Posavčeva suptilna poetika

Fotograf Ivan Posavec izlaže u Galeriji Vladimir Bužančić, pod kustoskim vodstvom Anite Zlomislić, dva svoja ciklusa: Rane iz 2009. i Croatia baterije iz 2007–2015. U prvome autor fotografira odrezane grane hrastova po gradu, čiste i svijetle ovale koji ostaju na njihovom mjestu. Krupni planovi izdvajaju odrezana mjesta (odnosno „rane“) iz urbanoga konteksta koji im je nametnuo podrezivanje. Minimum lišća i okolnoga prostora sugerira dokinuće života i uniformnost, nužne za funkcioniranje u uređenom okružju. Posavec je sklon segmentiranju jednoga motiva i naglašavanju njegove beznačajnosti, u kojoj se može pronaći vrlo sirova ekspresija besmisla života. Poznata je njegova fotografija Farma pilića iz 1981. na kojoj mokro i prestrašeno pile stoji ispod niza očerupane i zaklane peradi, kao da je svjesno svoje sudbine. Fotografije odrezanih grana također se mogu gledati kao nastavak njegovih prizora kolinja, seljaka i života u rodnoj mu ruralnoj okolici Siska s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Nakon toga došao je njegov angažman u Poletu i fotografije urbanih protagonista zagrebačke scene, ali i njih fotograf često slika fragmentarno, s naglaskom na tjelesnom, karnalnom, životnom u najbanalnijem smislu. Takve su fotografije s početka 80-ih koje prikazuju izbore za Miss, pjevačice i pjevače, pankere i groupi-djevojke, rijetko otkrivajući identitete modela, a na njegovoj najpoznatijoj snimci Johnnyja Štulića glazbenik je pokazan metonimijski, samo svojim napetim i znojnim vratom, jer su glas i glasnice ono što je esencija pjevača. Posavec je prvotno studirao veterinu, a to možda objašnjava njegov interes za bilježenje onoga što neobuzdano raste i živi po nekom instinktu, i što je na kraju zaklano bez mnogo sućuti, za ono što se „rađa bez razloga, živi po inerciji i umire slučajno“, kako piše Sartre u Mučnini. Njegova vizija prirode i ljudi bliska je baš trenutku toga romana u kojemu protagonist gleda korijen drveta, moćan i besmislen istodobno, kao u nekoj kompulzivnoj orgiji samopotvrđivanja.

Iz ciklusa Croatia baterije

Besmisao i povezivanje vanjskih fenomena kroz njihove oblike ili boje, ideal „hladnog bilježenja“ ili vizualnog doživljaja izoliranih motiva, bez uživljavanja, nije daleko od apstrakcije, odnosno načina prikazivanja koji se temelji isključivo na formalnom elementu. Posavec izbjegava priču, koja je ionako implicirana u percepciji djela i ponekad neizbježna (pa je i nema smisla dodatno eksplicirati).

U drugom ciklusu umjetnik fotografira stare baterije marke Croatia iz zbirke Jože Antonića, pred neutralnom pozadinom. Tijekom cijelog 20. stoljeća (od 1907.) ime Croatia bilo je prisutno u kućanstvima upravo kroz baterije i svjetiljke, da bi se paradoksalno ugasilo u trenutku stjecanja državne samostalnosti, 2007, kao još jedan kamenčić u mozaiku propasti hrvatske industrije. Simboličko značenje imena tvrtke rezonira s hladnim i jednostavnim dokumentacijskim postupkom kojim Posavec bilježi ispražnjene baterije iz različitih razdoblja povijesti tvornice, i zemlje koje je ime ona nosila. Jednostavnost i čistoća izvedbe daju ozbiljnost temi, a primjeri poput ovoga ciklusa govore kako društveni komentar ne mora nužno isključivati estetsku komponentu, niti napadno nametati stav i poruku. Suptilnost često dopire dublje od agitacije, a spoznaja društvenih problema probuđena finom estetikom mnogo je inteligentniji pristup njihovoj umjetničkoj artikulaciji. To opet ne znači da treba potpuno odbaciti ekspresiju, nego da i nju treba znati rabiti bez upadanja u patetiku (jer rijetki su Groszovi).

Poveznica je između ciklusa dvojaka. Ona se može nalaziti u fotografovu sjećanju na djetinjstvo na selu u Posavini, gdje se žir sakupljao kao hrana prascima i kada su baterije Croatia bile svakodnevni rekvizit. Također, tu je i element dovođenja u red, odnosno sakaćenja drveća, usporedivoga s već dugo aktualnim sakaćenjem domaće industrije.

Jedna fotografija na izložbi tematizira istu stranu riječ za Hrvatsku posredovanjem lika i djela Toma Gotovca. Sam njezin naziv nosi znak vremena političkog osamostaljivanja Hrvatske – Zagreb, 1990. Poznati performer naginje se s lijevoga ruba kadra, usta raširenih u vrisku, a grafit na zidu „Croatia“ djeluje kao urlik koji izlazi iz njega, poput teksta u sličici stripa. Pri spomenu imena Croatia cvjetaju matoševske asocijacije, pa mnoga srca zatitraju na njegove angažirane stihove: „Samo tebi služim, oj, Kroacijo“, ili: „dok je srca, bit će i Kroacije“. Eto primjera da kad govorimo o angažmanu u umjetnosti, promjena njegova motiva (ili političkog predznaka) ne mijenja mu patetičnu bit. Neko je vrijeme Croatia bilo promijenjeno ime zagrebačkoga nogometnog kluba, a navodno su zabilježeni slučajevi da su roditelji svojim djevojčicama nadijevali ime Kroacija. Od tih zanosa ostale su ispražnjene baterije, tvornice i jedna dokumentirana šala.