Vijenac 558 - 560

Književnost

RAZGOVOR: ERNEST FIŠER, KNJIŽEVNIK I UREDNIK

Kajkavština je izašla iz rezervata

MARTINA PROKL PREDRAGOVIĆ

Moja ključna poetička načela ista su u kajkavskoj i u štokavskoj poeziji, od duhovno-tematskih izvorišta pa do praktičnih jezično-versifikatorskih izvedbi

 

Književnik, publicist, urednik, profesionalni novinar i kulturni radnik s varaždinskom adresom Ernest Fišer (rođen 2. svibnja 1943. u Zagrebu) dugogodišnji je član Matice hrvatske, jedan od obnovitelja rada njezinih ogranaka u Čakovcu i Varaždinu, a od 1994. i predsjednik varaždinskog ogranka Matice hrvatske. Urednik je časopisa Kolo. Zbirkom sabranih i novih kajkavskih pjesama Macbeth na fajruntu (izd. Matica hrvatska, 2013) postao je najnagrađivaniji hrvatski pjesnik u protekle dvije godine.

 

 


 

 

Pjesme sabrane u vašoj nagrađivanoj knjizi Macbeth na fajruntu, naslovljene tako po istoimenoj kajkavskoj pjesmi iz 1978. posvećenoj hrvatskom slikaru Antunu Borisu Švaljeku, nastale su tijekom vašega 35-godišnjega pjesničkog stvaranja. Kako danas gledate na taj ukoričeni zbroj vaše kajkavske poezije?

Doista, u zbirci su mi okupljene sabrane i nove kajkavske pjesme, nastale u vremenskom luku od 1978. (odnosno od moje prve tiskane knjige kajkavskih pjesama u prozi Morje zvun sebe) pa do konca 2013. Tako je odlučio priređivač zbirke Macbeth na fajruntu Joža Skok, zasigurno najvažniji suvremeni književni povjesničar, kritičar i antologičar hrvatske kajkavske književnosti. Na taj je način Skok predstavio moj dosadašnji kajkavski pjesnički opus u cjelini i kontekstualizirao ga u nacionalni korpus (modernoga) hrvatskog pjesništva, što je bila i moja želja.

Od ukupno 66 pjesama objavljenih u zbirci, njih čak trideset dosad nije bilo objavljeno ni u jednoj vašoj prethodnoj pjesničkoj zbirci, a osamnaest se pjesama upravo u toj knjizi prvi put predstavilo stručnoj i najširoj čitateljskoj javnosti. Zašto tek sada?

Dugogodišnji profesionalni angažman u novinarstvu (čak dvadeset godina bio sam direktor i glavni urednik Varaždinskih vijesti, najtiražnijega lokalnog tjednika u Hrvatskoj) potisnuo je, nažalost, moj književni rad u drugi plan. Tako je nastao i – prividni – diskontinuitet u mom pjesništvu, i kajkavskom i štokavskom, koji sam sada, u relativno kratku vremenu, nastojao premostiti i nadoknaditi intenzivnim pisanjem stihova. Dakle, tek kada sam kao profesionalni novinar bio umirovljen, vratio sam se svojoj prvoj „velikoj ljubavi“, pjesništvu i književnosti, ali sada već obogaćen i velikim životnim i literarnim iskustvom…

Nekim ste se kajkavskim pjesmama vraćali, priređujući ih za novo izdanje, čineći pritom i neke sitnije preinake. Što znači vraćati se pjesmama koje ste stvarali prije, u nekim drugim vremenima i okolnostima?

To prije svega znači kritičko odmjeravanje s ranijim vlastitim pjesničkim normama i modelima pisanja, ali i s istovrsnim normama i modelima pisanja drugih autora, ponajprije onima koji trasiraju nove poetičke mogućnosti i priskrbljuju visoke estetske vrijednosti modernoj hrvatskoj poeziji. U tome odmjeravanju i preispitivanju nadošao sam do dvije bitne spoznaje: prvo, da su moja ključna poetička načela zapravo ista u kajkavskoj i u štokavskoj poeziji, od duhovno-tematskih izvorišta pa do praktičnih jezično-versifikatorskih izvedbi; i drugo, da su oblici moga pjesničkoga (post)-moderniteta i u kajkavskoj i u štokavskoj dionici posve ekvivalentni već etabliranim istovrsnim standardima u suvremenoj hrvatskoj poeziji, pa se moja pjesnička osobnost u tom kontekstu može prepoznati samo u specifičnostima vlastita pjesničkog rukopisa i neprijepornim književnoumjetničkim dometima. S takvih kreativnih pozicija nastajale su i moje nove kajkavske pjesme, kao logičan nastavak već prije otkrivenih osobnih pjesničkih prostora života i svijeta, ali sada i s izravnijim referencijama na stvarnosnu okolinu, na krucijalne zbiljske (društvene i egzistencijalne) pojave iz kojih te pjesme izviru.

Imate li nakon zbirke Macbeth na fajruntu dojam svojevrsne zaokruženosti i dovršenosti velikoga dijela osobnoga pjesničkog opusa?

Imam tek dojam da je jedna važna etapa moga kajkavskog pjesništva dovršena, i to u mjeri kojom se mogla profilirati moja pjesnička osobnost i prepoznatljivost unutar korpusa suvremene hrvatske poezije. Ali nije na meni da procjenjujem vrijednosne domete vlastite poezije, već na mjerodavnoj književnoj kritici i, napokon, na čitateljskoj publici.

Joža Skok nazvao je vašu zbirku Macbeth na fajruntu vrhunskim poglavljem moderne hrvatske kajkavske poezije. Za povratak kajkavskim korijenima dobili ste i nekoliko važnih pjesničkih nagrada. Najprije Maslinov vijenac u Selcima, zatim nagradu književnoga festivala Galovićeva jesen, nakon čega je stigla i nagrada Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu u 2014. Što vam te nagrade znače?

Naravno, bio bih neiskren kad ne bih priznao da su mi sva ta službena priznanja srcu draga, i da sam na njih ponosan, ponajprije zato što su došla iz struke, tj. od samih pjesnika ili književnih kritičara. No književne nagrade na stanovit način i obvezuju, jer ozbiljan autor sebi naprosto ne smije dopustiti da mu moguće novonastale pjesme budu ispod kvalitativne razine onih ranijih, nagrađivanih… Spomenem li pak ovom prigodom i podatak da je ovih dana vrlo kompetentan stručni žiri dodijelio zbirci Macbeth na fajruntu još jednu vrijednu književnu nagradu (koja zasad još nije službeno proglašena), onda proizlazi da je ta knjiga i najnagrađenija hrvatska pjesnička zbirka u posljednje dvije godine.

I godišnja književna nagrada Dubravko Horvatić, koja se dodjeljuje za najkvalitetnije pjesničke i prozne priloge objavljene prethodne godine u tjedniku Hrvatsko slovo pripala je također vama! Dobili ste je za ciklus pjesama iz još neobjavljene pjesničke zbirke Doba nevremena. Hoćemo li i tu knjigu ugledati uskoro?

Kao što sam u kajkavskoj dionici svoga pjesništva morao nadoknaditi vremensku crnu rupu od gotovo desetljeća nepisanja stihova (točnije, od knjige izabranih pjesama Pohvala tihom slogu iz 2003), sada se nešto slično dogodilo i s pjesmama pisanim na štokavskom standardu. Naime, kad sam dovršio već spominjanu kajkavsku zbirku, dugo akumuliranu pjesničku energiju i cijelo mnoštvo aktualnih stvarnosnih tematskih izazova usmjerio sam na nastavak pisanja pjesama na hrvatskome književnom jeziku (novoštokavske osnovice, kako bi rekli jezikoslovci). Taj mi je kreativni posao vrlo dobro krenuo, a dobio je i dodatno ubrzanje na natječaju Ministarstva kulture Republike Hrvatske, na osnovi kojeg mi je stručno povjerenstvo dodijelilo polugodišnju stimulaciju za poticanje domaćega književnog stvaralaštva. A godišnja pjesnička nagrada Dubravko Horvatić, koju sam u međuvremenu osvojio u Hrvatskom slovu, samo je potvrdila temeljnu tezu književnoga kritičara Davora Šalata, koji je pogovor u (sada već dovršenoj) zbirci Doba nevremena naslovio Poetski protuudar prema stvarnosti.

Kakva je recepcija kajkavske poezije danas? Koliko se ona mijenjala u minulih četrdesetak godina i koji su tomu uzroci?

Gledajući kroz književnopovijesne naočale, mislim da se danas već može zaključiti da je ne samo kajkavska poezija nego i književnost pisana na tom nestandardnom hrvatskom jeziku napokon izašla iz rezervata drugorazrednosti i inferiornosti u odnosu na tzv. matičnu (središnju, štokavsku) poeziju i književnost uopće. Za podcjenjivački je odnos prema modernoj kajkavskoj poeziji i književnosti bilo više uzroka – od vukovskoga i maretićevskoga iskorjenjivanja kajkavske i čakavske jezične baštine iz normiranja hrvatskoga standardnog jezika novoštokavske osnovice (na što je nedavno meritorno upozorila i Nataša Bašić), pa sve do činjenice da se nakon tzv. zvjezdane faze hrvatske moderne kajkavske poezije (koju su pjesničkim opusima obilježili poglavito Miroslav Krleža genijalnim Baladama Petrice Kerempuha, ali i A. G. Matoš, F. Galović, D. Domjanić, T. Prpić, N. Pavić, I. G. Kovačić i dr.) zapravo nije pojavilo nijedno snažnije kajkavsko pjesničko ime koje bi književnoumjetnički ravnopravno sudjelovalo u kreiranju i razvoju hrvatske suvremene poezije.

Takva je stvaralačka suša potrajala sve do 1968, kada se pokreće časopis Kaj i na hrvatskoj pjesničkoj sceni pojavljuje cijela skupina mlađih darovitih kajkavskih pjesnika, koji to pjesništvo suvereno integriraju i u središnje vrijednosti i poetičke tokove moderne hrvatske poezije. To su, poimence, I. Kalinski, Z. Crnec, P. Kanižaj, S. Petrović, I. Jembrih, Z. Kovač, I. Kutnjak, B. Jelušić, B. Pažur, V. Šinjori, D. Peričić. Za njihovu su pak antologijsku afirmaciju i promidžbu ponajviše zaslužna dvojica istaknutih antologičara, Mladen Kuzmanović i Joža Skok, jer su ih po vjerodostojnim književnokritičkim mjerilima kontekstualizirali u korpus moderne hrvatske poezije 20. stoljeća.

Jesu li na taj način suvremena kajkavska poezija i književnost uopće postale vidljivije, prezentnije i u recentnoj hrvatskoj književnoj i nakladničkoj produkciji?

Svakako! Godišnje se objavljuje čak desetak kajkavskih pjesničkih zbirki, održavaju se tradicionalni recitali suvremene kajkavske poezije, na književnim se natječajima nagrađuju i kajkavski pjesnici, o kajkavskoj se književnosti objavljuju znanstveni zbornici. A ovih dana će se, prvi put, jedan strogi antologijski izbor hrvatske moderne kajkavske poezije naći i pred čitateljima na njemačkome govornome području (u prijevodu Borisa Perića, u časopisu Most Društva hrvatskih književnika koji uređuje Šalat).

Već pet godina uređujete Kolo, Matičin časopis za književnost, umjetnost i kulturu. Koja je vaša uređivačka politika, s obzirom na negativne recentne trendove u kulturi?

Uređivanje Kola, kao glavnom uredniku, ponudili su mi potkraj 2009. Igor Zidić, tadašnji predsjednik Matice hrvatske, i njezin književni tajnik Ante Stamać. Budući da sam već dotad imao dugogodišnje uredničko iskustvo (u časopisima Gesta i Kaj, ali i kao novinski urednik), takvu ponudu prihvatio sam samo kao privremeno rješenje, koje, evo, traje i dulje od pet godina… Sa suurednicima, Jožom Skokom i Zvonkom Kovačem (a odnedavno i Davorom Šalatom), utvrdio sam novu uređivačku koncepciju Kola, koja se temelji na profiliranju časopisa kao otvorene tribine samo za aktualne i zanimljive književne i stručno-znanstvene tekstove, raspoređene u nekoliko stalnih tematskih blokova – od središnje teme pojedinog broja/sveska, preko stalnih rubrika (Književna scena, Novi prijevod, Tragovima baštine, Likovne umjetnosti, Kazalište, Ogledi, Suprotstavljanja…), do zaključne rubrike, koja donosi kritičke prikaze novih (važnijih) knjiga. 

Prema stavovima struke, ali i brojnih čitatelja, Kolo se u proteklih pet godišta – pažljivim izborom suradnika i objavljenih kvalitetnih tekstova – nametnulo kao jedan od vodećih hrvatskih književnih periodika. No njegova dugoročna sudbina, nažalost, sve više ovisi o aktualnoj kulturnoj politici, a ne o struci. A ta je politika, od gradske do državne razine, sve manje naklonjena kulturi i umjetničkom stvaralaštvu, što posebno teško pogađa recentnu hrvatsku knjigu i časopise, pa tako i Matičino Kolo, jedan od najstarijih i najuglednijih književnih časopisa u Srednjoj Europi.

Vijenac 558 - 560

558 - 560 - 23. srpnja 2015. | Arhiva

Klikni za povratak