Vatra kao nadahnuće

Phlogiston (grč. gorjeti), kao jezgra kemijske teorije Johanna Joachima Bechera, hipotetski je princip požara u svim zapaljivim tijelima što se oslobađa tijekom njihova izgaranja. Fenomen gorenja i plamena, danas poznat kao oksidacija, podrazumijeva bijeg phlogistona, koji za sobom ostavlja deflogistoniranu materiju poput pepela i ugljena. Vatra kao jedan od četiri elementa i višeznačenjski subjekt u mitološkim, religioznim i kulturološkim poimanjima svijeta, uvijek je baštinila srž same prirode, umiranja i ponovnog stvaranja; od Heraklita koji ju je smatrao biti svega što postoji, preko njezinih patrona poput Brahme, Ozirisa, Quetzalcoatla i Peruna, do domaće pogansko-kršćanske tradicije kada Komižani na Visu na Dan sv. Nikole pale drvenu gajetu iz čijega će se pepela roditi novi život. No vatra izaziva i strah, fascinaciju, sredstvo za demonstraciju moći i destrukcije, priziva u misao opskurne i užarene supstrukcije pakla. Prometejeva oholost u darivanju ljudi vatrom bila je kažnjena neprekidnom boli.

Bill Viola, Mučenik vatre, video 2014. / Snimio Davor Stipan

Vatra, gorenje, Flogiston, naslov je i međunarodne, multimedijalne izložbe čiji je postav u splitskoj Galeriji umjetnina smješten u istočnom prizemlju objekta u vrijeme najtoplija dva mjeseca u godini, odražavajući užareno ozračje sezone koje se najdramatičnije manifestira u brojnim ljetnim požarima. Flogiston predstavlja domaće i inozemne umjetnike koji rade s vatrom kao zapaljivim medijem, koristeći se metodama označavanja, procesa ili predodžaba te baveći se na simboličkoj razini pitanjima okoliša, identiteta i konačnosti. Izložba obuhvaća širok spektar medija poput videa, video-performansa, slikarstva, skulpture, instalacija, fotografija, kolaža i crteža nastalih u rasponu od gotovo pola stoljeća. Izložena djela posuđena su od samih umjetnika kao i od Centra Pompidou, The Estate of Ana Mendieta Collection, Galerie Lelong New York, Tihomira Jurkića, Kolekcije Marinko Sudac i Bill Viola Studios. Postav koji je smisleno i skladno adaptiran zadanom izložbenom prostoru koncipirali su Kóan Yeff Baysa i Branko Franceshi.

Podtekst u svakodnevnim predmetima

Dvadeset osam umjetnika, među kojima su se našla važna imena postmoderne umjetnosti s kraja 20. i početka 21. stoljeća (između ostalih Yves Klein, Bill Viola, Ana Mendieta, Marcos Lutyens), interpretiraju značenje vatre u zamršenom kovitlacu individualnih misaonih žeravica kojih je postojanje transfigurirano u djela snažne sugestivnosti i suprotnih poimanja osnovne teme. Dok dio umjetnika proces izgaranja materije rabi kao simbol destruktivnog i ruiniranog društva današnjice ili semiotički spomenik vlastitoj ništavnosti, drugi dio vatru postavlja na postament novih i održivijih svjetova u kontekstu obnavljanja, stvaranja i reaktualizacije ontoloških vrlina bića. Upravo zato ulazak u izložbeni prostor kao u vatrenu suitu transponira promatračevo oko i fluktuira njegovu misao od ironije i banalne začudnosti do smrti i oživotvorenja.

Na ulazu dočekuje nas rad The Rolling Stones Marka Pogačnika,  koji je sredinom 1960-ih stvarao eksperimentalne filmove nadahnute glazbom grupe The Rolling Stones. Na pitanje zašto je kolažirao fotografiju grupe s plamenom pozadinom na kutije šibica, odgovorio je da je to stoga što je rock-glazba bila iskra koja je potaknula imaginaciju njegove generacije. Djelo Željka Kipkea Baklje dio je ciklusa Sedam sedmica s konotacijom na tarot-karte. Cijeli ciklus slikan je na tekstilu s uzorkom što potencira sile dekorativnog uzorka tarot-karata. Umjetnik zatvorene cikluse razvija iz ezoterijskoga doživljaja i interpretacije stvarnosti sa svrhom koja nadilazi razumijevanje njihova površnog sadržaja.

Momčilo Golub u svakodnevnim predmetima pronalazi zaboravljen i generalno nevidljiv duhovni podtekst zbilje: tako antikni jarmovi aplicirani na tamnu pozadinu, kako veli autor, simboliziraju mogućnost oslobođenja koje će nastupiti kad ih vatra misli sagori u pepeo. Noviji rad Kija Griffitha Žeravica, pokazuje knjige napola progorene plamenom i cigaretnim žarom. Umjetnik nadahnuće crpe iz knjige Raya Bradburyja Fahrenheit 451 (1953), nazvane po temperaturi na kojoj gore knjige, te Fires on the Plain Shohei Ooke (1951). U prvoj knjizi kriza pobuđuje specifične uvjete egzistencije, dok u drugoj očajničke i vitalne tjelesne potrebe razaraju i uništavaju bilo kakav osjećaj ljudskosti. Progorene rupe aludiraju na paljenje knjiga kao i na cigarete koje služe kao plaćevno sredstvo u nepouzdanom dobu ratovanja. Djelomično uništen papir riječi dovodi u nesuvisle kombinacije, čineći ih besmislenim poput rata sama.

Videoperformans Siniše Labrovića Plamen, zahvaljujući jednostavnoj tehnologiji digitalne montaže, prikazuje stvaran trenutak zapaljene kose povrh umjetnikova bezizražajnog lica. Ako je stvarnost samo niz trenutaka, Plamen je trajna anticipacija konačne agonije civilizacije koja živi neprekidnu apatiju moralne i egzistencijalne krize, smatra umjetnik. Prerano preminula kiparica, slikarica, performerica i videoumjetnica Ana Mendieta stvorila je opus koji reflektira bol i raskid izazvane njezinim kulturnim iskorjenjivanjem i progonstvom iz Kube u SAD. U seriji Silueta otiske svoga tijela iskoristila je za stvaranje prolaznih zemljanih skulptura kojima je istraživala život, smrt, ponovno rođenje i duhovne transformacije. Radove je prozvala earth-body-skulpturama, što je svojevrsni novi kiparski žanr. U izloženom videoradu iz 1975. Alma, silueta u vatri obrise njezina tijela proždire vatra.

Uklapanje u krajolik

Karoly Kismanyoky poznat je kao član mađarske land-art umjetničke grupe Pecsi Muhely, koja je u brdima, napuštenim kamenolomima i industrijskim pogonima afirmirala konceptualnu likovnost temeljenu na homogeniziranju apstraktnih motiva i postojećeg krajolika. Njihov umjetnički postupak obilježavala je minimalna gesta, efemernost, aktivnost i neutralni, svakodnevni materijali. Kismanyokyjeva predstavljena fotografska dokumentacija iz 1974. Bez naziva prikazuje anikoničnu kompoziciju koja se u procesu gorenja razotkriva kao instalacija sa šeširom pričvršćena na pozadinu od papira te ovješena na neutralan betonski zid. U ovom slučaju vatra je agens razvoja akcije, a njezina destruktivna moć otkriva stvarne, iz svakodnevnice preuzete elemente. Stakleni metak Naomi Campbell (Tabula rasa) sadrži pepeo tamjana koji predstavlja „konačni nusprodukt života kojim se rasvjetljava i oslobađa duhovno tijelo kako bi ponovno postalo tabula rasa“. Fragilni prozirni spremnik stakla s deflogistoniranim prahom odnosi se na krhkost života. U istom dijelu izložbene dvorane nalaze se i djela Davidea Cantonija, Atalaija Gabora, Yi-Ping Houa, Željka Jermana, Mladena Stilinovića i Marijana Molnara.

Nadalje, uz izloške Milana Knižaka, Katalin Ladik, Benetta Liebermana, Marcosa Lutyensa, Ivana Meseka, Antuna Motike, Anne Morgan Spalter, Jana Steklika i Damira Stojića, indikativnim pozicioniranjem te diverzibilnim likovnim retorikama konfrontirani su radovi Ive Gattina, Daniela Horowitza i Dalibora Martinisa. Gattinovo djelo iz 1962. Bez naziva u potpunosti manifestira ideologiju radikalne struje enformela 1960-ih, koja je posve prekinula sa svim obilježjima tradicionalnoga slikarstva, uvodeći krajnji konkretizam slikarske građe, uporabu neslikarskih materijala i tehnika, sklonost monokromiji te izbjegavanje znaka, geste i kompozicije. Na slikama-objektima nastalim u to vrijeme specifičnost i silovitost postupaka kojima se Gattin koristi pri izvedbi dovodi ga do razbijanja četverokutnog oblika slike i otkrića nepravilnih, slobodnih formata.

Kritika neoliberalizma

Daniel Horowitz pak na paru pronađenih portreta vizualnom alkemijom uz pomoć srebrnoga nitrata stvara zrcalna lica koja funkcioniraju kao prazne police u koje se promatrač smješta (Izgubljen identitet 1845). Postav je u ovom slučaju izvanredno koncipiran zbog toga što je Horowitzov rad pozicioniran nasuprot Martinisovih videa te u nepostojanim Horowitzovim licima dolazi do refleksije Martinisovih plamenova. Kao jedan od globalnih pionira videoumjetnosti, Dalibor Matrinis u recentnom se radu Vječna vatra gnjeva referira na manifestacije duboke krize koja potresa i iznutra postupno rastače civilizaciju neoliberalnoga kapitalizma. Projekt je posvećen borbama potaknutim neosviještenim bijesom i situacijama koje su se otele kontroli. Motiv automobila u plamenu u urbanoj okolini u svijest nam dovodi identične sekvence snimljene po gradovima diljem svijeta tijekom demonstracija u kojima se nezadovoljstvo sudionika prelijeva u rušilačke pohode koji za sobom ostavljaju razorene gradske četvrti i spaljene automobile.

Postav izložbe zaključen je dvama videima Yvesa Kleina i Billa Viole. Klein je stvorio nematerijalni koncept – pepeo svoje umjetnosti. U seriji antropometrija iz 1962. naslikao je naga ženska tijela koja su poput bojenih simbola otisnuta na platna prepariranim katalizatorima. Površinu platna umjetnik je zatim spalio bacačem plamena, čime je flogiston oslobođen (Yves Klein stvara vatrene slike). Bill Viola stvara videoradove koji idealno izražavaju ljudski odnos prema četiri elementa. U videu Fire (Vatra) iz serije Martyrs (Mučenici, 2014) čovjek nepokolebljivo sjedi dok oko njega pada vatrena kiša koja ga muči i konzumira do konačne transcendencije i oslobađanja. Rad aludira na Violinu omiljenu referenciju, stih pjesnika Rumija iz 12. stoljeća: „Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u tijelo.“

Bez obzira na izostanak realizacije kataloga izložbe, što je zasigurno nedostatak projekta, splitski postav Flogiston okupio je niz pionira eksperimentalnoga, video- i performans-stvaralaštva posljednjih desetljeća te kao takav upotpunio kulturnu ponudu grada postavivši letvicu studiozne organizacije unutar izložbene i muzeološke problematike na iznimno visoku razinu.