Zašto nam treba registar agresora

Hrvatski je javni život u sve većem vrtlogu beskonačnih propitivanja kojima nije svrha razbistriti nego zamutiti hrvatske vode. Takvu sudbinu doživjelo je i dosadašnje javno propitivanje o Registru agresora. Većina stanovnika Hrvatske u osobnom sjećanju i sada ima jasnu sliku Hrvatske iz razdoblja hrvatskog Domovinskog rata. Jasno im je i ono najvažnije, a to je svijest o tome tko je agresor i tko je žrtva: Srbija je bila agresor, a Hrvatska je bila žrtva. Ta jasnoća ne proizlazi iz ljudske subjektivnosti, nego iz potpune jasnoće objektivnih činjenica.

Naime, tada, početkom 1990, Srbija je raspolagala svim golemim oružanim sredstvima bivše zajedničke države i temeljito se pripremila za korištenje tog oružja u raspletanju tzv. jugoslavenske krize. S druge strane, Hrvatska i druge države žrtve srbijanske agresije bile su potpuno razoružane i nepripremljene za vođenje rata. Tako visok stupanj neravnopravnosti u odnosu vojnih snaga iznimno se rijetko susreće u dugoj svjetskoj ratnoj povijesti te je ta činjenica već sama po sebi odredila tko je prema objektivnim danostima mogao biti agresor, a tko je bio predodređen za žrtvu.

No kad se dokumentirana ratna slika koja je sukladna s osobnim sjećanjima usporedi sa slikom koja se o ratu u Hrvatskoj sustavno institucijski proizvodi u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, onda se na prvi pogled vidi da je riječ o dvjema potpuno različitim slikama. Razlika je toliko velika u svemu – u cjelini i detaljima, u činjenicama i vrijednosnim stajalištima – da neupućeni promatrač može zaključiti kako uopće nije riječ o istim povijesnim događanjima. Isto tako, zbog dubine i širine razlika, u proteklih četvrt stoljeća nije bilo moguće između dvije slike Hrvatske uspostaviti neki barem truli kompromis koji bi bio održiv.

Slika Hrvatske

Na razlici slika mogu se razumijevati i sve društvene, političke i drukčije podjele, sukobi i neslaganja koja još traju u Hrvatskoj. Nije to hrvatska posebnost. To je iskustveno dokazano i na civilizacijskoj razini, jer su ratovi tijekom cijele povijesti najdublje i najbrže utjecali na svekolike promjene u ljudskom svijetu; od razine općih društvenih sudbina, identiteta i odnosa do samopercepcije pojedinaca. Na sažet i mudar način već je u staroj Grčkoj bilo izrečeno: Rat je otac svih stvari.

Nije to glorifikacija rata, nego naprotiv – suočavanje s tragičnošću ljudske civilizacije, u kojoj su ratovi kao načelno zlo bili prigoda očitovanja najtamnijih strana pojedinaca i zajednica, ali istovremeno i prigoda očitovanja najvišeg stupnja općega dobra pojedinaca i zajednica.

U tom civilizacijskom kontekstu svakako treba promatrati i vrednovati iskustva, značenja i intenzitet utjecajnosti Hrvatskoga domovinskog rata na oblikovanje hrvatske stvarnosti i hrvatskog identiteta. Najveće postignuće Hrvatskoga domovinskog rata jest stvaranje i obrana samostalne hrvatske države, u kojoj svi njezini državljani ravnopravno ostvaruju temeljne ljudske slobode i prava, koje je prije 1990. nasilno onemogućavao jugoslavenski totalitarni komunistički režim.

Većina hrvatskih građana u općim je vrijednostima pronašla motive za različite načine dragovoljna uključivanja u obranu Hrvatske ranih 1990-ih, jer u tadašnjoj bezizglednoj situaciji nije se ni mogla očekivati neka konkretna naknada zbog spremnosti na osobnu žrtvu radi dobrobiti zajednice. U vrhunskoj socijalnoj solidarnosti spontano se u većine stanovnika Hrvatske oblikovao visok stupanj poistovjećivanja s hrvatskim braniteljima te svim drugim vrijednostima i simbolima Hrvatskoga domovinskog rata.

Odatle potječu i sve vrste neslomljiva braniteljskog i građanskog otpora kad se manipulacije otuđenih vladajućih struktura približe rušenju temeljnih postignuća, vrijednosti i simbola Hrvatskoga domovinskog rata. Jedna od najkritičnijih i javnosti lako prepoznatljivih točaka sigurno je poništavanje razlike između agresora i žrtve.

Grabežljive, vulgarno materijalističke vladajuće strukture u Hrvatskoj podcjenjuju dubinu i društvenu moć duhovnih, identitetsko-vrijednosnih čimbenika, jer su utopljene u skučenosti vlastitoga hedonizma. Stoga nisu kadre razumjeti da će njihova krivotvorena slika Hrvatskoga domovinskog rata i Hrvatske biti trajno neprihvatljiva naraštaju koji je žrtvujući se sudjelovao u stvaranju i obrani svoje hrvatske domovine.

Drugi je problem zbog čega je većina herojskoga naraštaja u Hrvatskoj dopustila hedonističkoj manjini i vanjskim interesima da okupiraju državne i društvene institucije u Hrvatskoj te zbog čega se toliko dugo zanemarivalo i podnosilo da do ruba ponora dođe razaranje vrijednosti za koje se ginulo 1990-ih. Taj put u katastrofu imao je dvije glavne sastavnice.

Abolicija agresora
i ratnih zločinaca

Tijekom rata i nekoliko godina nakon njegova završetka u hrvatskoj javnosti nije bilo veće zabrinutosti zbog krivotvorene slike s kojom je izjednačavan agresor i žrtva, a koju su sliku i tada sustavno proizvodile i emitirale institucije u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Vjerojatno – u tadašnjem vremenu zanosa i ponosa – većina branitelja i građana nije pridavala važnost takvim neistinama jer su mislili da takva suludost ne može imati veće i dugotrajnije negativne posljedice.

Tako je bez ikakva javnog odjeka ostao i prvi abolicijski zakon koji je usred agresije i neposredno nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora – u kolovozu 1992. – izglasao novi saziv Sabora. Bio je to temelj na kojem su već tada, protupravnim političkim pritiskom na pravosuđe, brojni evidentirani i istraživani ratni zločinci pretvoreni u oružane pobunjenike te su zakonskom automatikom postajali bezgrešni građani. U sljedećim godinama nadograđivana je abolicijska pravna regulativa u Hrvatskoj i omasovljen je katastrofalni proces pretvorbe agresora i ratnih zločinaca u sve uglednije i povlaštenije građane.

S time je otvaran i sve širi put njihova instaliranja u korupcijsku hobotnicu unutar državnih institucija – od Sabora i Vlade do lokalnih razina. Abolirani agresori i ratni zločinci bili su idealni ucjenjivi kadrovi za popunu pljačkaške i izdajničke strukture koja je sve više osvajala upravljačka mjesta u institucijskom sustavu Republike Hrvatske. Opljačkanim, poniženim i iznenađenim hrvatskim građanima postalo je jasno što se događa tek kada je proces svekolikog razaranja hrvatske budućnosti, sadašnjosti i prošlosti došao na rub općega kaosa i rasula.

Pretvorba heroja
u ratne zločince

Kobna razina javnog neznanja i neosviještenosti iskazala se i u proljeće 1996. kad je Sabor uz opće hvalospjeve usvojio Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom, s kojim je otvorena golema rupa u suverenosti hrvatske države. Nadležnost za utvrđivanje pravnog aspekta istine o srbijanskoj oružanoj agresiji i Hrvatskom domovinskom ratu, a s time i o hrvatskoj državi, prepuštena je međunarodnom sudištu, za koje je svatko imalo upućeniji znao da će biti instrument geopolitičkih i gospodarskih interesa svjetskih sila.

Na vjetrometinu međunarodnih interesa najprije je izručena nekolicina Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Iznimno je poučno da su oni izručeni prije političkih promjena u Hrvatskoj 2000, a to je učinjeno s jednakim kobnim neznanjem, pompom i hvalospjevima niza državnih dužnosnika RH, kao što je činjeno i prilikom izručenja brojnih zaslužnih Hrvata nakon 2000. godine.

Montirane optužnice
protiv hrvatskih branitelja

Tijekom vremena rasplamsao se proces razaranja Hrvatske iznutra. Za hrvatsku je budućnost najbolniji bio proces kriminalizacije Domovinskog rata i svih njegovih postignuća i vrijednosti. Državne, pravosudne i druge javne institucije te mediji pretvarali su heroje hrvatske obrane u ratne zločince s jednakom kriminalnim žarom kao što su zajedničku, društvenu imovinu pretvarali u privatno vlasništvo. U Hrvatskoj je počeo sustavni i masovni progon hrvatskih branitelja. Nekoliko stotina heroja hrvatske obrane dosad je procesuiralo hrvatsko pravosuđe, a montaže tih optužnica i presuda bile su nakaznije od onih u Haškom tribunalu.

Mitska mjesta hrvatske obrane sustavno se pravosudno i medijski pretvaraju u zločinačka mjesta: Split (Lora), Šibenik (Kuline), Gospić (Norac), Karlovac (Hrastov), Sisak (Brodarac, Milankoviću i Bošnjak), Bjelovar (Šimić), Lipik–Pakrac (Merčep), Osijek (Glavaš). Ostvaruje se izreka da je većini hrvatskih građana koji Hrvatsku smatraju domovinom namijenjen metak, a manjini koji Hrvatsku smatraju imovinom namijenjen je imetak.

Na koncu, kako bi se prepoznao dug vremenski institucijski kontinuitet i sustavnost unutarnjeg razaranja Hrvatske treba naglasiti da je davne 1996. tadašnji saborski zastupnik i vrsni odvjetnik Ivan Gabelica podnio tužbu Ustavnom sudu zbog neustavnosti spomenutog i prevažnog Ustavnog zakona o suradnji s Haškim tribunalom. Međutim, vjerovali ili ne, Ustavni sud još nije odgovorio, a Ustavni zakon i njegova struktura i nadalje su na djelu.

Prema tome, zbog hrvatske budućnosti, Hrvatskoj je nužan Registar agresora.