Sirenski zov poruka

Podnaslov novoj prozi Franje Deranje Krici s Atlantide glasi iliti: Kazalište hijena i u tu simboličnu proznu sintagmu smješteno je petnaest crtica, pripovjedaka, novela. Već sam početak knjige svojevrsni je izazov čitatelju. Naime, donosi tekst Utopija anakronizma, prema kojem je bjelodano da je taj prolog napisao sam sebi, iako je potpisan Karl Grünmiller-Selfie. Sad nam u pomoć može priskočiti stari dobri Bratoljub Klaić. Tumačeći tu riječ grčkoga podrijetla (anachronismos, koji je u nevrijeme), on će zabilježiti: „smještanje stvari i događaja u doba kamo ne spadaju“. I kad svemu dodamo riječ utopijski, biva razvidno da autor (u najboljoj namjeri!) „gradi kule u zraku“. Kontrapostira pred nama svoje paradokse, onako „dozlaboga uporan, ustrajan“, da je bolji svijet moguć, kako bi zatim tvrdio da je „bolji svijet puki anakronizam“. Ta su suspektna stanja dovela do nekoliko očiglednih spoznaja: da čovjeku (Homo sapiens) nikad nije dosta beskraja, da se treba s Vremenom „akomodavat“ (Držić!), da treba obrađivati svoj vrt (Voltaire) i da treba zanavijek odbaciti oblomovsku maksimu o tome kako „pitanja podgrizaju um i srce i skraćuju vijek“.

Izd. Glosa–Gradska knjižnica,
Rijeka–Crikvenica, 2014.

Autor će nam zato, vjeran svojim tematskim krugovima (Sreće nema drugdje, 2009; Simultanka malog Mojsija, 2010; Salonski pilko, 2013), podastrijeti pitanja koja otvaraju život na svim njegovim razinama. Svjestan toga da je tzv. izgubljeni raj himera i da se, banalno rečeno, trebamo uhvatiti ukoštac sa svakidašnjicom. A ta svakidašnjica može biti i efemerna, ali i fatumska. U svemu tome autor se izvrsno snalazi pa dopušta likovima da se usprave, da proturječe, da se boje, da se nadaju, da vjeruju, da vole: „Je li to ta kemija o kojoj govore kada se želi reći što je to simpatija, pa empatija, pa obostrano dopadanje?... Ili je to podudarnost na nekoj neobjašnjivoj emocionalnoj razini; na dvjema razinama što se počnu stapati u jednu…?“ (Selma).

Karakterističan je za Deranjin način pisanja i osmišljavanja situacija i sredina intenzivan unutrašnji poticaj da se književno izrazi – dijalogom kojim dinamizira događanja i promiče priču. I naklonost polemici njegov je znak raspoznavanja te isto tako ne može odoljeti ni „sirenskom zovu“ poruka, a one nedvojbeno donose pozitivne vibracije koje potiču čovjekovu humanost. A čovjek se uči humanosti dok je živ.

Propitujući, dakle, čovjekovo bivstvovanje i njegovu iskonsku težnju da se „održi“ usprkos nenaklonoj stvarnosti koja u dalekoj budućnosti prijeti seobama na neke druge sigurnije planete, autor donosi polemički iznijansiranu priču Samo patuljci znaju. Patuljak po imenu Antun već se sa svoje šestero braće smjestio na Atlantidu.Upozoravam i na studiozan pogovor Milorada Stojevića.