Pustolovka jezika

Šezdesetak pjesama podijeljenih u devet ciklusa netom je objavila Gordana Benić (Split, 1950) u popularnoj biblioteci Matice hrvatske Podzvizd, u decentno dizajniranoj knjizi (jedanaestoj po redu) što je već prepoznatljiv predikat ove (između ostalog) i nakladničke kuće. Urednik biblioteke je akademik Tonko Maroević, koji potpisuje i pogovor u knjizi – što je već unaprijed jamstvo za kakvoću pjesama.

Naslov otkriva stalnu autoričinu opsesiju astralijama, neomeđenim prostorima i svevremenskim lokacijama. Pjesnikinja naprosto nadilazi zemaljski ekvator i nalazi mu mjesto u nebeskim prostranstvima, što svakako manje obvezuje, a pruža neograničenu jezičnu i semantičku slobodu (osim što svemir nema sjeverne ni južne polutke). Riječ je o pjesmama u prozi (čemu je autorica vična i u čemu je vrsna), a pojednostavljeno bi bilo reći da su to crtice, scene ili skice, ali zbog povremene susljednosti sa znanošću (prije svega s astronomijom) mogli bismo pomisliti na poetske mikroeseje. No kako su učestali simboli Sunca (besmrtni izvor svjetlosti, topline i života što širi duhovne utjecaje koji pak mogu i spržiti), Mjeseca (koji predstavlja ženski princip preobrazbe, ali je ipak samo odraz Sunca), kometa (koji mogu biti predznaci i najave katastrofa) te zvijezda (kao najjače nebesko obilježje pa ih smatramo svjetlosnom duhovnom snagom ili pak materijalnom snagom mraka). Ove ćemo pjesme u prozi čitati pod povećalom autentičnoga pjesništva koje se kreće od planeta do fotona i neurona. Kozmologija pjesnikinje pritom kao da nam sugerira svemirsku geologiju, a ona nam pjeva oslobođena uobičajene gravitacije. Indikativan je za ove pjesme veliki unos slikovitosti, primjerice metaforike i poredbe: „kozmički zidovi“, „uska vrata svemira“, „vremenski oceani“, „smola smrti“, „špilja naših snova“, „nebo crno kao polje gavrana“, a kao popudbinu metafori pridodat će ponekad i personifikaciju – „šapat spore krvi“.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

U prvoj instanci fluidna razmišljanja, na relaciji zemlja–nebo, otkrivamo neslućena poetska rješenja koja nisu dragojevićevske zamjenske igre, već začudo izravne, ali složene alegorične slike aluzivna karaktera – tjeskobne biofilije, astronomije, istraživalačkoga glede već rečenih prostorno-vremenskih međa, biti bitka i pjesničke invencije. Sve u oblandi metaforičke kozmologije. Podastrto djeluje nekako nestvarno, ali izravno koincidira s našom sudbinom. Naime, traga se za ishodištem prvoga života, bez manipulacije po kojoj bi pjesma prethodila pjesmi. Pjesnikinja razgrće tamu svemira i pokazuje da postoji nešto onkraj naših dosadašnjih spoznaja i sitnodušnih ideologema. U svakom slučaju ona otkriva nove dimenzije našeg sna o mogućem spasonosnom bezdanu:

Kad iz tame nadolaze posve nejasni šumovi, pratimo ubrzivače beskonačnog svemira, bljesak galaktičkoga vala, suludu vrtnju materije. U grumenima zemlje koju raznosi vjetar, ljušte se stoljeća. Izgaraju vruće čestice mraka, svijetlo vibrira u padu preko nedostupnih obzora. Takva neba prepuštena su letu bez početka i kraja. Kroz puotine i lijepe odsjaje propuštaju beskrajnu ravnotežu vremena. Na tihim rubovima obzora ponekad vidimo srebrnu travu protkanu mjesečinom, pepelne maslačke što svjetlucaju poput svježeg noćnog zraka jeseni. Neke od zvijezda trepere u magli, odišu plavom svjetlošću mladog kozmičkog jata.
                                    (Ravnoteža vremena)

Kada je riječ o mogućem efektu fantastičnog elementa, osjećamo kolebanje između naravnog i nadnaravnog. To postaje, napokon, i tema djela kao nešto tajanstveno i čudesno uz manevarski prostor prepoznatljivih temata. Usporedbe sa stvarnim svijetom stoga su nezamislive. Ključ je fantastičnoga u ispitivanju postupka čitanja, kad dolazi do preokreta temeljnih pravila čitanja na relaciji prostor–vrijeme–povijest. Možemo govoriti o igri s nesvodljivim elementima nadnaravnih i nemogućih svjetova, odnosno, o radikalnoj preobrazbi svijeta. To je mimetički modus građen na konceptu novih svjetova u kojima se krši ono što smatramo fizičkim činjenicama zbilje. Možemo čak govoriti o utopijskom društvu i alternativnim svjetovima novog univerzuma. U tom smislu ovo je pismo, rekli bismo, brže od svjetlosti. Pred nama nisu sirove sanjarije, već elegantni izraz s nefiktivnim uporištem u „inscenaciji globalnog kosmosa“ (Tea Benčić).

Mistične pjesničke ekstaze

Pred nama je „izmicljiv svijet“ (Luko Paljetak), a Tonko Maroević piše o autoričinu „astronomskom zvjezdovidu“ i njezinu ezoteričnom mišljenju. No to nije izgubljeni govor, već govor iznutra koji nas nutka čarima iznimnog, pristupanju nekoj tajni što podrazumijeva svaki ezoterizam – da se vidi simbol ispod znaka – najčešće svjetlosti. Mnogoznačje tajnovite korespodencije pripada prvo nebu, a zatim mišljenju pa potom zemlji, a čini se kao da će pjesnikinja svakoga trena otkriti kamen mudraca. Ezoteričnost ezoterizma Gordane Benić jest njezin tajni vid pun ekstaze posvećenice. Dakle, pjesme nisu prazne ljušture zbog toga što imaju misiju ka nekoj vrsti inicijacije i prijenosa spiritualnog utjecaja. Kod nje sve ima svoje ime, a to znači biti u bitku. Pjesme nisu s onu stranu sebe, već s one strane svijeta bez hermetičkog okultizma. Njezina alkemija riječi metafizičkoga je karaktera te ako nešto ostaje skriveno, unutrašnje, možemo govoriti o njezinu ezoterizmu. On teži višim pojmovima koji pjesme spašavaju od zapadanja u moralne ekstravagancije. „Gusti“ tekstovi vole i ukrase posebno kada je riječ o iluzionizmu prostora, kao u prethodnim knjigama (Laterna magica iz 1998): Dioklecijanova palača, Spalato, Salona, Sustipan i dok je još bilo izmiješano kozmogonijsko i egzistencijalno.

U zadnjim se pak knjigama (kao i u Nebeskom ekvatoru) odriče lokalnih motiva i prepoznatljive lociranosti mjesta, a bome i intimizma. Mogli bismo je usporediti s moćnim poetskim glasom Nikole Šopa i njegovim knjigama Astralije, Dok svemiri venu, Svemirski pohodi, Kućice u svemiru, iako, kod Benićeve nije toliko zamjetna lirsko-religiozna pregnantnost, već je riječ o nadahnuću univerzalne tajne. S njim ga naime ponajviše vezuju tzv. „rubovi beskonačnosti“ te je i ona na neki način posrednica i pustolovka između neba i zemlje jer kao i Šop stvara „najglomaznije“ apstrakcije. S pravom Maroević u pogovoru piše da je riječ o apologiji bezobličja, ali uređena s metodom minuciozne deskripcije, a ponekad i s kategorijama znanstvenog leksika. Nadalje, piše, oformila je svijest o nemogućnosti statične slike, a afektivne i nagonske silnice („jer zvijer i anđeo razapinju nebeski ekvator“) samo u snovima nalaze ispunjenje. Maroević to potkrepljuje njenim stihom: „Možemo se probuditi usred leta ptice...“ i odista je u pravu jer su, zaključujemo, u ezoterizmu ptice važni komunikatori između prirode i jezika svih svjetova.

Gordana Benić višestruko je antologizirana pjesnikinja, prevođena te nagrađivana. Prošle je godine primila uglednu nagradu Goranov vijenac za cjelokupni poetski opus. U obrazloženju nagrade Davor Šalat se osvrnuo na trilogiju o Dioklecijanovoj palači jer se u njoj započinje konkretizirati vidljivo i nevidljivo u prostoru palače te pjesnikinja otkriva njezino utonuće u labirint onkrajnosti. Pjesnikinja će potom u knjizi Balada o neizrecivom iz 2003. navijestiti kaos i simptome svjetskog rastrojstva koji su možda i uzrok bijega u svemir.

Prodori u irealno

Nadalje, pjesnikinja združuje stvarno i virtualno – literarno i izvanliterarno. U svakom slučaju za povjerenstvo je sugestivan i primamljiv autoričin postmodernistički izraz, formalna sloboda, ali i snažna promišljenost posve funkcionalnih već rečenih nadrealnih dijelova pjesme. Ona ne afirmira predmetnost, već u nama izaziva snažne osjetilne i duhovne senzacije koje prizivaju nevidljivu stvarnost. U svakom slučaju zanemaruje se zbiljno i upinje se u nastojanju da se prodre u irealno. Gordana Benić svjesno nastupa s fantazmom „nevidljivog“ jer želi razriješiti književni i misaoni labirint, stoga njezini tekstovi nisu opsjena ni misaoni konstrukt. No nevidljivo i tamno u pjesnikinje jest privid pa je moguće spiritualističko „uskrsnuće riječi“, mogućnost da se stvaraju novi simulakrumski svjetovi. To znači, kako piše Baudrillard, da smo suočeni sa svijetom koji nije povijesno dovršen preko povijesno univerzalnih vrijednosti, nego je samo ujedinjen. Uostalom u svemiru nema sukoba civilizacija (barem tako smatramo), već je moguć sukob svjetova.

U postupku Gordane Benić, pa i kada nas baca u svemir, ona to čini iz sažaljenja i samilosti, jer smo ugroženi, a ona po svaku cijenu želi izbjeći „milosrdni kanibalizam“ – misli se pritom na sve one patnike koje gonimo kao žrtve kojima tobože treba pomoći. Dakle, svaki humanitarac, pa bio on i svemirac, očajnički traži žrtvu nad čijom će se sudbinom sažaliti. Upravo takve manipulacije izbjegava Gordana Benić gradeći za sebe i za nas kozmički svijet. Vjerojatno je spoznala da pritisak nesvjesnoga može opsjesti budnu svijest, stoga svemir treba potisnuti prema površini svijesti, upravo kako to ona čini u svojim pjesmama u prozi Nebeski ekvator.