Život kao improvizacija

Osim što je uspješan talijanski književnik, autor šest od kritike hvaljenih i nagrađivanih romana, Diego Marani (rođen 1959. u Ferrari) lingvist je zaposlen kao viši prevoditelj u sjedištu Europske Unije u Bruxellesu. Uz to, Diego Marani je i kreator novog europskog jezika; na tragu esperanta on je osmislio europanto, jezik bez čvrstih pravila koji dopušta proizvoljno kombiniranje riječi iz svih europskih jezika u svrhu lakšega sporazumijevanja (odnosno, rečeno na europantu: „To speak Europanto, tu basta mixare alles wat Du know in extranges linguas“). Znajući sve to naslov njegova romana Nova finska gramatika postaje manje neobičan, a unatoč bojazni izdavača da će ga kupci proznih knjiga zaobilaziti misleći da je knjiga iz jezikoslovlja greškom zalutala na policu s beletristikom, roman je ostvario velik uspjeh kod talijanske publike, ali i kritike, osvojivši uglednu nagradu Grinzane Cavour 2001. Razlog tomu je vještina Maranijeva pripovijedanja i suptilnost izričaja, ali i činjenica da je ne odveć opsežan roman (220 str.) autor uspio ispuniti iznimnim sadržajnim bogatstvom i slojevitošću.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

Radnja romana smještena je u 1943. Vojnom liječniku, Fincu, pripadniku njemačke vojske na brodu bolnici usidrenu u tršćanskoj luci dovode mladića s vrlo ozbiljnom ozljedom glave. Osim što je uzrokovala potpuni gubitak pamćenja, ta je ozljeda mladića vratila u mentalno stanje novorođena djeteta – osim pamćenja, on je izgubio i znanje jezika te je živio lišen svake svijesti o sebi, o svome identitetu, o svome podrijetlu. Mladić je na sebi imao jaknu s ušivenim riječima „Sampo Karjalainen“, za što je liječnik pretpostavio da mu je ime te da je riječ o sunarodnjaku mu Fincu, pa ga je počeo podučavati finskom jeziku, a nakon duljeg oporavka poslao ga je u Helsinki kako bi na tlu zemlje za koju je smatrao da mu je domovina pokušao povratiti sjećanje i rekonstruirati identitet. Mladić tamo upoznaje vojnoga kapelana uz čiju pomoć dodatno popravlja znanje finskog jezika te se intimno zbližava s mladom medicinskom sestrom, no ratni vihor neumoljivo vitla njihovim sudbinama, sve do tragična raspleta koji otkriva i pravi protagonistov identitet…

Brojna su književna i filmska djela koja se koriste motivom amnezije. No mahom se radi o simplificiranoj uporabi toga motiva u svrhu pokretanja radnje i uspostave inicijalne pozicije tajanstvenosti. Diego Marani zadire mnogo dublje i svoga protagonista osim pamćenja lišava i znanja jezika; kao lingvist on u svome romanu osvješćuje i naglašava činjenicu da je jezik zapravo osnova ljudskog identiteta, da jezikom ne samo da komuniciramo s drugima već ostvarujemo jastvo i izražavamo sebstvo.

Pamćenje nam daje životni kontekst i usidrava nas u stvarnosti, ali jezik je ono što nas definira, on je istinska osnova našeg osobnog identitetskog ustroja. Otud zapravo i neobičan naslov romana; na finskome jeziku Biblija je Raamattu, što znači gramatika, od čega nije dalek zaključak kako je život skup pravila, a Maranijev junak upravo učenjem finskog jezika i njegovih pravila otvara put u život te stvara novi identitet.

Diego Marani s velikom pomnjom prilazi brojnim teškoćama na koje je njegov protagonist osuđen; vrlo sugestivno dočarane su patnje čovjeka lišenog sjećanja, koji zapravo pluta u iznimno frustrirajućem limbu, bez svijesti o sebi, svojoj prošlosti, svom podrijetlu. Iako lišen znanja o ičemu, junak je primoran izgraditi svakodnevicu koja će ono provizorno pretvoriti u definitivno, pritom se neprestano boreći s osjećajem da je zaposjeo sudbinu koja nije istinski njegova, za koju mu se čini da je uzurpira. Diego Marani dojmljivo oslikava i teškoće nemogućnosti sporazumijevanja s okolinom i drugima donoseći suptilan i vrlo uvjerljiv prikaz potpuno dezorijentirana čovjeka lišena ikakva uporišta, pri čemu vješto kombinira znanstveni, medicinski aspekt takva stanja s onim emocionalnim, psihološkim. Kao važna sastavnica atraktivnosti romana nadaje se element dedukcije, autor čitatelja zaintrigira tajnom pravoga identiteta protagonista, koju u konačnici naravno uspješno i raz­rješava. No ta se dimenzija priče ipak pokazuje manje bitnom od elemenata vezanih uz tematizaciju rekonstrukcije osobnoga identiteta te važnosti jezika u tome. No, također, posredovanjem lika vojnoga kapelana, pastora Koskela, čitatelj se upoznaje s brojnim finskim legendama i mitovima koje je pastor mladiću na nesvakidašnje gorljiv način iznosio kako bi mu približio Finsku i njezinu povijest.

Roman je dodatno usložnjen i tematizacijom egzila zanimljivom životnom pričom vojnoga liječnika, a nije izostala ni ganutljiva ljubavna priča između glavnoga junaka i medicinske sestre, osuđena na neuspjeh zbog junakove nespremnosti da ženi koju voli ponudi srce neznanca („Nosio sam ime tijela, ali nisam imao njegovo srce“).

Nova finska gramatika vrlo je dojmljiv, sadržajno bogat i slojevit roman o teškoći življenja bez identiteta, o životu svedenu na improvizaciju te o jeziku kao osnovi pojedinačnog i kolektivnog identiteta. Pritom je to ujedno i triler, ali i ljubavni te ratni roman, rafinirana, suptilna, psihološki uvjerljiva proza o užasima koje rat na više različitih načina uzrokuje pojedincu i društvu u cjelini.