Terminator se vratio!

Neupitna vrijednost filmova glasovitoga Jamesa Camerona Terminator (1984) i Terminator 2: Sudnji dan (1991) ne iscrpljuje se tek u razmatranju akcijsko-pustolovnoga žanra znanstvenofantastičnoga predznaka nego i u širem rasponu stanovišta koji seže od ikoničkoga statusa središnjega glumca Arnolda Schwarzeneggera do preklapanja iskonskih mitoloških sastavnica sa suvremenima, sve to uz uvjetovanost onodobnog američkog društva. Oba su filma osnažila Cameronov filmski status te ujedno oblikovala zasebnu unutarfilmsku mitologiju, osebujan svijet u čijem je kontekstu izražena dehumanizacija suvremenoga društva, potiranje temeljnih ljudskih vrijednosti u sukobu s tehnologijom u nedostatku nadzora kao i strahom od nuklearne kataklizme.

Priča o Terminatoru odavno je postala filmski mit

U prvom filmu James Cameron definirao je prestižan redateljski prosede, u scenariju se u suradnji s Gale Ann Hurd oslonio o smjernice dijela opusa znanstvenofantastičnoga pisca Harlana Ellisona o putovanjima kroz vrijeme. Sukob ljudi i naizgled nadmoćnih strojeva opredmećen je u slojevitom zapletu, s nekoliko kronoloških nedosljednosti obogaćenih frenetičnom akcijom tijekom koje se definiraju karakteri i sposobnosti središnjih likova. Noć što obavija veći dio Terminatora uz narativne je i posve simboličkih vrijednosti, a filmski je mit sveden naposljetku na razinu matrijarhata. Prvobitne se postavke temeljito nadograđuju u Sudnjem danu, krnja obitelj potpomognuta preinačenim Terminatorom othrva se pogibelji iz budućnosti, antagonistom strojem od tekućega metala mimetičkih sposobnosti, uglavnom zakrivenih policijskom odorom.

Arnold Schwarzenegger

U samoj se završnici Terminator stroj žrtvuje za dobrobit čovječanstva, čime zadobiva božanske karakteristike, a završna opaska junakinje, koja je čak postala i ratnicom da bi zaštitila maloljetnoga sina „ako stroj može naučiti ljudske vrijednosti, možda možemo i mi“ bremenita je značenjem i nakon više od dva desetljeća. Završnice obaju filmova Jamesa Camerona zbivaju se u industrijskim postrojenjima, problem podivljale tehnologije rješava se tamo gdje je razvoj industrije i započeo, a snažan kontekst čeličane i rastopljenoga užarenoga metala iznova je iskonskoga predznaka i percipira svojevrsnu izmjenu stvorenoga filmskog svijeta, odnosno uspostavu ravnoteže u kojoj „budućnost nije određena“.

Revizija filmskoga mita

Uspostava je filmske mitologije Terminatora pritom sasvim oblikovana. No tržišni su zahtjevi uvjetovali nastanak Terminatora 3: Pobuna strojeva (Jonathan Mostow, 2003) te filma Terminator: Spasenje (McG, 2009). Oba su sasvim demitologizirala temeljne postavke filmova Jamesa Camerona, ruinirala raskošan kontekst uz dekadentnu redateljsku izvedbu. Valja se prisjetiti i televizijskoga serijala Kronike Sare Connor (2008–2009), koji se tematski nastavljao na Sudnji dan i u skladu s tim sasvim ignorirao Pobunu strojeva, a zbog kronoloških odrednica nastanka nije se odnosio ni na Spasenje. Čini se, međutim, da je sunovrat tih dvaju filmova i razmjeran kvalitativan doseg navedenoga televizijskoga serijala utro put nastanku Terminatora: Genisys kao obnovi i nadgradnji temeljnih postulata prvih dvaju Terminatora. Scenarij Laete Kalogridis i Patricka Lussiera uz redateljsku izvedbu Alana Taylora te ponovnu nazočnost Arnolda Schwarzeneggera u liku Terminatora protagonista te niz svježijih glumačkih lica u tumačenju restrukturiranih središnjih likova Sare i Johna Connora te Kylea Reesea potaknuli su, dakle, nastanak djela čija završna izvedba i ne samo zbog tržišnoga uspjeha i proturječnih, uglavnom negativnih kritičkih osvrta, otvara mogućnost još jednoga sagledavanja odnosa s izvornicima, ali i pokušaja remitologiziranja temeljnih postulata.

Kritika ovisnosti o tehnologiji

Poput prvijenca, i Terminator: Genisys započinje u distopijskoj budućnosti koju određuje bespoštedni rat strojeva i malobrojnih ljudi u borbi za opstanak. No ekspozicija je znatno razvedenije elaborirana, a povratak protagonista Kylea Reesea (Jai Courtney) u godinu 1984. ne bi li spasio Saru Connor (Emilia Clarke), majku vođe otpora Johna Connora (Jason Clarke) pokretač je naracije zasnovane na alternativnoj kronologiji, odnosno kronološkome pomaku u odnosu na Terminator i Sudnji dan. Upravo stoga domišljato se rekreiraju početne postavke tih dvaju djela, a citatno preuzimanje sekvenci prvijenca prožeto s rekonstrukcijom antagonista iz Sudnjega dana možemo razmatrati kao iznimnu posvetu prethodnicima, a ne tek kao puko recikliranje ranijih dosega u nedostatku originalnosti. Interpretacija je izvornika jasna, kao i revizija mitologije upravo zbog činjenice da je karizmatična tumačenja Linde Hamilton i Michaela Biehna teško dosegnuti. Razvidan je i autorski odnos spram ostarjeloga Arnolda Schwarzeneggera, čiji je Terminator zaštitnik „star, ali ne zastario“, a zbog nadimka Stari gotovo da postaje i surogat oca središnjega ženskoga lika, što je raspoznatljivo u odnosu s likom protagonista pristigloga iz budućnosti, mogućega emotivnoga partnera Sare Connor.

Vremenski pomak u 2017. razmatra esencijalnu promjenu Johna Connora i variranje tehnološke korporacije čiji doseg inteligencije i prouzroči stradanja čovječanstva. Skynet postaje Genisys, odnosno tehnološka inovacija što povezuje sve komunikacijske i tehnološke sustave, a vođa otpora u budućnosti upravo zbog pogubnoga djelovanja Genisysa postaje tek dijelom čovjek i pogibeljan je za središnje likove. Nema dvojbe da u tome narativnome segmentu uočavamo nenametljivu autorsku kritiku posvemašnje ovisnosti suvremenoga društva o tehnološkim napravama uvjetovanim dosezima kibernetike. I zbog toga je jasno i udaljavanje sina Johna Connora od majke i oca, dehumanizacija postaje inverzijom navedene završne opaske junakinje u Sudnjem danu i naglašava sve snažniju otuđenost i nedostatak ljudskih vrijednosti. Završni sukobi kontekstom se, ali ne u potpunosti i izvedbom, oslanjaju o prethodnike, a možemo zapaziti da sam svršetak ipak ne postiže ni dojmljivost ni dojam nužan za potpunu remitologizaciju.

Iako u sjeni dvaju ostvarenja Jamesa Camerona, ovom filmu ne smije se zanijekati niz vrijednosti koje ga stavljaju na mnogo bolje mjesto od nemuštih Pobuna strojeva i Spasenja. Usprkos stalnom dijalogu Terminatora: Genisys s Terminatorom i Terminatorom 2: Sudnjim danom, recentni film samostalno je djelo. Dapače, metaforički predstavlja čak i novi filmski naraštaj, s punim poštovanjem naslijeđa i tradicije prethodnika. Ne treba ga sagledavati kao odraz znamenitih filmskih izvornika već kao njihova potomka i upravo s toga stanovišta uočavamo slojevite interpretacije prijelomnih filmskih ili pak izvanfilmskih modela. U odnosu na suvremene visokoproračunske blockbustere ispunjene računalnom grafikom i posebnim učincima, ovaj se film može učiniti razmjerno skromnim. Nema u njemu pomaka kakvi su svojedobno obilježili Sudnji dan, no tehnološki su iskoraci ipak u skladu s karakterizacijom i razvojem središnjih likova. U slojevitome odnosu prema priči i likovima, scenaristi se i redatelj iskazuju dostatno empatičnima da bi dosegnuli višu razinu emotivnosti, ali i dovoljno ironičnima s odmakom da ne robuju klišejima.

Slojevita priča i uvjerljivi likovi

Očigledno je to u elokvenciji lika Terminatora u tumačenju Arnolda Schwarzeneggera. Kako u ovome filmu glumac s lakoćom barata nizom stručnih termina, opreka je to nizu likova karijere, pa i sama Terminatora u kojima je bio zamalo lišen dijaloga, a glumački mu se izričaj temeljio na pojavnosti i akcijskome djelovanju. Emilia Clarke u tumačenju Sare Connor nalazi se na razmeđu naivnosti i nevinosti toga središnjega ženskoga lika iz prvijenca i ratnice s moralnim izborom iz Sudnjega dana, dok je Jai Courtney poput osuvremenjenoga momka iz susjedstva, spremna dakako i na požrtvovno djelovanje u zaštiti egzistencije junakinje. Jason Clarke možda se odveć maniristički oslonio na zadani lik antagonista, dok je u nizu sporednih i epizodnih likova izrazito dojmljiv J. K. Simmons kao ostarjeli policajac koji vjeruje u putovanja kroz vrijeme. Uz svrhovit u izvedbi snimateljski rad Kramera Morghentaua i montažerski Rogera Bartona, valja naglasiti da je Alan Taylor usprkos bremenu producentskoga nadzora visokoproračunskoga predznaka vrlo dobar redatelj. Pozorno gradiranje akcijskih i dramskih segmenata, uz brigu za likove, a ne tek specijalne efekte, Taylor je mjestimice dosegnuo visoke vrijednosti u inkorporiranju retoričkih postupaka u filmsku građu. Nenametljiva je uloga montaže u razvoju odnosa središnjih likova, kao i odnos vidljivoga i nevidljivoga u filmskom prizoru, uz redateljevu sposobnost izbjegavanja prevelike transparentnosti u ključnim segmentima filma.