Zagrebom danas

Među djela koja se svakako preporučuju i Zagrepčanima i gostima grada odnedavna se ubraja knjiga autora Dragana Damjanovića Zagreb. Arhitektonski atlas. Svima koji se bave arhitekturom i poviješću umjetnosti glavnoga grada ona je itekako dobrodošao prilog u prikupljanju osnovnih informacija o njegovim važnijim dijelovima. Na četiristotinjak stranica i dvostruko više grafičkih i slikovnih priloga Damjanovićev nas Atlas vodi gradom u pravom smislu te riječi, pri čemu nas autor ne opterećuje suvišnim podacima, a svejedno uspijeva istaknuti najvažnije o bitnim gradnjama. Svima koji se bave sličnim poslom jasno je koliki trud iziskuje upravo sažimanje najvažnijih informacija jer obično nije teško pisati opširno o zadanoj temi, nego je teško s malo riječi kazati mnogo. Damjanoviću, koji nas je već uvjerio da sjajno zna opsežno pisati, uspjelo je dokazati se i sažetim crticama opisa Zagreba u svoj njegovoj raznolikosti, bogatstvu i siromaštvu.

Izd. AGM, Zagreb, 2015.

Čitatelje vodi gradom koji ne čine samo reprezentativna arhitektonska ostvarenja pa je njegov Atlas stvarna slika Zagreba, mješavina starog i novog, uspjelog i neuspjelog, dobrog i lošeg. Pristojnost samozatajnog autora, vidljiva i u distanciranosti od detaljnijih ocjena, ne onemogućava nas da sami procijenimo stvarne situacije u gradu. Atlas je važan suvremeni pregled urbanističko-arhitektonske tvorevine Zagreba koju grade različiti slojevi povijesnih i društvenih uvjetovanosti prema arhitekturi, kojim je, slično godovima debla, moguće razlučiti zdrava od bolesnih razdoblja. Damjanović je svjestan da sliku grada čini kombinacija sjajnih, dobrih, osrednjih i loših ostvarenja i tako smo, zasigurno zahvaljujući njegovu povjesničarskom duhu, u prikazu grada suočeni i s onim skromnijim, manje atraktivnim ostvarenjima. Tu je primjerice i „neugledna građanska prizemnica iz 18. ili prve polovice 19. stoljeća“ u Mesničkoj ulici, jer i takva kuća, poput neizostavnoga dijela slagalice, gradi sliku grada. Svjestan da genius loci prostora tvore gradnje različitih datacija, tipova i namjena, Damjanović gradi ambijentalnu sliku grada ispreplećući njegovu povijest i umjetnost pa čitatelja upoznaje i s mjestima življenja zaslužnih građana, arhitekata, slikara, kipara ili pjesnika. Velikim imenima graditeljske prošlosti ravnopravno sučeljava predvodnike mlađih, pa i najmlađih generacija, čija imena preporučuje budućnosti.

Uz već postojeće mlađe zagrebačke arhitektonske vodiče, poput onoga Aleksandra Lasla i suradnika iz 2011. ili onoga Zlatka Karača i Alena Žunića iz 2012, neizostavne stručne literature pri valorizacijama i kategorizacijama baštinjenih dobara, sada je tu i Damjanovićev Atlas. I sam naziv, atlas, upućuje na pregled postojećeg, a ne samo probranog i najboljeg, stoga su suvišni upiti o nužnosti „već trećeg u nizu“ novijih zagrebačkih vodiča kada je jasno da bi ih grad veličine Zagreba mogao i trebao imati i više. Potrebno nam je više jer se kvalitativna kompleksnost grada može i smije ocjenjivati samo stalnim istraživanjima. Iskusnu istraživaču nisu promaknule ni recentno zaštićene građevine koje je uredno uvrstio u svoju slagalicu i tako pridonio edukaciji mlađih naraštaja, što je osobito važno kad je riječ o novijim dijelovima grada „južno od pruge“, Novog Zagreba te zapostavljenih istočnih i zapadnih dijelova.

Ispravnim se nagonom autor Atlasa pri biranju slikovnih priloga za neka baštinjena arhitektonska ostvarenja koja smo nemarom, bahatošću ili kombinacijom sličnoga uspjeli upropastiti koristio isključivo arhivskom građom. Sjajna, danas uništena, prošlost tih građevina dokazuje da ne postupamo dobro i da bismo se trebali mijenjati. Stanja u koja su dovedena naša međuratna, poratna pa i novija arhitektonska ostvarenja porazna su i autor se mudro poslužio prikazima njihova sjaja, a ne današnje bijede. Najčitljivije je to u čitavim potezima naših najpoznatijih ulica, poput Novakove ili Jabukovca, ali i uvelike uništene podsljemenske rezidencijalne zone.

Iblerova, Planićeva, Galićeva, kao i ostvarenja naših drugih velikih arhitektonskih imena, danas su nakon brojnih intervencija čak teško prepoznatljiva, a zahvaljujući nedavnoj legalizaciji zahvata na njima i nepovratno izgubljena. Sjajnoj kući Podvinec Ernesta Weismana na Jabukovcu danas nema ni traga, Vidakovićeva vila Pfefferman na Jurjevskoj ili Kauzlarićeva i Gomboševa vila Spitzer u Novakovoj ulici već odavno nemaju veze s izvornim oblikovanjima. I arhitektonski atlas Dragana Damjanovića ukazuje nam da smo nedopuštenim, ali nažalost i brojnim legalnim, intervencijama omogućili da nebrojeni zagrebački prostori nepovratno izgube vrijedne prostorne vizure i spomenički ambijent. Činjenica je da izgubljeno ne možemo vratiti, ali i da načinjeno u pojedinim slučajevima treba popravljati. Pomalo zaboravljamo baštinjenu arhitekturu u njezinim vrijednim izvornim oblicima i o njezinim najuspješnijim ostvarenjima više ne možemo raspravljati. Postoje uspješni i manje uspješni predstavnici svih arhitektonskih razdoblja i zahvaljujući među ostalima i Damjanoviću polako o tome dobivamo jasniju sliku. Na nama je da konačno odlučimo krenuti ispravnim putem kako bi i naši potomci jednog dana imali iz čega graditi novi arhitektonski atlas Zagreba, a da on ne bude knjiga starih fotografija i razglednica, već skladna sinteza očuvane baštinjene i suvremene arhitekture, koje se nećemo sramiti.