Solidan presjek scene

Ugledajući se na praksu važnijih europskih festivala izvedbenih umjetnosti i 32. tjedan suvremenog plesa protegnuo se u višetjednu manifestaciju, s programom razdijeljenim u tri bloka. U središnjem i najduljem bloku naslovljenu Festival i vi, premošćujući hrvatsku platformu i međunarodnu selekciju, predstavljeni su europski projekti Communicating Dance i Migrant Bodies, u kojima je Hrvatski institut za pokret i ples kao jedan od partnera angažirao nekolicinu domaćih sudionika, prikazani su ispiti Škole suvremenog plesa Ane Maletić i produkcije Umjetničke gimnazije u Ljubljani, organizirana audicija za novi projekt njemačke koreografkinje Katharine Maschenke Horn, obiteljska radionica izrade plesne knjige te slični prateći sadržaji. Svrha toga središnjeg bloka mogla bi se nazrijeti u težnji za animiranjem šire populacije ne bi li se ustalio i povećao broj gledatelja, no na vidljivosti projekata HIPP-a i/ili ZPC-a i povezivanju sa zajednicom trebalo bi raditi tijekom cijele godine, ne samo u festivalskom razdoblju, a promjene u rasporedu programa TSP-a i nepravodobno objavljivanje informacija (ni nakon što je Tjedan već dobrano odmaknuo na festivalskim internetskim stranicama nisu se mogle pronaći obavijesti o predstavama i izvođačima) nepotrebno su zbunjivali, rezultirajući zamorom i osipanjem publike u ostalom dijelu programa. Osim iznimno posjećenih predstava Borisa Charmatza i Karine Holle, koje je zagrebačka publika prepoznala kao abecedu izvedbenih umjetnosti koja se neizostavno mora vidjeti, događalo se da su gledališta na pojedinim izvedbama ostajala poluprazna. A da plesna i općenito publika izvedbenih umjetnosti nije pred utrnućem, zaokupljena drugim medijima i tehnologijama, kako se to često obrazlaže, nego je živa, budna i aktivna, svjedoče iskustva novijih festivala još u stvaralačkom zanosu i revnosti kakav je, primjerice, Ganz novi festival. Dobar je običaj ­TSP-a, i na tome bi trebalo ustrajati i ubuduće, organiziranje izvedbenih radionica gostujućih umjetnika kao poluge prijenosa i razmjene znanja s lokalnom scenom.

Iz predstave Flipbook / Snimio Krunoslav Marinac

Početnici umjesto
najboljih autora

Veći dio međunarodne selekcije, čak osam izvedaba od sedamnaest, oslonio se na Festival Francuske u Hrvatskoj Rendez-vous, što zapravo znači da je mogućnost izbora francuskih predstava koje će se prikazati u okviru TSP-a već u početku vjerojatno bila sužena (glavna izbornica za Francusku je Anne Coutard, a za Hrvatsku Alemka Lisinski). Ravnateljica TSP-a Mirna Žagar u izboru se djelomično vodila temom migracija, nadovezujući se na projekt Migrant Bodies, a djelomično preokupacijom koja s vremena na vrijeme isplivava kao programska stalnost, odnosom plesa i tehnologije. Usto je prednost dala još neafirmiranim autorima, ne odlučujući se za umjetnike „tipične za Francusku i top-autore”, dok se izabirući predstave umjetnika imigranata, kojih je, kako i sama konstatira, mnogo, odlučila za one koji su prethodno već gostovali na TSP-u. Autore u usponu valja poduprijeti, no predstavljanje početnih radova koreografa umjesto reprezentativnih predstava „top-autora“ pomalo je dvojbeno ako u njihovu radu nema nikakva estetičkog pomaka ni slutnje dalekosežnijih promjena. Slično je i s predstavama francuskih umjetnika imigranata s čijim smo se radom već upoznali. Hippopotomonstrosesquippedaliophobie korektan je i koreografski čist rad skupine Collectif ÈS (Sidonie Duret, Jeremy Martinez, Emilie Szikora), koja fobiju iz naslova, strah od dugačkih riječi, prenosi na izvedbenu građu, varirajući pojedine sekvencije i vrteći ih ukrug, pritom nespretno zapinjući u pokušajima jezičnih objašnjavanja scenskih akcija s blagim humornim učinkom kao posljedicom. Na humor računa i Des ailleurs sans lieux (Prostori drugosti), predstava skupine Sine qua non art, koja se zapravo cijela sastoji iz nizanja prizora nastalih na vježbama disanja. Ritmiziranjem daha i tjelesnih zvukova troje izvođača (Christophe Béranger, I-Fang Lin i Jonathan Pranlas-Descours) grade fizički zahtjevne situacije s različitim konotacijama, od raznih asocijacija na seksualni čin do životinjskoga glasanja, a zvuk violončela (Pascale Berthomier) uvodi se kao poveznica među prizorima, katkad i kao kontrast prizemnosti animalnoga. Obje predstave ne prelaze razinu školski urednih i dopadljivih radova.

Tehnike disanja polazište su i koreografkinje Myriam Gourfink, premda u predstavi Aucun lieu (Bilo koje mjesto), spoju vizualnih umjetnosti, elektroakustike, glazbe i koreografije prema konceptu skladatelja Francka Vigrouxa, do izražaja ne dolazi ni plesačica Azusa Takeuchi, a kamoli istraživanje plesa s pomoću disanja ili labanotacije. Gibanje izvođačice zastrto je dvostrukim projekcijama, manipulirano kao element vibrantne, tehnološki simulirane scenske slike koja se širi i skuplja proizvodeći iluziju bestežinskoga stanja i nemjesta, svojevrsne zatočenosti između svjetova. Projekcijama Kurta d’Haeseleera tijelo izvođačice postaje tek geometrijskom koordinatom. Distorziran zvuk jedva podnošljivih frekvencija, jeka te prodorno svjetlo povremeno upereno prema publici obrušavajući se na sva osjetila istodobno provociraju granice izdržljivosti. Daleko je ugodnija predstava Hakanaї skupine Adrien M / Claire B, koja povezujući promjenjivost prirode s ljudskom nestalnošću također oblikuje svijet na razmeđi sna i realnosti. Ako pristanemo na to da plesačica (Akiko Kajihara) mora plesati unutar kubične konstrukcije omeđene prozračnom tkaninom opremljenom senzorima na koju se projiciraju različite digitalne animacije, moguće je prepustiti se poetičnoj interakciji plesačice i animacije, koja se pomiče ovisno o plesačičinim pokretima. I predstava Josip talijanskog autora Alessandra Sciarronija, na TSP-u izvedena u inačicama za odrasle i za djecu, napaja se računalnim mogućnostima manipulacije, udvostručavanjem i izobličavanjem slike, zrcalnim odrazom i drugim alatima, koristeći se i društvenim mrežama i snimkom uživo. Iako se autor poziva na biblijsku predaju o Josipu, predstava nažalost ostaje u funkciji demonstracije tehnologije.

Afrički ritmovi

Predstave Nacere Belaze, solo Le trait (Crta) i duet s Dalilom Belazom Le temps scellé (Zapečaćeno vrijeme), spajaju kulturu Magreba s francuskim kontekstom. Iz perspektive društvene asimilacije, ali i iz perspektive razvoja suvremenoga plesa, ti bi se plesovi mogli okarakterizirati kao posve neprilagođeni zapadnjačkoj percepciji. Oba rada kreću iz potpuna mraka da bi sve vrijeme izvođenja izvođačice ostale u polumraku ili tek uz povremene akcente reflektorima. Praćenje silueta u kružnoj vrtnji, u hipnotičkom plesu koji na van pruža veoma malo, traži prilično povjerenja od gledatelja. Belaza snagom prisutnosti nudi sirovu emociju koja se u solu donekle potroši u koncentraciji na unutarnja zbivanja, zapravo rijetko prelazeći rampu. Duet je manje zatvoren već i zbog same forme, a kružno gibanje praćeno gospelom i sjevernoafričkim ritmovima prerasta u sinkopirane mehaničke obrasce kretanja.

Ritual je vidljiv i u dvama solima Vincenta Mantsoea, NTU i Skwatta. Izvrstan izvođač, uvjerljiv, sugestivan, emotivan, istreniran u tehnikama suvremenoga plesa koji zapravo ne stvara u tom mediju, nego plesne tehnike kao jedno od raspoloživih sredstava izražavanja primjenjuje u gotovo dramskim situacijama, angažirano progovarajući o južnoafričkim skvoterskim naseljima. Sudionica projekta Migrant Bodies, Lee Su-Feh u kratkom radu Sve također slijedi ritual, ovaj put daoistički, a obredi i ceremonijalne svečanosti kao dio življene tradicije prisutni su i u predstavi Wonderland izraelske skupine Inbal Pinto u koreografiji Baraka Marshalla. Skupina tradiciju uklapa u suvremeni ples, dok Nacera Belaza i Vincent Mantsoe idu obrnutim putem te njihovi radovi unatoč kooperativnosti gledatelja ostaju prilično hermetičnima.

Rekonstrukcija plesne prošlosti

Kao vrhunce Tjedna treba izdvojiti mimsku predstavu Fremd Körper (Strano tijelo) Karine Holle i Flip Book Borisa Charmatza. Potpuno vladajući scenom i tumačeći nekoliko karaktera, veteranka mime plete priču o Elli Gericke temeljenu na stvarnom događaju, Njemici koja je u krizi Weimarske republike izgubila supruga i da bi preživjela preuzela njegov identitet. Poigravajući se rodnim stereotipima i iznoseći sudbinu Elle Gericke koja se nakon raskrinkavanja više nije mogla poistovjetiti s društveno nametnutom ulogom žene, Karina Holla govori o povijesti potlačenosti žena i dugom putu njihove emancipacije.

Polazeći od knjige Davida Vaughana Merce Cunningham: pedeset godina, koja prati koreografovu karijeru tijekom pet dekada, Charmatz u novome radu problematizira aktualnu temu arhiviranja plesa i odnosa prema tradiciji: koliko arhivske fotografije, snimke, kritike i drugi tekstovi svjedoče o nečijem radu, koliko je moguće s pomoću materijalnih artefakata rekonstruirati ples koji je efemeran? Koliko je rekonstrukcija djela plesne umjetnosti zapravo rekonstrukcija nekadašnjeg djela, a koliko konstrukcija novoga djela? Ili je posrijedi samo konstrukcija priče, predaje ili legende koja se nastoji očuvati, unatoč svim pokušajima suvremenoga bilježenja nečijega rada? Fotografije kao materijalni ostaci upravo pozivaju da se odsutnost svega što s fotografije izostaje nadomjesti interpretacijom, fikcijom. Koliko je arhivska građa nužna za konstrukciju predodžbe o nečijem radu, umjetničkim smjernicama ili epohi, toliko je nužno imati na umu da je uvijek riječ o predodžbi, a ne o stvarnom stanju. Flip Book ujedno simptomatski opisuje odnos prema Cunninghamovu nasljeđu, ali i bilo kojem drugom plesnom nasljeđu – s jedne strane njegovo se dostignuće veliča, a s druge novim umjetničkim praksama dovodi u pitanje. I nasljeđe Tjedna suvremenog plesa pred naletima drukčijeg vremena također balansira između toga dvoga.