Odlična biografija Beach Boysa

Film Love & Mercy redatelja Billa Pohlanda tematski je usmjeren spram dvaju životnih razdoblja glasovitoga glazbenika Briana Wilsona, predvodnika vrlo popularnih The Beach Boysa. No preklapanje sredine 1960-ih s drugom polovicom 1980-ih u ovom je djelu uvjetovalo i činjenicu da Wilsona tumače dvojica glumaca, Paul Dano kao mladi te John Cusack kao zreli Wilson. Podjednako, scenarij Orena Movermana temeljen na književnom predlošku Heroes and Villans Michaela Alana Lernera ne teži obuhvatiti cijelu egzistenciju glazbenoga genija, već nekoliko prijelomnih odvojaka. U 1960-ima to je glazbeno nadahnuće, bolan odnos s autoritarnim i nasilnim ocem te mentalni kolaps, dok je u 1980-ima to emotivni odnos s budućom ženom (Elizabeth Banks) kao i s autoritarnim i manipulativnim psihijatrom Landyjem (Paul Giamatti), čiji pogrešni postupci samo pogoršavaju Wilsonovo duševno stanje. No ako u segmentu 1980-ih uočavamo narativnu pravocrtnost što počinje protagonistovim upoznavanjem sa središnjim ženskim likom i završavaju potpunim emotivnim zajedništvom te razrješenjem spona s pogibeljnim psihijatrom, u segmentu 1960- ih narativnost nema uzlazni tijek upravo zbog sve jasnijega mentalnog rasapa kao i sunovrata popularnosti glazbenoga sastava u doba nastanka albumskih zapisa, izvrsnoga Pet Sounds (1966) i nedovršenoga Smile (1967).

Paul Dano kao Brian Wilson

Posrijedi je uglavnom točno prenošenje biografskih podataka u film, premda su uočljiva i mjestimična sažimanja, napose u razdoblju 1960-ih. U tome segmentu najupadljiviji su nedostaci koji se tiču posvemašnjega nedostatka karakterizacije ostalih članova The Beach Boysa, osim rođaka Mikea Lovea, racionalne protuteže stvaralačkim nastojanjima. Braća Denis i Carl tek su ovlaš ocrtani, dok je Al Jardine gotovo neprimjetan. Šteta je što filmski autori tek naznačuju Wilsonovu opsesivnu težnju da stvaralački nadvlada Beatlese. Pa ako je Rubber Soul (1965) liverpulske četvorke bio otponac stvaranja Pet Sounds, zanijekano je koliko su Revolver (1966) i pogotovu Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967) utjecali na prvobitan neuspjeh Smilea i Wilsonovo duševno posrnuće. Ipak, te nedostatke nadoknađuje sjajna razrada stvaralačkih procesa dvaju LP-a te znamenitoga singla Good Vibrations (1966). Neupitan glazbeni genij, Brian Wilson daleko je izmicao iz konteksta razdoblja u kojem je stvarao, čak i iz okružja vlastitoga sastava. Njegova izolacija započeta u tome razdoblju do punoga izražaja dolazi u drugoj polovici 1980-ih. Otuđen od obitelji i prijatelja, manipulativno vođen i ograđen psihijatrom koji je i njegov skrbnik, Brian Wilson tek se uz požrtvovnu pomoć protagonistice uspijeva povratiti iz duševnoga ponora, obnoviti ne samo temeljne postavke egzistencije nego i glazbenu esenciju pa naposljetku i vrednovanje kritike i institucija.

Sjajna glumačka tumačenja Paula Dana i Johna Cusacka u segmentu 1980-ih upotpunjena su i vrhunskim izvedbama Elizabeth Banks i Paula Giamattija. Izrazito nijansirana gluma Paula Dana vrsno je ocrtala temeljne sastavnice Wilsonova karaktera, djelovanja i psihe, Cusack odražava mentalnu labilnost i neravnotežu, dok je opreka suzdržane Banksove, glumice prigušena nastupa, te ekspresivnoga Giamattija protuteža koja oslikava opstojnost središnjega lika. Evokativnost filmske fotografije Roberta Yeomana velika je vrijednost filma. Uporabom boja, svjetla i formatima filmske vrpce Yeoman uspješno transponira dva udaljena razdoblja, a upravo u ranijem opažamo i rekonstrukcije povijesnih podataka, nastanaka omotnica glazbenih zapisa ili pak nastupa i rudimentarnih varijanti videospotova. No čak je i scenografija posve faktografska, jer Pohland iz ropotarnice izvlači glazbene studije u kojima su nastali znameniti glazbeni zapisi, u njih smješta glumce i ekipu, čime se postiže dojam pseudodokumentarnosti. Kako je u opusu Billa Pohlanda uglavnom produkcija, zanimljivo je koliko se uspješnim pokazao u poziciji redatelja. Promišljeno tempirajući prožimanje dvaju povijesnih razdoblja, uz pomoć montažera Dina Jonsätera uspostavio je nužno potreban filmski ritam. Elaboriranje mu je scena i sekvenci domišljato i bez zalihosti, tek je šteta što nije slikovno pokušao nadoknaditi navedene nedostatke karakterizacije, a opažamo i simboličke odnose prostora, pogotovu u segmentu 1980-ih. Kako je posrijedi biografija glazbenika, ne treba zaboraviti ni filmsku glazbu Atticusa Rossa te svakako skladbe The Beach Boysa te glazbu razdoblja koja se nenametljivo provlači filmom.

Naposljetku, nećemo nimalo pogriješiti ustvrdimo li da je Love & Mercy Billa Pohlanda među ponajboljim biografijama glazbenika ovoga stoljeća, uz bok Hodu po rubu (2006) Jamesa Mangolda o country-legendi Johnnyju Cashu i filmu Control (2007) Antona Corbijna o pjevaču britanskoga postpunk-sastava Joy Division Ianu Curtisu. Istodobno precizna percepcija karaktera, djelovanja i psihe Briana Wilsona, film je iznimna rekonstrukcija dvaju razdoblja. Uspješan u zamalo svim sastavnicama filmskoga stvaralaštva, Love & Mercy svjedoči o redateljskim mogućnostima Billa Pohlanda, čiji opus zacijelo neće završiti tim djelom.