Milošević: Vukovar se branio pola godine, a Knin ni dvanaest sati!

Početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba odbilo je novi prijedlog međunarodne zajednice – tzv. Plan Z4 o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Plan je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo državu u državi, na području predviđenih kotara Gline i Knina, koji bi obuhvatili svih jedanaest općina u Hrvatskoj s iznadpolovično većinskim srpskim stanovništvom. Time su jasno pokazali da ni pod kojim uvjetima neće prihvatiti mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak RH. Budući da su propali svi pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da se diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, hrvatsko je vodstvo 1995. bilo primorano poduzeti oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja.

Nakon poraza u Bljesku početkom svibnja 1995. vodstvo pobunjenih Srba pokušalo je preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske (UNPA-zone Istok, Sjever i Jug) ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Pripremom nacrta Ustava Ujedinjene Republike Srpske taj je proces u srpnju 1995. dosegnuo vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, usprkos tomu što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio zaštićenom zonom. Osvajanjem Bihaća srpske snage ostvarile bi pobjedu od strateškoga značenja i uzrokovale novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Vojna opcija stoga se nametnula kao jedino i neodgodivo rješenje problema okupiranoga teritorija hrvatske države, ali i bihaćke krize. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, Bošnjacima-muslimanima i Hrvatima, koji su više od tisuću dana bili u okruženju zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu njihovu patnju, Oluja je postala jedina nada za spas.

Na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskoga teritorija dogodio se 3. kolovoza 1995. u Genthodu pokraj Ženeve, na sastanku predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Zahtjevi hrvatske delegacije bili su gotovo identični zahtjevima mirovne inicijative predsjednika Franje Tuđmana iz studenoga 1993. i sadržaju rezolucija UN-a iz toga razdoblja: neodgodiva mirna reintegracija okupiranih područja; trenutno otvaranje svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja, posebice otvaranje željezničke pruge Zagreb–Split preko Knina; otvaranje naftovoda u roku od 24 sata od završetka razgovora – uz kontrolu hrvatskih vlasti nad cijelom trasom naftovoda; neodgodiva primjena Ustava RH na okupiranim područjima i odredaba Ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava; predaja oružja hrvatskim vlastima uz svjedočenje UNCRO-a u roku od tri do osam dana, uz jamstvo građanske sigurnosti i opće amnestije, osim počiniteljima ratnih zločina.

Odbijanje hrvatskih uvjeta

Pobunjenim Srbima iz Hrvatske ponuđeno je i održavanje slobodnih izbora za lokalnu samoupravu, odnosno pristupanje ustroju civilne vlasti i civilne policije na temelju nacionalne strukture stanovništva iz 1991, kao i provedba svih ostalih odredbi Ustavnog zakona. No izaslanstvo pobunjenih Srba u telefonskom je razgovoru za vrijeme spomenutoga sastanka od svoga predsjednika Milana Martića iz Knina dobilo sugestiju da odbije navedene prijedloge i produži pregovarački proces. Stoga njihovi odgovori nisu zadovoljili hrvatsku stranu. Zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljenje sve mogućnosti za mirno rješenje problema okupacije teritorija hrvatske države, a vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu Olujom, hrvatsko je vodstvo provelo od 4. do 7, odnosno do 10. kolovoza 1995. Hrvatska vojska i Specijalne jedinice policije krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti zbog mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Zagorja i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretraživanje oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km²).

Istodobno, operacijom Oluja hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput pokolja u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ubili nekoliko tisuća Bošnjaka- muslimana (spominje se broj od 8000, a procjene su da bi broj ubijenih u bihaćkoj enklavi, s obzirom na brojnost stanovništva i izbjeglica na tom području, bio nekoliko puta veći).

Oluja – jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti

Izvori RSK pokazuju da je odmah nakon ulaska hrvatskih snaga u Grahovo i Glamoč Vrhovni savjet odbrane tzv. Republike Srpske Krajine u Kninu 28. srpnja 1995. proglasio ratno stanje na čitavom teritoriju RSK. Uslijedile su pripreme za obranu od napada hrvatskih snaga i aktivirani su planovi o evakuaciji. Prema dokumentu Glavnog štaba Srpske vojske Krajine, napisanom 4. kolovoza 1995. oko 10 sati, napad hrvatskih snaga na RSK započeo je toga dana u 5 sati polusatnim djelovanjem artiljerije po gradovima: Knin, Drniš, Benkovac, Karin, Obrovac, Gračac, Korenica, aerodrom Udbina, Vojnić, Vrginmost i Petrinja. Na grad Knin dotad je „palo između 200 i 300 projektila“, a prvi je udar „izvršen na zgradu Glavnog štaba Srpske vojske Krajine gdje je nanešena velika materijalna šteta i gotovo je potpuno uništen vozni park“, potom „na kasarnu ‘1300 kaplara’, fabriku Tvik, željezničko čvorište, stambene zgrade u podnožju kninske tvrđave (gdje je bila rezidencija ‘predsjednika RSK’ Mile Martića, op. a.) i drugdje“. Dakle, dokument jasno potvrđuje da Knin nije bio prekomjerno granatiran i da je hrvatska artiljerija primarno gađala vojne ciljeve. Potom je istoga dana u 16.45 sati Vrhovni savjet odbrane RSK donio odluku o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu, no ta je odluka utjecala i na pokretanje u izbjeglištvo stanovništva na drugim područjima RSK, kao i pripadnika oružanih postrojbi RSK.

Pobjeda hrvatskih snaga u Oluji jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u Oluji vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da Hrvatsku vojsku ne mogu spriječiti u pokušaju oslobađanja preostalog okupiranog područja Hrvatskog Podunavlja. Izvori srpske provenijencije, u kojima se navode podaci o Vojsci Jugoslavije te o broju i naoružanju srpskih snaga u Hrvatskom Podunavlju, kao i o stanju morala među Srbima u Hrvatskom Podunavlju, potvrđuju spomenuto.

Primjerice, stenogram 41. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, održane 14. kolovoza 1995, na kojoj je razmatrana vojno-politička situacija i prijedlog mjera Generalštaba Vojske Jugoslavije nakon operacije Oluja, pokazuje iznimnu zabrinutost vojnih i političkih dužnosnika tadašnje Jugoslavije (zapravo Srbije) zbog novonastale situacije. U izlaganju na toj sjednici, na kojoj su uz predsjednika SR Jugoslavije i Vrhovnoga savjeta odbrane Zorana Lilića, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, bili i „komandanti armija i komandanti vidova“, vojni i politički dužnosnici upozorili su srbijansko vodstvo na nužnost prihvaćanja mirnog rješenja, odnosno izbjegavanja daljih konflikata s Hrvatskom, koji bi mogli dovesti do nove vojne operacije hrvatskih snaga, „jer u postojećem odnosu snaga i resursima za vođenje rata, Vojska Jugoslavije nema realnih uslova za pobedu“.

Vojska Jugoslavije direktno pomagala Vojsku Krajine

U raščlambi uzroka poraza SVK u Oluji spomenuto je da je SVK „imala značajne resurse, ali je ispoljavala mnoge slabosti u organizaciji i izvođenju odbrane“ te je paranoično i netočno navedeno da „nije isključeno da je protiv Srba primenjeno i psihotronsko oružje, što je uticalo na borce da ne pružaju otpor“, uz naglasak da to „naravno, nije rezultat pameti Hrvatske, već američkih i nemačkih stručnjaka“. Navedeno je da je Olujom razbijena glavnina Srpske vojske Krajine od oko 30.000 ljudi, da je „odnos snaga hrvatske vojske i Vojske RSK bio do 4. avgusta 1:2.5, a sada iznosi 1:6 na štetu Srba“, da je „pored 508 kvadratnih kilometara u zapadnoj Slavoniji, Republika Srpska Krajina izgubila glavninu teritorije – površinu od oko 14.000 kvadratnih kilometara“, te da se tom prilikom „iselilo oko 250.000 ljudi, a srpski etnički prostor je potisnut prema Istoku za 50 do 70 km“.

Uz konstataciju da su brojevi četvornih kilometara i iseljenih ljudi preuveličani treba upozoriti i na znakovit navod da se neprihvaćanje političkih pregovora od strane „rukovodstva Republike Srpske i RSK i istovremeno, indikativno gubljenje teritorija, najprije Zapadne Slavonije, ranije Kupresa, a zatim Grahova i Glamoča, odakle je probijena odbrana Knina, i končano gotovo čitave teritorije zapadne Krajine, mogu tumačiti kao evidentni pokušaji da se SRJ uvuče u rat“! Izneseni podaci o brojnom stanju i naoružanju srpskih snaga u Hrvatskom Podunavlju, odnosno o moralu srpskoga stanovništva na tom području, koji je istaknut kao najveća opasnost za uvlačenje SRJ u rat izvan njezinih granica te o stanju u Vojsci Jugoslavije i mjerama koje je poduzelo njezino zapovjedništvo nedvojbeno potvrđuju da je Jugoslavija (zapravo Srbija) podupirala Srbe u Hrvatskoj u okupaciji dijela teritorija Republike Hrvatske te da bi bez pomoći Vojske Jugoslavije hrvatske snage u vrlo kratkom roku razbile srpske snage (11. korpus SVK) u Hrvatskom Podunavlju, čija je obrana „bila plitka i praktično bez drugog borbenog ešalona i rezerve za intervenciju na ugroženim pravcima“. Naime, iako je 11. korpus SVK imao oko 20.000 boraca, 124 tenka, 18 oklopnih transportera i oko 195 komada artiljerijskog oruđa za podršku, što znači da je „sa stanovišta odnosa snaga i osnovnih borbenih sredstava, mogla uspešno dejstvovati“, zbog nagomilanih problema procijenjeno je da bi taj Korpus „najverovatnije bio razbijen za jedan do dva dana“.

Prema podacima izrečenima na spomenutoj sjednici očito je da je Vojska Jugoslavije tada imala problema s popunom materijalno-tehničkim sredstvima („ratna materijalna rezerva se duže vreme nalazi na donjoj granici minimuma“, a nedostaju i „potrebna ubojna sredstva i sredstva veće vatrene moći“), posebice s gorivom (kojega ima „za pet do šest dana rata“). Radi osiguranja teritorija SRJ i odvraćanja neprijateljskih snaga od napada na SRJ, u Vojsci Jugoslavije je tada „na zapadnim granicama, po reonima odbrane, angažovano oko 12.000 ljudi i 172 tenka, 95 oklopnih transportera i druga tehnička oruđa, a od gotovih snaga u garnizonima moglo se za jedan do dva dana angažovati još oko četiri brigade i sa mirnodopskim sastavom oko 6700 ljudi“. S obzirom na navedeno, naglašeno je da bi novi rat bio „dugotrajan i sa neizvesnim krajem“ te da je „više nego besmisleno ući u rat koji se može izbeći, da bi bio poražen“.

Na sjednici je zatraženo i da se u pregovoru s UN-om postigne zamrzavanje postojećega stanja okupacije dijela Republike Hrvatske u Hrvatskom Podunavlju, a zadržavanje toga prostora pod kontrolom Srba i Ujedinjenih naroda istaknuto je kao najvažniji interes SRJ, što je jugoslavenska (srbijanska) diplomacija neuspješno pokušavala ostvariti tijekom procesa mirne reintegracije (do 15. siječnja 1998). Istodobno je zatraženo da se mjerama „državnih organa i Vojske Jugoslavije podigne sposobnost 11. korpusa (SVK) i naroda u Zapadnom Sremu, Istočnoj Slavoniji i Baranji (dakle, na preostalom okupiranom području Republike Hrvatske, op. a.) za samostalnu uspešnu odbranu i nanošenje hrvatskoj vojsci neprihvatljivih gubitaka“, te da Srpsku vojsku Krajine treba reorganizirati i „težišno je pripremiti i angažovati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima RSK, radi vezivanja snaga hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s tog prostora ne prihvataju politiku svršenog cilja“. I ti zahtjevi jasno pokazuju da su vodstvo Vojske Jugoslavije i srbijanska politika dijelove teritorija Republike Hrvatske i dalje smatrali srpskom zemljom.

Miloševićev bijes

Ipak, nije se mogla prešutjeti činjenica da je poraz SVK uzrokovala „dobra priprema suprotne (hrvatske) strane“, pa je navedeno da je „operacija Hrvatske vojske ‘Oluja’ izvedena tačno kako je planirano“. Općenito, izlaganja najviših vojnih dužnosnika SRJ na toj sjednici upućuju na zaključak da bi Hrvatska vojnom operacijom oslobodila i preostali okupirani dio teritorija u Hrvatskom Podunavlju. Iznimno oštar u raspravi nakon izlaganja dužnosnika Vojske Jugoslavije na spomenutoj sjednici bio je predsjednik Srbije Slobodan Milošević, koji je optužio vodstvo Republike Srpske Krajine za bežaniju („bežali su kao zečevi“), a Srpsku vojsku Krajine da nije bila kadra braniti Knin ni pola dana, iako je imala „sve uslove za odbranu“:

„Tačno je, kako je rečeno na početku – da je među uzrocima hrvatske agresije podrška SAD i Nemačke; ali, tačno je samo uslovno. Jer, tačno je, ako se ‘odseče parče’ vremena od trenutka kada su počeli agresiju. Mi ne možemo vanvremenski da tumačimo političke tokove. Jer, to se dogodilo posle rezolutnog odbijanja mirovnih planova od strane rukovodstva Republike Srpske odnosno mirovnih planova koje su podržale SAD i Nemačka. (…) Uostalom, ja bih vas podsetio – ne želim sebe da citiram, ali pre više od godinu dana upravo sam upozorio javno da će to odbijanje najviše dovesti u opasnost bezbednost Krajine. Sve naše prognoze i upozorenja su se, na žalost, pokazali tačnim. Niko ne bi bio srećniji od nas da su nas događaji demantovali. (…) Momo (vjerojatno Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, op. a.) se dobro seća mog razgovora s Mladićem prilikom napada na Žepu i Srebrenicu. Ja sam onda rekao: ‘Ratko, ti sada meriš vojničku cenu tog uspeha. Vojnička cena je pet mrtvih, 20 ranjenih, jedno uništeno vozilo itd. To je mnogo jeftino. A politička cena može da bude milion puta veća, jer će se sutra ticati interesa 12 miliona ljudi!’ Nažalost, tu je jedna desinhronizacija u vojnim postupcima prema političkim postupcima, koji su morali da budu bolje sinhronizovani. Oni zauzimaju Žepu, gde nikad srpska noga nije kročila – od rata naovamo ako je došao neki trgovac Srbin, jer to je muslimanska enklava 100 godina. Odatle se tera 40.000 izbeglica, to je zaštićena zona UN. (…) Sviđalo se to nama ili ne, bilo to tačno ili ne, politička percepcija stvari, kako u Savetu bezbednosti (UN) tako i na drugim nivoima, je materijalna činjenica (primjerice, da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina međunarodno priznate države). Mi možemo samo da žalimo što je činjenica takva, ali, na žalost, bez mogućnosti da na nju utičemo. Ja i danas mislim da je ključ u rukama vojnog vrha Republike Srpske. (…) Prema tome, ja vas molim, kao kolege tih ljudi, da ispoljite svoj maksimalan uticaj u uozbiljavanju njihovom, da shvate da je apsolutno nemoguće da ratuju protiv celog sveta i kompletnog NATO pakta, sa vojničkim izgledom na uspeh! Ko ima takve sulude ideje, morao bi da shvati da to treba da plati ceo narod!”

 Spomenuvši mogućnost da bi u „samoubilačkoj akciji protiv celog NATO pakta Srbija mogla izgubiti Vojvodinu, Sandžak, Boku i Kosovo“, Milošević je podsjetio i na „poražavajuću i ponižavajuću situaciju – da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina (naravno, od Vojske Jugoslavije, op. a.), praktično, završila kao naoružavanje hrvatske vojske“ te zaključio: „Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne!? Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (…) Molim vas, 6000 Hrvata (preuveličan broj, op. a.) je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?“

I bez evakuacije ishod bi bio isti

Svoje viđenje događaja i djelovanja Srpske vojske Krajine tijekom Oluje, 12 dana nakon spomenute sjednice (26. kolovoza 1995), dao je Glavni štab Srpske vojske u Operativnom izveštaju o agresiji na RSK i aktivnostima SVK u periodu od 04.08. do 10.08.95.g., koje je potpisao komandant SVK general-potpukovnik Mile Mrkšić. Između ostaloga, i ono pokazuje da Hrvatska više nije mogla, zapravo smjela, odgađati vojno rješenje pitanja okupiranih područja, te da je vojnom operacijom od srpske okupacije i zločina spasila područje Bihaća, koje je UN proglasilo zaštićenom zonom. U spomenutom izvještaju navedeno je da je evakuacija stanovništva iz RSK ubrzala poraz SVK u Oluji, ali da bi i bez evakuacije SVK bila poražena te da borba ne bi trajala više od šest do osam dana, a ishod bi bio isti i zbog određenih slabosti SVK (nedostatak ljudstva, posebice kvalitetnih zapovjednika, što se odrazilo na nedostatak pričuvnih snaga u SVK, odnosno mogućnost manevriranja znatnim snagama radi zaustavljanja proboja hrvatskih snaga te druge slabosti). Posebno je znakovita rečenica da se SVK smatrala dijelom Vojske Jugoslavije, dakle vojskom tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, koja, uz činjenicu da je spomenuti dokument upućen načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, pokazuje suradnju jugoslavenskih, odnosno srbijanskih vlasti s političkim i vojnim vodstvom pobunjenoga dijela Srba u Hrvatskoj.