Pisci nisu politički mudraci

Nedavno gostovanje Daniela Kehlmanna u Hrvatskoj u sklopu proslave 60. obljetnice Austrijskog kulturnog foruma Zagreb neobičan je događaj za domaću književnu scenu: dvorana Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti s više od 200 posjetitelja bila je puna, knjige su se kupovale i potpisivale. Pridodamo li tomu da nije riječ o autoru knjiga samopomoći, nego o vrhunskoj književnosti, imamo pravu malu senzaciju. No senzacija vezana uz tog 1976. u Münchenu rođena austrijsko-njemačkog književnika dogodila se već 2005, kada je objavio šestu proznu knjigu Mjerenje svijeta. Roman o matematičkom geniju Carlu Friedrichu Gaußu i velikom prirodoslovcu Alexanderu von Humboldtu 37 tjedana bio je prvi na listi uspješnica njemačkog magazina Spiegel, drugo je mjesto zauzeo na listi New York Timesa najprodavanijih knjiga na svijetu u 2006. godini. Svjetska naklada romana je oko šest milijuna primjeraka.

Snimio Heji Shin

„Uistinu sam jako sretan što sam ovdje“, rekao je Daniel Kehlmann u Zagrebu dan kasnije nego što je bilo najavljeno. Brojni pokušaji njegova agilna hrvatskoga izdavača Frakture da autora dovede u Zagreb već su se proteklih godina izjalovili, ne zato što je baš toliko zaposlen ili što ne bi želio doći, nego bi se uvijek dogodila neka nezgoda te je već razmišljao o tome da o nemogućnosti dolaska u Zagreb štogod napiše. Fraktura je objavila velik dio Kehlmannova opusa: romane Mjerenje svijeta, Mahlerovo vrijeme, Magičan život Arthura Beerholma, Slava, zbirku eseja Izmišljeni dvorci te posljednji roman F u prijevodu Snježane Božin, koji je ovom prigodom predstavljen javnosti. U razgovoru o tome što je Europa za nas danas, Kehlmann je istaknuo da je Europa za njega – kultura koja još zauzima važno mjesto, kao i želja za razumijevanjem svijeta.

Dok se u Sjedinjenim Državama zbog skupoće i nedostatka praktične primjene odustalo od gradnje velikoga hadronskog sudarača, taj najveći svjetski akcelerator čestica izgradila je Europska Unija u Ženevi, kako bi u konačnici riješila jedno filozofsko pitanje. Ta činjenica u njemu, kako kaže, izaziva ganuće i to je za njega Europa. Na pitanje o europskom kulturnom identitetu, je li on zamišljen ili stvaran, rekao je kako je svaki identitet imaginaran i neuhvatljiv, ali itekako utječe na našu stvarnost. „Primjerice, u Americi imam snažan osjećaj da sam Europljanin. Ne znam što to točno znači, osim da se na različite načine osjećam drukčije nego Amerikanci. Mislim da postoji nešto kao europski identitet, ali počinjem zamuckivati ako se od mene traži da ga definiram.“

Nakon neprospavane noći i putovanja, nakon desetak intervjua, večernjeg nastupa te potpisivanja knjiga, u kasnim večernjim satima čekao ga je još intervju za Vijenac. Iako je vjerojatno bio iscrpljen, ne daje to do znanja, smiješi se ljubazno, bez traga taštine kakvu bismo mogli očekivati od svjetske književne zvijezde.

Pisanje je samotan posao. Padaju li vam teško putovanja, nastupi, intervjui i susreti s mnoštvom čitatelja koji žele s vama razmijeniti nekoliko rečenica?

Vrlo je naporno, ali i zavodljivo jer je riječ o zabavnom i lakom dijelu književnoga posla. Teški dio i dalje je pisanje. Piscu prijeti opasnost da se previše posveti javnom nastupu te više ne dospije pisati; druga, još veća opasnost jest da počne u tome previše uživati. Uvjeren sam da je piscima i uopće ljudima koji stvaraju umjetnost i kulturu nužna zdrava doza mržnje prema samom sebi. A tu je mržnju lako izgubiti kad su svi toliko ljubazni prema vama i slušaju vas s tolikom pozornosti.

Često ste u medijima. Koliko su javni nastupi važni za pisca?

Nikad ne sudjelujem u talk showovima, rijetko se uključujem i u stručne rasprave. Ono što činim jesu promocije vezane za knjige koje sam napisao, dajem intervjue i sudjelujem na festivalima jer to očekuju moji izdavači. Mnogo govorim o vlastitim knjigama kad se to od mene traži, ali ne vjerujem u pisca kao javnu osobu koja se stalno izjašnjava o društveno-političkim zbivanjima. Ne odazivam se na pozive u takve emisije, ni na ankete o ovom ili onom političkom pitanju jer mislim da to piscu pridaje pogrešno značenje, značenje koje nema i ne bi trebao imati.

Günter Grass drukčije je doživljavao ulogu pisca, u hrvatskim medijima spominjete se kao njegov potencijalni nasljednik.

Günter Grass bio je izniman književnik. Rado bih bio njegov nasljednik u smislu da napišem nešto tako relevantno i važno kao Limeni bubanj, no inače niti jesam niti bih želio biti njegovim nasljednikom. Njegovo shvaćanje uloge pisca potpuno je suprotno mojem. Ulogu pisca kao javne osobe upravo nastojim izbjeći. Ako bih trebao biti nečiji nasljednik – iako ne bih trebao biti ničiji, nego biti svoj – onda bih bio Sebaldov. Književnik W. G. Sebald u tom mi je smislu mnogo bliži od Grassa.

Tvrdite da dobra književnost ima hipnotizirajuće djelovanje, no s druge strane ne vjerujete da ona može išta promijeniti. Kao primjer naveli ste Mađarsku kao zemlju iznimne književnosti sa suvremenicima poput Imre Kertésza, Pétera Nádasa, Lászla Krasznahorkaia... i baš nikakav utjecaj koji njihova djela imaju na političke prilike.

Moć je kulture ograničena. No u konačnici to i nije tako loše. Osvrnemo li se na 20. stoljeće, nećemo naći nijednu suludu ideologiju koju nisu podupirali neki od najvažnijih pisaca. Nevjerojatno velik broj velikih književnika divio se Staljinu, velik se broj pisaca divio kineskom diktatoru Mao Ce Tungu, ne tako velik, ali priličan broj vrlo dobrih pisaca podupirao je Hitlera. Tko li je sve cijenio Crvene Kmere, cara Bokassu ili druge užasne ubojice 20. stoljeća... Ako nas je užasno 20. stoljeće nečemu moglo podučiti, onda je to skromnost i suzdržanost prema predodžbi da su pisci politički mudraci koji ljudima mogu reći što je ispravno u društvu, kako bi trebali glasati i kako bi svijet trebao izgledati. U osnovi mislim da bi zubari i inženjeri po tom pitanju postigli bolje rezultate negoli pisci. Zato je problematičan taj žal za izgubljenim utjecajem pisaca – kao da nas 20. stoljeće nije ničemu podučilo.

No u suočavanju s prošlošću očigledno je da piscu ipak pridajete važniju ulogu. U intervjuima ste rekli kako biste htjeli pisati o Holokaustu, ali kako tu temu treba obraditi na iznimno dobar način.

Da, volio bih – često me pitaju kada ću pisati o Holokaustu. Čini se da se od njemačkoga pisca to očekuje. Pisac, doduše, ne bi trebao postavljati pred sebe nikakve zadatke, ali isto tako ni jednu temu ne treba isključiti. No posvetit ću se tomu tek kad mi sine nešto zaista dobro, jer pisati osrednje o tako velikim temama samo da bi se ispunio zadatak ili zadovoljilo očekivanja, to bi uistinu bilo jadno. Zato ne mogu reći hoću li zaista napisati nešto o Holokaustu. Što se tiče suočavanja s prošlošću, u Njemačkoj možemo vidjeti kako je poslijeratna književnost s prošlošću suočila zemlju u kojoj je prevladavalo snažno potiskivanje. To su velike zasluge ljudi poput Bölla, Grassa i Grupe 47. Tu zadaću književnost ne mora ispuniti, jer književnost ništa ne mora – ali može. Imamo li na umu koliko su pedesete godine u Njemačkoj obilježene neurozom, potiskivanjem i ludilom, ljudi poput Heinricha Bölla postaju nam draži. Böll kao pisac meni osobno doduše ne govori mnogo, ali njegove su velike zasluge za društvo neupitne.

Suvremena njemačka književnost nije osobito popularna u inozemstvu. S druge strane njemačka je knjižna branša svjetski uzor uređenosti i profesionalnosti, najveći svjetski sajam knjige ne održava se slučajno u Frankfurtu. Kako to da takva branša ne uspijeva lansirati više Daniela Kehlmanna u svijet?

Ne znam, mogu samo reći da ni meni suvremena njemačka književnost nije tako zanimljiva kao sjeverno- ili južnoamerička. Ne govorim o dvadesetim godinama prošlog stoljeća, o Kafki, Josephu Rothu, Leu Perutzu i Robertu Musilu, to je nešto drugo. Ali književnost njemačkoga govornog područja osamdesetih, devedesetih, dvijetisućitih za mene je, sve u svemu, tjeskobno osrednja. Ne znam zašto. Šteta, i ja bih volio da je drukčije. Profesionalnost knjižne branše očigledno nije dovoljna. Dapače, u Americi su književnici marginalizirani, pridaje im se daleko manje društvene važnosti, gotovo da uopće više nema knjižara i književnost ne stoji dobro, ali postoje fantastični pisci. Ne znam postoji li tu kakva izravna veza, ili je ona obrnuto proporcionalna: što su pisci više na marginama, to je književnost bolja. Ne znam zašto, ali često je tako.

Iz hrvatske perspektive čini se da knjižna branša može itekako utjecati na kvalitetu književnosti. Hrvatska su izdanja nerijetko neuređena, djela se objavljuju polugotova, neizbrušena. U Njemačkoj je uobičajeno da urednici ili agenti intenzivnije rade s piscima. Kakvo je vaše iskustvo s urednicima, koliko je važna njihova suradnja na knjizi?

Jako sam profitirao od svog urednika. Svoj sam drugi roman objavio u nakladi Suhrkamp. Mladi urednik Thorsten Arendt, koji je u međuvremenu zbog neslaganja s novim vodstvom prešao u nakladu Wallstein, već je tada bio vrlo poznat. On je na određeni način bio moj učitelj kreativnog pisanja. Tjedan dana radili smo na mom tadašnjem romanu Mahlerovo vrijeme, koji je zahvaljujući Frakturi također objavljen u Hrvatskoj. Ukazivao mi je na pogreške i nedostatke, nespretne formulacije, stilističke i pripovjedno-tehničke probleme. Intenzivno smo ga prerađivali, a nisam bio ni svjestan koliko je to zapravo neobično. Apsolutno sam profitirao od činjenice da urednici u njemačkom izdavaštvu imaju tako važnu ulogu.

Jesu li vam urednici još važni?

Da, vrlo važni. Još sam daleko od toga da ne trebam nikakvu pomoć, iako više ne trebam tako intenzivan rad s urednikom kao prije. No još je riječ o intenzivnom procesu kroz koji se tekst mijenja. Vrlo sam zahvalan na tome da urednici u njemačkim izdavačkim kućama imaju vremena toliko raditi na knjigama.

Deset je godina prošlo od objave vašega velikog hita, romana Mjerenje svijeta. Možete li s vremenske distance objasniti kako se dogodio takav izniman komercijalni uspjeh?

Još nemam pravoga objašnjenja. Postoji nekoliko teza koje donekle objašnjavaju takvu prodaju: da je knjiga prikladna kao dar, i to svakog svakome, bez obzira na naraštaj. Znanstvenici su jako dobro reagirali na knjigu, mislim da nema znanstvenika u Njemačkoj koji kod kuće nema svoj primjerak. O svemu tome nisam razmišljao tijekom pisanja. Knjigu sam vidio više kao komediju o njemačkoj kulturi nego kao znanstveni roman, kako je često čitan. Sigurno je riječ i o efektu snježne grude koja se zakotrljala: kad se određeni broj primjeraka proda, onda prodaja sama od sebe ide dalje. No i ja bih volio da mi jednom neki sociolog objasni sve mehanizme i okolnosti, jer ni ja ne znam o čemu je točno riječ.

Stvara li takav uspjeh pritisak na daljnje pisanje?

Da, bio je pritisak. Ali od trenutka kad sam shvatio da taj uspjeh ne donosi samo pritisak, nego još više donosi oslobođenje, opet sam bio kadar pisati. Ako izbjegnete pokušaj ponavljanja uspjeha, mnogo ste slobodniji. Slava, moja iduća knjiga, išla je mnogo više u smjeru književnoga eksperimenta negoli roman, čiju formulu nisam ni pokušao ponoviti. To je značilo veliko oslobođenje.

Svjetska slava i izdanja na različitim krajevima svijeta omogućili su vam uvid u različita čitanja knjige. Razlikuju li se interpretacije vaših djela u različitim zemljama?

O da. Primjerice Mjerenje svijeta je u Njemačkoj, a začudo i u Sjedinjenim Državama, daleko više doživljen kao znanstveni roman negoli u Francuskoj ili Engleskoj, gdje je čitan kao komedija, kao satirični roman. Ovo zapažanje pomalo odgovara stereotipu, ali u inozemstvu se zaista mnogo više naglašava humoristički aspekt mojih knjiga, dok se u Njemačkoj čitaju kao ozbiljne filozofske knjige. Smiješno je kako se taj klišej uvijek iznova potvrđuje.

Roman F koji ste upravo predstavili duhovit je, ali i vrlo mračan.

To je možda austrijska tradicija, mračni humor, humor koji je povezan s užasom. Roman F je vjerojatno moja najmračnija knjiga, ali postoji mnogo komičnih efekata, barem je meni tijekom pisanja često bilo smiješno, primjerice cijelo poglavlje o financijskom savjetniku Ericu koji je paranoičan i shizoidan. Tijekom pisanja shvatio sam koliko je paranoja smiješna. Osim, dakako, ako smo paranoični mi sami. Paranoična osoba sve što se događa oko nje povezuje sa sobom, najčešće u smislu ugroze. Kao autor na toj konstelaciji možete graditi niz komičnih efekata. Fascinira me užasno i komično gledati kao jedinstvo, to je na koncu stanovit pogled na svijet koji u svakodnevici ne zastupam često, ali ga itekako zastupam tijekom pisanja.

Arthur, lik u romanu, napušta svoja tri sina kako bi se mogao posvetiti pisanju. Vi ste zamalo otkazali ovo gostovanje jer vam se razboljelo dijete. Koliko preispitivanje očinstva u knjizi ima veze s vašim iskustvom očinstva i jeste li i sami rastrgani između obitelji i pisanja?

Da nisam postao otac, vjerojatno si ne bih postavio pitanje o značenju očinstva i odgovornosti koje nosi. Lik u mojem romanu tu odgovornost radikalno odbacuje. Iako roman nije autobiografski, on uvijek ima mnogo veze sa samim autorom. Što se tiče rastrganosti, njoj su izloženi svi zaposleni roditelji, za to ne treba biti umjetnik. Umjetnost, doduše, može biti dobra izlika da se izbjegnu banalne radnje poput mijenjanja pelena, no to je ipak samo izlika. Nakon Johanna Sebastiana Bacha, koji je imao sedmero ili osmero djece, nitko više ne može reći da se umjetnički rad i roditeljstvo isključuju. Doduše, mora se priznati da su se rodne uloge u međuvremenu promijenile. Imao sam blizak odnos s ocem, ali si ne mogu zamisliti da me previjao kao bebu. Dobro je da su se vremena promijenila, izrasta nov naraštaj koji ima daleko bliskiji odnos s očevima. U psihologiji je uvijek bilo samorazumljivo da su djeca bliskija s majkom nego s ocem. Mislim da u idealnom slučaju to uopće nije tako, nego da je dijete u ljubavi i jednako povezano i s majkom i s ocem. Dosadašnji je odnos počivao na društvenim, a ne na prirodnim razlozima, ali o tome sada tek učimo.

Večeras ste govorili o europskom identitetu, ali ste se u jednom intervjuu nazvali kozmopolitom bez korijena. Kakav je vaš odnos prema nacionalnom identitetu?

Bila je to šala jer se iznenada, a to ima veze s novim njemačkim razumijevanjem vlastita identiteta, u tekstovima o mojim knjigama pojavljivala tvrdnja kako nije riječ o njemačkoj nego o internacionalnoj književnosti. Uz to bi se još navodilo kako ne živim samo u Njemačkoj te mnogo vremena provodim u engleskom govornom području. Pojavio se čudan otpadnički ton vezan za internacionalizam. Zato sam se prozvao kozmopolitom bez korijena jer je to bio antisemitski kod koji se koristio za Židove koji navodno nisu imali bliži odnos s Njemačkom. Htio sam upozoriti ne na to da se vraća antisemitizam, nego da se taj stari prigovor da nisi njemački na čudan način opet uvlači u njemačku književnu kritiku. Moglo bi se čak reći kako bi bilo idealno da smo svi kozmopoliti bez korijena. Ali činjenica da se takav pristup u Njemačkoj doživljava kao nešto negativno, to ima tradiciju na koju se uistinu ne bismo smjeli nadovezivati.

Vi osim u Beču živite, i to većim dijelom, u Berlinu. Zašto gotovo svi pisci njemačkoga govornog područja (i ne samo oni) prije ili kasnije završe u Berlinu?

Zato jer je Berlin postao istinska europska metropola. Povlastica je na svom jezičnom području imati takvu u svjetskim razmjerima jedinstvenu metropolu, gdje se još dade živjeti relativno lako i jeftino. Razvio se poticajan, veličanstven, međunarodni grad s mnoštvom stanovnika iz Skandinavije, Izraela, Amerike koji dijelom i ne uče njemački jer je dovoljno da govoriš engleski. Postoji cijeli sloj međunarodnog urbanog života u Berlinu kakav postoji možda još samo u Londonu, ali bez opuštenog berlinskog ozračja jer je londonski život mnogo teži i skuplji. Berlin je vrlo inspirativan grad i tko se odriče mogućnosti da tamo živi – tko mu je kriv.