Smisao života Roya Anderssona

Kad je u rujnu prošle godine Zlatnog lava osvojila sjajna crnohumorna drama Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju scenarista i redatelja Roya Anderssona, i mnogi upućeniji filmofili zapitali su se što se krije iza tog bizarnog naslova i tko je njegov autor. Premda 72-godišnji Šveđanin Roy Andersson svakako nije znano lice s ovdašnjih festivala, a pogotovo s kinorepertoara na kojemu se dosad nije prikazivalo nijedno njegovo ostvarenje, barem zagrebački ljubitelji sedme umjetnosti ne bi se smjeli požaliti da nikad nisu bili u prilici pogledati neki njegov film. Naime, prije nešto više od pet godina u ciklusu novoga švedskog filma na Tuškancu prikazana je socijalno-egzistencijalistička satirična mjuzikl-drama Vi živi iz 2007, nagrađivani središnji dio autorove Trilogije o živima započete impresivnim i u Cannesu Nagradom žirija ovjenčanim Pjesmama s drugog kata 2000. te zaključene recentnim Golubom.

Anderssonovi su likovi osamljenici, osuđeni na nerazumijevanje društva i partnera

Sve nastavke trilogije moguće je pa i preporučljivo gledati kao cjelinu u kojoj je autor prema vlastitim riječima odlučio priliku da progovore pružiti „malim ljudima“ te prikazati što znači biti čovjek i biti živ. Sva tri filma predstavljaju pomaknute, ironične i začudnim detaljima nakrcane, ali i humanizmom natopljene kaleidoskope nesretnih ljudskih sudbina prezentiranih tek povremeno konkretnijim karakterima, a češće fluidnim nizom priča o izgubljenim i besperspektivnim pojedincima. Obilno se naslanjajući na harmsovski apsurd, poetiku Akija Kaurismäkija i starije filmove Terryja Gilliama, Andersson stvara djela naglašeno fragmentarne naracije, u kojima učinkovito poseže za apsurdom, groteskom i ponekad mjuziklom te čiji su protagonisti životni gubitnici – u Golubu to su formalno dvojica sredovječnih putujućih trgovaca starinskim igračkama za izvođenje psina.

Svi se oni dijelom gledateljima, a dijelom međusobno, ispovijedaju dok nakon otkazanoga predavanja na kojem su trebali biti stoje na ulici pred kavanom, dok sjede u njoj i slušaju raspjevanu konobaricu i goste, dok nezainteresirano vode ljubav sa suprugom, utapaju tugu u alkoholu, u sitne noćne sate slušaju glazbu, umorno na psihijatrijski kauč primaju još jednoga pacijenta, na klupici pod drvetom kroz pjesmu i suze pokušavaju iz sebe izbaciti životno razočaranje, ili recimo dok kasno navečer sviraju trubu pripremajući se za skori nastup s orkestrom. Svi se ti otuđeni ljudi dominantno, a gdjekad i isključivo, kreću u sivom, geometrijski preciznom i bezdušnom okolišu, a žive u podjednako sivim i smeđim interijerima koje zbog uniformnosti i jednobojnosti, osobito u Vi živi i Golubu..., možemo smatrati i bezbojnima.

Anderssonovi su likovi osamljenici, osuđeni na nerazumijevanje bračnih i poslovnih partnera, članova obitelji i društva kao takva, a jedino što im osim šutnje i povlačenja u sebe ponekad preostaje jest kriknuti da ih nitko ne razumije i posvađati se s partnerom, iako znaju da to ničemu ne vodi jer izlaza iz njihovih situacija nema. U sva tri slučaja riječ je o razmjerno hermetičnim filmovima koji se uvijek ne doimaju kao smislene cjeline, jer se bizarni likovi, njihova stanja i crnohumorne situacije gdjekad nižu bez jasnijih poveznica, no ono što ih u svim slučajevima povezuje jesu redateljsko majstorstvo i dosljednost u slijeđenju odabranoga koncepta, kako idejnog tako i izvedbenog. Pored pomnog i gotovo teatarskog aranžiranja mizanscene i scenografije, te sjajnog korištenja drugih i trećih planova, u kojima ponekad upoznajemo nove likove, a gdjekad pratimo razvoj odnosa među starima, autor u svakoj situaciji uspijeva pronaći idealan snimateljski kut za predočavanje nelagode likova i čitavog apsurda scene koji dodatno pojačava detaljima poput iznenadne pjesme depresivnih ljudi i gostiju kavane, ulaskom kralja Karla XII, koji je vladao potkraj 17. i početkom 18. stoljeća, i njegove vojske u kavanu, pri čemu je tu i jahač na konju, ili zvucima ragtimea koji prate sekvencu sprovoda. Spomenuti segmenti s pojavom davnog vladara u Golubu, kao i uvodna tri susreta sa smrću, odmakom prema apsurdu najviše koketiraju s poetikom Montyja Pythona.

U sekvencama, pak, u kojima nacisti u Pjesmama s drugog kata vješaju ljude, a engleski vojnici u Golubu u golemom kotlu spaljuju crne robove i njihovu djecu, dok to promatraju elegantno odjeveni pripadnici današnje društvene elite okupljeni na zabavi, plastično se oslikava mračna strana povijesti kao i patološko naličje čovječanstva. U razradi svih navedenih tema i motiva Andersson se ponekad doima odveć tezičnim, artificijelnim i prekonstruiranim, no to su tek manji prigovori i recentnom Golubu i čitavoj Trilogiji o živima.