Zbog Londonskog ugovora Hrvati su prihvatili Jugoslaviju

Okrugli stol o stotoj obljetnici Londonskoga ugovora od 26. travnja 1915. iniciran je prilikom rasprave u Hrvatskom odboru za obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata. S obzirom da je hrvatska historiografija siromašna radovima o Londonskom ugovoru, postoji velika potreba da se o toj temi od velike važnosti za hrvatsku povijest u 20. stoljeću što više istražuje, čita, govori i objavljuje. Primjerice, vrlo opsežan i ozbiljan rad Milana Marjanovića iz 1960. nema znanstvenog aparata, tj. bilježaka. On je svakako kao rad dragocjen, ali jasno da ne može ni približno zadovoljiti današnje znanstvene zahtjeve. Kao što cjelovita povijesna spoznaja o Prvom svjetskom ratu još nije objavljena onako kako bi zahtijevali suvremeni znanstveni standardi, tako bi današnja hrvatska historiografija trebala više pozornosti posvetiti tome važnom dokumentu, njegovim korijenima i svemu onome što je proizašlo iz njega.

To su je bio glavni motiv organiziranja okrugloga stola o Londonskom ugovoru i objavi zapisa njegovih najzanimljivijih dijelova u Vijencu.

                                                                                                               Zorislav Lukić

Davorin Rudolf – U povijesti ima mnogo tajnih međunarodnih ugovora kojima su prekrajane međunarodne državne granice ili se s pomoću njih obavljala dioba ratnoga plijena. U modernoj povijesti izdvaja se jedan od takvih ugovora zbog učinaka koje je uzrokovao u području međunarodnih odnosa i međunarodnoga prava.

Kada su ruske novine Izvjestija u studenome 1917. objavile sadržaj tajnoga Londonskog ugovora, javnost je u Europi i Sjedinjenim Državama bila zgrožena. Italiji su za ulazak u rat protiv Austro-Ugarske obećana enormna teritorijalna proširenja u Europi, poglavito na području Austro-Ugarske, ali i u Maloj Aziji ako se bude cijepalo Osmansko Carstvo, kao i u Africi prilikom diobe njemačkih kolonija, odnosno ako bude trebalo Libiju dati Italiji, koja je ondje već 1912. imala svoje postrojbe.

Zahvaljujući maštovitom američkom predsjedniku Wilsonu, tajni Londonski ugovor iz 1915. nije na Pariškoj konferenciji mira iz 1919. kolao kao pravno relevantan dokument niti je ikada u cijelosti primijenjen. Užasne tragedije Prvoga svjetskog rata, ali i tajni Londonski ugovor, sastavljen usuprot javnome moralu, bilo kakvoj etici, pa i kršćanskim načelima, ojačali su u ono doba nejaku i u povojima antiratnu i demokratsku javnost, kao i napore za alarmiranje velikih načela međunarodnoga prava o jednakosti i ravnopravnosti država, o zabrani uporabe sile, agresivnih ratova napose, te o ugovorima koji obvezuju samo strane ugovornice, dok za treće države nemaju značenja.

Zbog nemoći Francuske, Velike Britanije i Italije da ostvare Londonski pakt u cijelosti, jer su se tajnom dogovoru o podijeli plijena usprotivile Sjedinjene Države, jačalo je uvjerenje da se međunarodni mir i suzbijanje svjetskih ratova u budućnosti mogu postići jedino koegzistencijom i kompromisima svih vodećih svjetskih velesila.

Tajni Londonski ugovor osobito je važan za naše vanjskopolitičko iskustvo jer su Talijanima bili obećani pored ostaloga Trst, Istra, otoci Cres i Lošinj, pa onda pedantno odabrani svi veći otoci osim Brača, zatim dio kopna od Lisarice na sjeveru do rta Ploča, što je otprilike širina između Šibenika i Splita, kao i gradovi Zadar i Šibenik s okolnim područjima. Sporazumom o jugoslavensko-talijanskoj granici u Rapallu 12. studenoga 1920. Italiji su pripali Istra, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža i grad Zadar kao strategijski talijanski mostobran radi suzbijanja tobože nekog napada s istoka. Dakle, Italija je dobila manje negoli je to bilo predviđeno i obećano Londonskim ugovorom. Rijeka nije bila spomenuta u Londonskom ugovoru. U Rapallu je bilo dogovoreno da će ona biti neovisna država i slobodan grad koji će se kao takav „vječno poštovati“. No Italija je prvom zgodom došla onamo s vojskom i okupirala grad, a onda je Rijeka jugoslavensko-talijanskim ugovorom iz 1924. pripala Italiji. Usput ću kazati, kad Riječani kažu da je Rijeka oslobođena 1945, da treba znati i to da je Rijeka vraćena Hrvatskoj, odnosno u ono doba Jugoslaviji, tek kad je stupio na snagu ugovor o miru s Italijom, a to je bilo 15. rujna 1947.

Prvi i Drugi svjetski rat i oružani sukobi na području bivše Jugoslavije, koji su počeli 1991, vođeni su zbog zaposjedanja i stjecanja tuđeg teritorija. Srbija je 1991. počinila agresiju na Hrvatsku i 1992. na Bosnu i Hercegovinu, nadahnuta svojim teritorijalnim širenjima tijekom Balkanskih ratova 1912. i 1913. i obećanjima Antante iz razdoblja Prvoga svjetskog rata. Nije to bio samo tajni Londonski ugovor; obećanja su bila dana i Bugarima i Rumunjima i Grcima, a i Srbiji je obećano proširenje na račun hrvatskih zemalja i na račun Bosne i Hercegovine.

U novije doba ruska okupacija Krima i destabiliziranje Ukrajine, a jednako tako i odcjepljenje Kosova, motivirani su teritorijalnim promjenama. Imajući sve to na umu, a jednako tako i poruke tajnoga Londonskog ugovora, valja reći da povijesni procesi oblikovanja država na ovim našim prostorima i općenito u istočnoj Europi nisu završeni.

Wilsovonom inicijativom i razornim oružjem koje je prvi put upotrijebljeno u Prvom svjetskom ratu stvoreno je lažno uvjerenje da je došao kraj ratovima. I u našemu vremenu mnogi analitičari smatraju da smo dospjeli do kraja povijesti i oružanih sukoba zbog kvalitete u naoružanju vodećih svjetskih velevlasti i prihvaćanja liberalnoga kapitalizma.

Na žalost, dok mi ovdje raspravljamo o Londonskom ugovoru iz 1915. u raznim dijelovima svijeta vode se ratovi i oružani sukobi visokog intenziteta. Budala i nitkova ima na sve strane, a od ništica se brzo napravi lanac, pa je tako utroba koja rađa ratove još plodna.

Tromost bečke politike

Ivo Banac – Prije svega, disciplina je diplomatske povijesti u krizi, tim se relativno malo ljudi bavi i to je zapravo veliki nedostatak našega vremena, gdje se povjesničari bave mentalitetima i raznim, mislim, tricama i kučinama, a ne uzimaju neke stvari koje su važne kao predmet istraživanja. Tako da imamo veliki nedostatak ozbiljnoga novog čitanja tog problema, premda ćemo teško moći reći nešto novo, čak i kada bismo išli u detaljnija istraživanja, jer govorimo o razdoblju nešto kraćem od devet mjeseci, od kolovoza 1914. do konca travnja 1915, u kojem je Italija izdala saveznike i pronašla načina da dođe do novih savezništava, dakako uz adekvatnu nagradu.

Drugo, onaj aspekt koji je važan u ovome jest nametanje malima, bez obzira je li riječ o nekakvoj emigrantskoj skupini kakvi su bili ljudi Jugoslavenskog odbora, Trumbić, Supilo i drugi ili je riječ o vladama poput srbijanske. I jedni i drugi, i mnoge druge manje zemlje, zapravo su predmet rasprave jednog trokuta, u ovome slučaju Londonskoga ugovora. Imate nešto različite pozicije: s jedne strane Talijani na čelu sa Soninom, s druge strane francusko-britanski blok, a imamo i Rusiju, gdje razni centri moći od ministra vanjskih poslova do cara i vojnih intendanata mijenjaju strategiju Rusije uvijek u nekakvu oslabljenom fijasko-ključu, ali zapravo redovno na račun interesa malih južnoslavenskih zemalja. Taj je trokut bio vrlo djelatan tijekom tih manje od devet mjeseci do stvaranja Londonskoga ugovora.

Treća stvar koju bih želio naglasiti odnosi se zapravo na Austro-Ugarsku. Kad čitate sve ovo, a znate da su bečke instance, dakako, pratile cijelu trgovinu i da su oni znali što Talijani rade, nevjerojatna je tromost bečke politike, koja se sastojala u tome da oni ne mogu proizvesti neku politiku koja bi zaustavila talijanska presezanja za našom obalom, da ne mogu proizvesti alternativu, da ne mogu početi zadovoljavati nacionalne težnje u Monarhiji. I to tako traje, ne samo u ključnom trenutku na samu početku rata, nego gotovo cijeloga trajanja rata. Mislim, zapravo, sve što je bilo kreativno u Beču, s tim da je Pešta nešto drukčija priča, došlo je svome kraju mnogo prije početka rata. Tako da bez obzira što su saveznici razmišljali o Austro-Ugarskoj, ostaviti je u nekom umanjenom obliku ili je potpuno razrušiti, što u početku nije bio program, sama Austrija nije imala odgovora na ta pitanja.

Četvrta točka: Rusija. To je tema o kojoj moramo razgovarati u mnogo širem kontekstu, ali posve je jasno, kada gledamo na politiku Peterburga u tome razdoblju, da je Rusija vrlo dvojben saveznik slavenskih naroda, onih koji su se iz trenutnih oportuniteta nudili, kao što se Supilo nudio za vrijeme njegova dugog boravka u Peterburgu potkraj 1914. i početkom 1915. godine. Neću ulaziti u detalje, ali bez obzira da li se u jednom trenutku potpiruju srpske ambicije ili se sužavaju, uvijek je u prvome planu interes ruske politike, koja na frontama postupa agresivnije, a izvan fronta drukčije.

Posljednja poanta, u kojoj se u potpunosti slažem s akademikom Rudolfom, jest da je cijelo razdoblje početka rata zapravo bez ključnog aktera. Amerikanci neće ući u rat do 1917. Zapravo, iščekuje se netko poput Willsona, a Wilson (to je njegova tragedija u prvome redu) ne samo da je bio izigran od Kongresa koji je nakon Prvoga svjetskog rata na neki način kompromitirao njegov posao nego je on i danas vrlo kontroverzna ličnost u američkoj historiografiji. Upravo ono što je bilo najbolje, ono što je i akademik Rudolf zapazio, bilo je predmet osobnih osuda do dana današnjega: vilsonovski idealizam, njegov nerealni pristup, njegovo zadovoljavanje malih naroda…, što je u tzv. realističkoj školi vanjske politike tumačeno krajnje negativno. Tako da ovdje imamo zapravo rascjep između (ne želim pretjerivati) tipično europske politike i one koju nije nosio svaki predstavnik SAD-a, nego jedan osamljeni jahač, idealni južnjački protestant koji nije imao nikakvih uvjeta da nametne politiku koja se u njegovoj vlastitoj domovini doživljavala kontroverzno.

Hrvatska ugrožena sa svih strana

Željko Holjevac – Osnovni poticaj za nastup na ovome okruglom stolu, ne računajući sudjelovanje u njegovoj pripremi u svojstvu pročelnika Odjela za povijest Matice hrvatske, pružila mi je zbirka dokumenata Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor koju je 1937. pod pseudonimom Lučonoša objavio Filip Lukas, tadašnji predsjednik Matice hrvatske. Zato bi moj naglasak ovdje bio na važnosti koju je Londonski ugovor imao za hrvatsko pitanje u 20. stoljeću.

Osim što je žitelje hrvatskih zemalja prije stotinu godina u velikom broju odveo na strana i udaljena bojišta, s kojih se mnogi nisu vratili, Prvi svjetski rat kao globalni i totalni obračun između Trojnog saveza ili Središnjih sila i Trojnog sporazuma ili Antante suočio ih je i sa sudbonosnim političkim izborom. Ratna pobjeda Austro-Ugarske značila je za Hrvate dalji ostanak pod dvojnom vlašću Beča i Budimpešte, a u slučaju poraza podunavske monarhije prijetila je opasnost od podjele hrvatskih zemalja između ostataka Austro-Ugarske, Italije i Srbije. „Uspjeh trojnog sporazuma značio bi diobu Monarhije, dioba Monarhije značila bi diobu hrvatskih zemalja, značila bi ne samo finis Croatiae, konac Hrvatske kao političke oline, stare sada već dvanajest stotina godina, nego finis Croatorum značilo bi konačnu propast i zator jednog historičkog slovjenskog plemena”, upozorio je među prvima hrvatski geopolitičar Ivo Pilar u raspravi Svjetski rat i Hrvati, koju je 1915. objavio u Zagrebu pod pseudonimom Dr. Juričić.

Austro-Ugarska je prije Prvoga svjetskog rata bila uređena i uljuđena država, ali je habsburški dualizam bio ozbiljna zapreka za sjedinjenje hrvatskih zemalja i hrvatsku nacionalnu integraciju, što je bila osnovna nakana svih hrvatskih političkih opcija od Ilirskoga pokreta nadalje, bez obzira na sve razlike među njima. Stoga je među Hrvatima uoči Velikoga rata, kako se taj sukob nazivao prije izbijanja Drugoga svjetskog rata, bilo sve više onih koji su smatrali da se hrvatsko pitanje ne može riješiti u dualistički ustrojenoj Monarhiji i da Hrvatska treba potražiti budućnost izvan habsburškoga okvira, u zamišljenoj južnoslavenskoj zajednici.

Nakon što je otkazala savez s Njemačkom i Austro-Ugarskom, Italija je 23. svibnja 1915. objavila rat Austro-Ugarskoj, a talijanska promidžba lansirala sklonost samostalnoj Hrvatskoj kao oblik pritiska na Srbiju, koja se zbog iskrcavanja Talijana u Valoni u siječnju iste godine suzdržavala od koordiniranih vojnih aktivnosti. „Najrazboritiji ljudi ovdje ne žele priključenje Hrvatske baš toliko radi direktnih prednosti, koje će ono donijeti, koliko iz bojazni pred štetnim posljedicama, koje su povezane sa stvaranjem jedne nove nezavisne hrvatske susjedne države“, pisao je ruski veleposlanik iz Niša ministru vanjskih poslova carske Rusije poslije potpisivanja Londonskoga ugovora. Kako pokazuju dokumenti koje je Filip Lukas objavio, u diplomatskim krugovima razgovaralo se tada i o Hrvatskoj, jednostavno stoga što je Hrvatska jedina u Austro-Ugarskoj uživala nekakvu političku autonomiju, koliko god je ta autonomija bila skučena, a gospodarski razvitak zemlje kontroliran kako veći napredak ne bi utjecao na potencijalno širenje političke autonomije. Istodobno je Srbija bila potpuno neovisna država, čiji je strateški cilj u Prvom balkanskom ratu bio izlazak na more preko Albanije, a sukob s Bugarskom oko podjele Makedonije i izlaska na more preko Soluna u Drugom balkanskom ratu više je rezultat činjenice da Srbija nije uspjela ostvariti taj primarni cilj, iako je srpska vojska bila stigla do Drača, s obzirom da je albanskim ustankom i privolom velikih sila, prije svega diplomatskim zagovorom Austro-Ugarske i Italije, nastala Albanija kao nova europska država, priznata kao takva 1913. na mirovnoj konferenciji u Londonu.

Pitanje Rijeke

Željko Bartulović – Za pravnike je ovaj datum vrlo važan i mislim da bi ga trebalo obilježiti. Italija je 1914. bila na strani Trojnog saveza, ali upravo je tada trebao biti obnovljen Trojni savez na novih pet godina i tu je s obzirom na sarajevski atentat došlo do zapleta. U biti, dio političara pametno je postupio. Išli su na neutralnost, ali najviše zato da vide što mogu dobiti od koga i koje bi to bile kompenzacije. I zato se od početka rata 1914. vode pregovori i Talijani odmah traže da to budu tajni pregovori. No cijela je slika šira. Talijani su zahtijevali najprije Tirol i prostor sjevernoga Jadrana, zatim prostor koji su dobili Londonskim ugovorom, ali i prostor do rijeke Neretve, da bi potom nastojali proširiti utjecaj dalje prema istoku.

Važno je i pitanje neutralnih zemalja u Prvom svjetskom ratu, koje je Antanta željela pridobiti na svoju stranu. I tu je, čini se, Italija pokušala odigrati ulogu velike države i staviti se na čelo moguće koordinacije Bugarske, Rumunjske i Grčke, kako bi ostvarila što više interesa. Zanimljivo je da Talijani u prijedlogu tajnog sporazuma s Rumunjskom kažu da je jedan od razloga sklapanja takva ugovora obuzdavanje balkanskog jugoslavizma. Dakle, to je trebao biti svojevrstan romanski zid koji bi branio Europu od balkanskih i slavenskih utjecaja, gdje bi onda, ako baš želite, bili i mi.

No, ni druga strana, što mi često zaboravljamo, nije stajala mirno. Austro-Ugarska i Njemačka pokušavaju pregovarati čak i sa Srbijom potkraj 1914. To je nešto o čemu se malo govori. I oni nude nekakav dogovor, separatni mir. No i Rusija je vidjela svoj interes u tome da i ona dobije nešto onamo preko Bospora i Dardanela, nastojeći ostvariti utjecaj preko Srbije, koja joj treba kao potencijalni mali saveznik s pristupom moru.

Sama forma Londonskoga ugovora dosta je čudna. Italija je stavila memorandum na stol u Londonu, gdje je bio njezin veleposlanik zgodna pridjevka Imperiali, pa je došlo do maloga treperenja. Rusi su tražili da se određenije utvrdi što će biti s teritorijem koji nije obećan Italiji... I sad, pazite, tu pravnici mogu pitati: je li to bio ugovor ili nešto drugo, utoliko prije što to ionako nije bilo ispunjeno do kraja? Jedno su politička i diplomatska obećanja, a drugo je pitanje što će se na kraju od toga ostvariti.

Ako sad preskočimo nekoliko godina i dođemo na 1918, vidimo da su Talijani tada zgodno ulovili trenutak i sa svojom mornaricom, koristeći se odredbama primirja s Austro-Ugarskom, zaposjeli više od onoga što im je obećano Londonskim ugovorom. Tu se može postaviti pitanje je li se moglo nešto organizirati. Ono što mi učimo u školi, da se sve raspalo, da su svi bježali kućama, da je svima bilo dosta rata, pogotovo austro-ugarskim vojnicima, djelomično je točno, no poduzete su neke vojne akcije u Međimurju i Prekomurju, gdje se nekakva oružana snaga Države SHS, ako se to tako može zvati, suprotstavila Mađarima i Austrijancima, pa je to poslije sa srpskom vojskom potrajalo do 1919. A zašto ovdje nitko nije htio ništa braniti? Možda je trebalo samo malo više organizacije, a možda nekima koji su bili protiv takva oblika jačanja Države SHS to nije odgovaralo? Dogodilo se tako da je talijanska vojska došla u Rijeku, odakle se jedan srpski časnik, major Maksimović, povukao s objašnjenjem da je na to bio prisiljen nakon pregovora. No taj Maksimović je očito bio u dosluhu sa srbijanskim zapovjedništvom, jer je nakon toga, umjesto da doživi degradaciju, postavljen za zamjenika zapovjednika dvorske garde, a to je bio poznati general Petar Živković, koji je 1929. postao predsjednik vlade.

Priča se nastavila i nakon 1918. Mogu reći da raspolažem dokumentom američkoga konzulata iz Rijeke, u kojem stoji da je više od pet tisuća Slavena otišlo iz Rijeke. To je slabo poznat podatak, jer se uglavnom barata podacima kako su Talijani bili poslije protjerivani. A devedesetih godina, kada se priznavala Hrvatska, prema riječima kolege Budislava Vukasa mlađega, Italija je pokušala staviti ogradu oko priznanja ranijih jugoslavenskih ugovora što se tiče Hrvatske. No prema određenim pravilima međunarodnoga prava, to nije bilo moguće. Dakle, cijela ta priča odzvanja i danas i zato bi bilo jako važno dodatno istražiti sve te aspekte i prenijeti naše viđenje problema novim generacijama, jer su temeljne knjige zaista pisane prije pedeset godina, ali to bi trebalo učiniti slojevito i osvijetljeno sa svih strana, kako ne bismo upali u kakav novi mit tumačenja povijesti.

Damoklov mač
nad hrvatskom politikom

Ante Bralić – Naglasio bih da Londonski ugovor iz 1915. pripada sklopu pregovora između zaraćenih blokova i neutralnih zemalja u prve dvije godine Prvoga svjetskog rata. Najvažnija od tih zemalja bila je Kraljevina Italija, koja je proglasila neutralnost već na početku rata. No upozorio bih i na druge sudionike potajnog pregovaranja, nadahnute Londonskim ugovorom, što je u većoj ili manjoj mjeri također utjecalo na sudbinu hrvatskih zemalja.

Ugovor između Kraljevine Italije i sila Antante kolidirao je s mini imperijalnim težnjama Kraljevine Srbije. U prvoj godini rata Srbija je u Niškoj deklaraciji kao ratni cilj istaknula stvaranje jedinstvene države na etničkom prostoru Srba, Hrvata i Slovenaca, što je u znatnoj mjeri bilo u suprotnosti s Londonskim ugovorom. No srpska politika, oličena u liku Nikole Pašića, najmoćnijeg i najutjecajnijeg srpskoga političara prve četvrtine 20. stoljeća, nije pristupala Niškoj deklaraciji sakrosanktno, nego je pragmatično tražila što veće teritorijalne dobitke od zapadnih saveznika.

Sljedeća država po važnosti bila je Bugarska. Sile Antante u tom dogovaranju bile su bitno hendikepirane činjenicom da bi se najveći dio bugarskih dobitaka morao postići na račun teritorija koje je kontrolirala srpska država, u prvome redu makedonskim predjelima. A temeljni postulati srbijanske politike u Prvome svjetskom ratu bili su: očuvanje vlasti nad Makedonijom, što veće proširenje na zapad i u sklopu toga izlazak na more, te po mogućnosti rušenje Austro-Ugarske kao trajnog ugrozitelja srpskih interesa.

Srpski odgovor na sklopljeni Londonski ugovor ubrzo je bio vrlo niječan. Italija je, sukladno dogovoru, potkraj svibnja 1915. ušla u rat na strani sila Antante. Zapadne sile i Rusija tražile su od Srbije da napadne austrijske položaje s istoka forsiranjem Dunava i Drine. Srpska strana bez okolišanja je to otklonila, izjavivši da ne može izvesti takav napad s obrazloženjem da su nabujale rijeke. Čini se da je takav stav srpske vlade bio poznat i austro-ugarskom glavnom stožeru, koji je sa srpskoga bojišta povlačio divizije na talijansko bojište. A samo mjesec dana poslije Srbija je na osobnu inicijativu Nikole Pašića poslala ekspedicijski korpus od 17.000 vojnika koji su krenuli na sjever Albanije kako bi pomogli Esad-paši Toptaniju u preuzimanju kontrole nad sjevernim i središnjim djelom zemlje.

Saveznici su 16. kolovoza 1915. uputili zadnju diplomatsku notu Srbiji, u kojoj su precizirali teritorijalne kompenzacije. One su obuhvaćale Bosnu i Hercegovinu, Srijem, Bačku, dio Jadranske obale od Ploča do 10 km južno od Cavtata, Slavoniju (koju doduše nisu najtočnije definirali jer se pregovorima definira kao sve istočnije od Šabca) i sjevernu Albaniju, ukoliko savezničke države budu tim teritorijem raspolagale. Srbija bi zauzvrat dala Bugarskoj dio tzv. nespornih teritorija Makedonije u pregovorima za Prvi balkanski rat i to odmah, a ostatak spornoga teritorija, otprilike zapadno od Vardara, nakon rata.

Srbijanska je skupština na tajnom zasjedanju od 20. do 23. kolovoza 1915. odbacila notu i tražila znatno veće ustupke od saveznika. „Vidite, tu su ti ludi Srbi koji su izabrali tragičan smjer usprkos tome što su nam saveznici nudili sasvim drugi pravac. Da se prihvatila ponuda saveznika, ne bi bilo albanske golgote u kojoj je poginulo 150.000 ljudi, ne bi bilo mnogo toga. Ne bi vjerojatno bilo ni Jugoslavije. Bila bi to potpuno druga historija i drugi historijski pravac“, komentirao je poslije Dobrica Ćosić.

Najveća posljedica Londonskog ugovora bila je ta da je on kao Damoklov mač visio nad hrvatskom politikom tijekom Prvoga svjetskog rata i neposrednoga poraća, a kao takav izravno je utjecao na hrvatsku politiku da prihvati jugoslavensko rješenje hrvatskoga pitanja. Taj je utjecaj bio toliko jak da je i don Ivo Prodan, predsjednik Stranke prava u Dalmaciji, inače zagriženi protivnik jugoslavenske ideje, na samu kraju rata prihvatio tu ideju.

Završio bih podsjećanjem na to kako je Miroslav Krleža opisao susret Frana Supila i Nikole Pašića u Nišu: „I tako Baja stoji nevjerojatno ravnodušan spram svega što Frana Supila grize i proždire već jedan čitav život. Sluša Baja Supila kako govori o nekakvom maglenom srpsko-hrvatskom jedinstvu, o nekakvom još maglenijem jugoslavenstvu, razmišljajući o tom Austro-Croatu što se našao pred njim kao brodolomac bez korablja i bez barjaka. A što mu je to opet to njegovo crno-žuto jugoslavenstvo? To mu je opet ta njegova Austrija izmislila! Tu njegovu Jugoslaviju! Kakvi Jugo-Slavonci? Kakvi Šokci? Da oni ne bi hteli da nas pokatoliče kao onaj Švaba Štroca iz Đakova? Romantik, pustolov i ukleti sanjar Supilo stoji pred Bajom, pred premijerom jedne balkanske suverene države, osjećajući kako stoji pred neprijateljem.“