejstava na planini Dinari. Opšta mobilizacija kojom su bili obuhvaćeni svi vojno sposobni stanovnici S. Dalmacije bez izuzetaka i privilegovanih, naišla je na opšte odobravanje kod stanovništva. Ugled SVK i moral kod boraca i ostalih građana je u znatnom porastu.“

Planirana evakuacija

Očito je da dakle da je srpsko stanovništvo na okupiranome području dobro naoružano, organizirano i spremno na rat s legalnom hrvatskom vojskom, koja se sprema uvesti ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske na čitavom njezinom međunarodno priznatom teritoriju. Nema stoga nikakva govora o nezaštićenom i nenaoružanom stanovništvu koje su hrvatske snage protjerale iz njihovih domova. Do posljednjega časa srpski su čelnici odbijali bilo kakvu pomisao na suživot u „Tuđmanovoj državi“ i s nestankom srpske paradržave na hrvatskom tlu odlučuju se na odlazak. O tome svjedoče i mnogobrojni planovi o evakuaciji stanovništva iz RSK u slučaju akcije hrvatskih snaga, kao i odluka vrha RSK da se nakon početka operacije Oluja narod pokrene u iseljavanje s područja dotadašnje RSK u BiH i zatim dalje u Srbiju (o tome je moguće vidjeti opširniju dokumentaciju objavljenu u Adalbert Rebić, Sve moje izbjeglice te u Davor Marijan, Oluja, Prilog III. Evakuacija stanovništva s okupiranog teritorija Hrvatske prije i tijekom Oluje). Uostalom, gotovo isti scenarij dogodio se i nakon operacije Bljesak, kada je, paradoksalno, upravo vodstvo RSK tražilo od mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj da omoguće stanovništvu odlazak sa oslobođenog područja (operacija Siguran prolaz). Posebno je ovdje potrebno naglasiti da su mnogobrojne međunarodne organizacije potvrdile da je operacija Bljesak izvedena maksimalno korektno, a glavni tajnik UN-a Boutros Ghali izvijestio je da su hrvatske vlasti učinile sve kako bi ublažile posljedice vojne operacije na srpsko stanovništvo, pohvalivši visok stupanj profesionalnosti hrvatske policije popraćen dobrom suradnjom hrvatskih vlasti s UNCRO-om. Na zahtjev krajiških vlasti provođena je operacija Siguran prolaz, no, usprkos tome, ubrzo su krenule optužbe protiv Hrvatske, koja je optužena da je protjerala srpsko stanovništvo s oslobođenog teritorija (u tome se tada, kao i danas, isticao nekadašnji srpski lider Veljko Džakula). Uostalom, srpsko stanovništvo postupilo je isto i nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja; nakon što je to područje mirnim putem vraćeno u ustavnopravni poredak Hrvatske, bez borbenih sukoba, znatan broj stanovništva bivše RSK iselio se u Srbiju.

Svakako je odlasku srpskoga stanovništva u obama slučajevima pridonijela i od srpskih političara namjerno potencirana psihoza kojom se u stanovništva stvarao strah od „krvoločnih ustaša“ s kojima je nemoguć bilo kakav suživot u istoj državi. No odgovornost za sve navedeno svode nositelji projekta „Svi Srbi u jednoj državi“, njegovi idejni začetnici, kao i provoditelji na terenu, a nikako hrvatske vlasti ili hrvatski vojnici koji su oslobađali državu od agresora. S jedne strane negiranje genocida koji su srpske snage počinile u BiH, a s druge strane proglašavanje oslobodilačke operacije Oluja zločinom nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj, sigurno ne pridonosi miru i stabilnosti na ovim prostorima, a mnogo puta dosad pokazalo se da se građenje budućnosti na lažnim konstrukcijama povijesti uvijek vraća kao bumerang u glavu.

Vijenac 558 - 560

558 - 560 - 23. srpnja 2015. | Arhiva

Klikni za povratak