O potrebi političke inteligencije

S Berlinskim zidom pale su i tzv. narodne demokracije, a narodi tih demokracija krenuli su prema onoj demokraciji u koju su upirali oči: u onu zapadnu. Otkrili su međutim da nakon pada diktature na površinu javnosti ne izlazi čovjek koji bi po naravi bio demokrat, nego je on netko tko se tek treba naučiti demokratskom stavu i ponašanju. I drugo otkriće: na Zapadu je demokracija doživjela pomake u svom funkcioniranju: od one predstavničke prometnula se u demokraciju mnijenja i na kraju u emocionalnu demokraciju koja se najradije i najviše izražava kroz emocije – bez obzira na izbore i promjene stranaka na vlasti.

Taj se pomak očitovao u promjenama na planu politike i društva. U politici je prevladalo mišljenje kako demokracija više nema neku kolektivnu i finalnu definiciju zajedničkog dobra kojemu teži život ljudi u društvu; ispada iz igre teleološka dimenzija koja je još od starogrčkog poimanja demokracije bila vodeća u politici i u shvaćanju države. Umjesto odredbe dobra kao vodeće u političkom djelovanju na scenu je stupila provizorna odredba onoga što je pravedno: ono što je za neko društvo pravedno predmetom je pregovaranja i konsenzusa svih društvenih aktera. Pravedno je ono što se u tom procesu kao takvo izražava u nekom danom momentu.

Konsenzus je su-osjećaj sudionikâ društvenog života s obzirom na ono što je pravedno. Do njega se dolazi presijecanjem interesâ akterâ koji su u igri. Demokracija se svodi na proceduru pronalaženja konsenzusa o tome što ima vrijediti kao pravedno u danom društvu. Toga se onda imaju držati svi građani. ‘Dobro’ i ‘pravedno’ su u rastavi.

Pritom se razvija reaktivni moral, moral gnjevne ozlojeđenosti i afekta zbog dogovorenog ili krišom uvedenog hirovitog funkcioniranja raznih ustanova koje su djelatne u životu dotičnog društva i političke zajednice: onih gospodarskih i financijskih, političkih i kulturnih. Građani sve više počinju reagirati ozlojeđeno zaslijepljeni emocijama gnjeva – dovoljno je sjetiti se nedavnog pokreta ‘gnjevnih’ diljem Europe i SAD-a. Smireno promišljanje stanja stvari i traženje izlaza kroz razmišljanje i razgovore, pod vidikom zajedničkog dobra, izostaje kao vodeća metoda. Umjesto toga nude se brzopleta rješenja ili se čeka dok se emocije ne slegnu. To se redovito i događa i potraje dok se one opet ne zapale na nekom novom događaju, skandalu ili problemu.

Umnažanje mjestâ za javnu raspravu – mediji (društvene mreže, televizija, tisak, radio) i ankete čiji rezultati imaju povratno djelovanje na građane bez obzira na metodologijsku (ne)korektnost njihove provedbe – rezultiraju kakofonijom mnijenjâ. Nastaje demokracija mnijenjâ koja je izraz onoga što ljudi misle u trenutku kad im se npr. postavi anketno pitanje. Ne uzima se u obzir da oni već sljedećeg trenutka možda mijenjaju mišljenje o istoj stvari, pod utjecajem novih informacija kojima su zasuti. No da bi se to vidjelo, provodi se nova anketa, i tako u nedogled. Tražimo spoznaju, a tonemo u informacijama.

Do mišljenja ljudi o nekoj stvari uglavnom se dolazi – pogotovo kod na brzu ruku spravljenih anketa – na temelju pitanjâ koja dopuštaju samo binarne odgovore: »da« ili »ne«, »slažem se« ili »ne slažem se« (uz zanemarivi dodatak »ne znam«). Sužava se mjesto rasprave o pitanju koje se postavlja i koje je opravdano nekim događajem koji je izazvao snažne emocije u građanâ (npr. poskupljenje energenata, havarije u atomskim elektranama, kolosalni financijski skandali, terorističke akcije itd.). Tko odbija takav pojednostavljujući pristup problemu i zahtijeva razmišljanje ili postavlja uopće u pitanje takvu metodologiju traženja onog što ‘se’ misli, za tog se kaže da ‘komplicira’. Tko se pak usudi misliti i reći nešto drugo i drugačije od onoga što ‘svi misle’ i ‘svi osjećaju’ ili tko nastoji biti nijansiraniji u opažanju i reagiranju, taj je izbačen iz emocionalnog konsenzusa. Emocionalno jednodušni mediji isključuju ga iz debate ili ga tu i tamo istaknu kao osobenjaka, eventualno uz etiketu ‘konzervativnog’ – jer oni, mediji, uvijek su ‘napredni’.

Takva emocionalno i numerički usklađena demokracija mnijenja danas sve više određuje postupanje političara u vladama i u parlamentima. Na kraju se pokazuje da ne samo nema konsenzusa s obzirom na cilj – zajedničko dobro građanâ i društva u cjelini – nego i to da ni metoda traženja i nalaženja konsenzusa o presudnim problemima ne funkcionira, u što nas je (ujesen 2013) bjelodano uvjerilo stanje u SAD-kongresu u raspravi o budžetu. Nikakvo dakle čudo ako građani počinju reagirati emotivno i gnjevno.

Trampa praznih obećanja

Razlogâ za takvo reagiranje uvijek će biti sve više jer građanima odluke koje ih pogađaju nisu transparentne i jer se iz vida gubi svrha politike: skrb za zajedničko dobro. Odatle pitanje: Koji je sadržaj i koja je svrha današnjeg političkog djelovanja – služenje bankarima i internacionalnim kompanijama? Iscrpljuje li se politička zbilja u neprestanom birokratskom perpetuiranju bezsadržajne forme – demokracija kao puka procedura? Sama sfera političkog postala je upitnom te se ne zna što bi politika bila pa se, unatoč prividu da ona zadire u sve pore života, zapravo živi bez nje. Dezorijentacija i gubitak sluha za politiku očevidni su kako u birača tako i u aktivnih političara – pa je odatle razvidno da politici zapravo nije u središtu čovjek, njegova istina, njegove potrebe i mogućnosti.

Stoga u građanâ vlada nezadovoljstvo i ozlojeđenost politikom. Oni sami sebe sve više doživljavaju kao subjekte koji to nisu: oni su objekti kojima drugi – političari – raspolažu u svome stjecanju karijere, društvenog položaja i zarade. Afere i sudski procesi u nas i drugdje diljem svijeta, kojima su u središtu političari, o tome bjelodano svjedoče.

Imajući to u vidu političko djelovanje po­li­tičkih (ne)odgovornika može se opisa­ti ovako: Ono je trgovanje onim čega (još) nema, trampa obećanja i povjerenja: – Građanima-biračima političar (tj. njegova stranka) nudi svoje obećanje bolje budućnosti; on im daje mjenicu čije im je pokriće skriveno i nepoznato ili je to mjenica bez pokrića; on ih kreditira onim čega (još) nema.

– Birači ga na izborima kreditiraju svojim povjerenjem, tj. oni se pritom oslanjaju na ono čega još nema pretpostavljajući ono (malo) čega (još) ima, npr. moralni integritet političara.

– Političar živi na kredit i uzvraća svojim biračima opet onim čega nema, naime: neispunjenim obećanjem i izigranim povjerenjem (čast iznimkama!).

Odatle se sam po sebi nameće korolarij: Mudrost političarâ sastoji se u tome da nađu načina kako će pobijediti na izborima, održati se na vlasti i od toga profitirati. A građanin?

Suočen s takvim stanjem stvari on je u napasti da se prepusti ozlojeđenosti i prestane razmišljati o političkom djelovanju. Što se pak više tomu prepušta, to je više u opasnosti da emotivno i stihijski reagira kad mu stvari dojade. No budući da živjeti znači razmišljati, između ostalog i o političkom djelovanju, i budući da je život kratak a stjecanje umijeća življenja zahtijeva puno vremena i naporno je, valja se što ranije odlučiti za razmišljanje također o politici i o političkom djelovanju. I angažirati se prema vlastitim mogućnostima imajući na umu što je to politika.

Borba za vladavinu prava

Odredbe politike teško se daju svesti na jedan pojam. Usprkos tomu daju se naznačiti neke bitne točke. Riječ ‘politika’ grčkog je porijekla. Polis – država – označuje prostor u kojem ljudi nastoje zajedno živjeti usprkos svim međusobnim razlikama. Oni su udruženi zajedničkim interesom u uspostavljanju i organiziranju tog prostora zajedničkog života (ustav, zakoni) i u donošenju sudbenih odluka koje reguliraju konflikte među njima – u vidu dobrog zajedničkog i individualnog života.

Čovjek se u tome pokazuje kao eminentno društveno biće koje se orijentira na razumu. Zato se politika kao umijeće zajedničkog življenja i umijeće organiziranja i vođenja zajednice ne da odvojiti od čovjekove spoznajne sposobnosti. To znači: čovjeka u njegovoj individualnosti i društvenosti određuje ideja ili predodžba koju si on oblikuje o samome sebi, o svojim osobnim i društvenim odnosima i o svojem društvu u cjelini. Pritom je on suočen s izazovom da bude djelatan i da prevlada svoje tendencije prema egoizmu i egocentrizmu. On to može samo ako samoga sebe shvaća sudionikom jedne društvene cjeline – društveno biće u kulturi, u društvu i u državi.

Tu se nazire cilj političkog djelovanja: uspostava i osiguravanje kulturne forme života svih pojedinaca koji tvore društvo i državu kao pravno i ćudoredno uobličenu zajednicu. To da je ta zajednica ćudoredno uobličena znači ponajprije da je individualni život svakog građanina vođen ćudorednim načelima na temelju kojih on prevladava svoje egocentrične tendencije te je otvoren prema drugima i prihvaća druge kao partnere.

To što je ćudoređe za individualni život građanina, to je pravo za život u zajednici. Ona se zasniva na pravno uobličenim i legitimnim temeljima. Odatle slijedi da je politika borba za vladavinu prava, da je upućena na istinu, da zahtijeva ćudoređe i da se odvija u ozračju različitih mišljenja u javnosti. Politika zahtijeva javnost. Javnost je politička forma uma: um u svojoj oblikovnoj snazi i u postupanju na području međuljudskog života u društvu. Stoga je za političko djelovanje građana i pogotovo političara od presudne važnosti skrb za promicanje razumnog (tj. na umu utemeljenog) i suosjećajnog ljudskog ponašanja i postupanja u javnosti i privatnosti.

Politici je svrha da svima jamči nužne i dostatne uvjete ljudskog života, u skladu s pravima čovjeka; to se izražava u pojmu zajedničkog dobra. Zato je politika u prvome redu borba za vladavinu prava. Sfera prava jamči sigurnost građana i nastoji ukloniti opasnosti i rizike kojima je izložen individualni i zajednički život. Pravo, skupa s ćudoređem, pruža zaštitu i omogućuje građanima uračunljivost ponašanja pojedinaca i skupinâ u njihovim odnosima. Ostvarenje, održanje i funkcioniranje pravne sfere zahtijeva da se građani svjesno angažiraju oko njezine uspostave, njezina osiguranja i njezina usavršavanja.

Za to se valja boriti jer je to uvijek ugroženo mogućim kršenjem prava kako unutar političke zajednice tako i gubitkom prava zbog vanjskih opasnosti. Unutrašnja borba za pravo ide za oblikovanjem zakona koji unutar zajednice idu za prevladavanjem i otklanjanjem opasnosti koje za zajednicu proizlaze iz pogrešaka i iz povrede prava, a čemu su autori sami građani, među njima dakako i političari. Borba za vladavinu prava na vanjskoj fronti ima za cilj osigurati opstojnost države tako da se obrani od svega što ju izvana ugrožava u njezinu pravnom funkcioniranju i opstanku. Toj svrsi služi danas izgradnja međunarodnog prava koje regulira odnose među državama.

Stoga, tko hoće pravo taj zahtijeva jednakost svih pred zakonom, taj zahtijeva slobodu za sebe i za druge, taj zahtijeva samoodređenje, tj. slobodno raspolaganje samim sobom uz istodobno priznanje prava na samoodređenje drugog čovjeka. Tko hoće pravo, taj hoće suodlučivanje i participaciju te očekuje udioništvo i aktivno sudjelovanje u društvenom životu; taj računa s legitimnošću institucionalizirane moći, tj. on računa s legitimnom vlašću koja raspolaže legalnim sredstvima prisile koje primjenjuje u slučaju potrebe.

Tomu je tako jer je politička zajednica društvo rizika, a u mjeri u kojoj raste međuovisnost država i ljudskih skupina diljem svijeta sam se taj svijet oblikuje kao svesvjetsko društvo rizika. Unutrašnja stabilnost država i stabilnost mira među njima pokazuje nasušnu potrebu kultiviranja i civiliziranja političkog djelovanja u kojem se volja za reformom, sposobnost za kompromis i uvažavanje onoga što se potvrdilo kao zajedničko dobro pokazuju kao njegovi nosivi stupovi. To se može postići samo ako pojedinac shvaća samoga sebe kao »čovječanstvo u svojoj vlastitoj osobi«, a što pretpostavlja da građanin svoju moralnu autonomiju postiže iz samoodređenja sebe kao osobe; po tome je on odgovoran za svoje postupke. To je pak moguće samo pomoću razuma.

Tu se profilira participacija kao demokratsko političko načelo i suodgovorni stav građana. Ona zahtijeva od pojedinca – kako tzv. običnog građanina, člana političke zajednice, tako i u prvom redu političara – sposobnost kritike, samokritike i samodiscipliniranja. Time građanin samoga sebe politički određuje i suodređuje svoju političku zajednicu.

Tako se u onom političkom ispunjava ljudska narav, a političko se mišljenje i djelovanje pokazuje kao izazov što ga čovjek samome sebi postavlja, izazov koji se temelji na ćudorednoj samoobvezanosti čovjeka u njegovu svagdašnjem osobnom i društvenom životu. U suvremenoj domaćoj i svjetskoj političkoj situaciji građanin je izazvan da politički razmišlja te tako pruža otpor napasti da ostane politički glup. Odatle potreba da se razmisli o ključnom preduvjetu politike i političkog djelovanja svakog građanina, a pogotovo političara, naime o političkoj inteligenciji.

Uspon znanstvene inteligencije

Pod inteligencijom se općenito shvaća čovjekova sposobnost spoznavanja i efektivno služenje tom sposobnošću. To nalazi svoj završetak u aktualnom znanju, odnosno poznavanju stanja stvari na nekom određenom području ljudskog života. Ako se šire gleda, može se govoriti o inteligenciji kao specifičnom načinu na koji ljudi nekog određenog vremena i prostora spoznavaju, misle i djeluju. Radi se o idealno-tipskoj formi života duha ili duhovnosti koja prevladava u nekoj povijesnoj epohi. U tom se smislu govori npr. o inteligenciji prosvjetiteljstva, o inteligenciji romantike itd.

Za naše je doba karakteristična znanstveno-tehnička inteligencija. Ona se počela razvijati početkom novoga vijeka, a u 20. stoljeću postala je prevladavajućim tipom inteligencije. Odlikuje se visoko razvijenom sposobnošću metodički osiguranog stjecanja, sređivanja, čuvanja i prenošenja spoznaja koje se tiču nekog područja znanstvenog istraživanja. U procesu istraživanja dobivene spoznaje o znanstvenim činjenicama otkrivaju zakonitosti koje vrijede na istraživanom području stvarnosti (uvijek se radi o jednom metodički određenom i ograničenom isječku iz stvarnosti) te se slažu u koherentne teorije koje načelno vrijede tako dugo dok nisu opovrgnute novim spoznajama.

Taj tip inteligencije karakterizira moderne znanosti o prirodi, a postupno se proširio na društvene i humanističke znanosti; tendencijalno postaje prevladavajućim tipom inteligencije također na polju opće naobrazbe. Ta inteligencija obuhvaća elemente opredmećenog svijeta, ona shvaća procese koji se odvijaju na nekom znanstvenom području u njihovu objektivnom tijeku. Znanstvena inteligencija osvjetljuje svijet u njegovoj faktičnosti: to da svijet jest kako jest i da on funkcionira kako funkcionira za znanstvenu je inteligenciju perfectum, dovršena stvar.

Ona primjenjuje svoje spoznaje u daljnjem procesu istraživanja i u proizvodnji novih predmeta kojima se ona sama služi kao i predmetâ koji se koriste u svagdašnjoj uporabi i u tehničkoj transformaciji prirode. Tako se znanstvena inteligencija razvija u tehničku inteligenciju, a znanost kao istraživanje i tehnologija kao znanstveno utemeljen proces proizvodnje novih materijala i predmeta postaju dominantnim odrednicama u profesionalnoj izobrazbi i u općoj naobrazbi ljudi. Znanstveno-tehnička inteligencija oblikuje znanstveno-tehničku civilizaciju.

Gubitak budućnosti

U svemu tome ostaje nerazjašnjeno pitanje odakle se toj inteligenciji postavljaju ciljevi, ono što se hoće postići, i treba li htjeti napraviti ono što se može napraviti. Načelno se može reći da se ciljevi ne izvode iz samog tog tipa inteligencije. Strogo uzevši nije znanstveno tehničko-pitanje što trebamo htjeti napraviti, nego kako valja postupiti ako se hoće postići neki određeni učinak, proizvesti neki određeni proizvod. Pogotovo pak nije znanstveno-tehničko pitanje je li dobro učiniti i proizvesti sve što se može na temelju znanstveno-tehničkih spoznaja i umijeća učiniti i proizvesti. Je li npr. pametno manipulirati gensku strukturu biljaka i životinja te u konačnici i onu samog čovjeka? Je li dobro za nas i za prirodu graditi atomske centrale? Znanstveno-tehnička inteligencija konstituira se kao instrumentalni um koji djeluje po principu know-how, ali mu ostaje strano normativno pitanje: je li dobro to što možemo postići i trebamo li to uopće htjeti postići i imati što možemo postići i imati? I zašto to (ne) trebamo – ili možda čak ni ne smijemo postići ili napraviti – da nam se možda ne dogodi da od silnog ‘napretka’ ne izgubimo budućnost?

Sve to više nisu znanstveno-tehnička pitanja. Ako pak znanstveno-tehnička inteligencija promišlja i takva pitanja, onda ona iskoračuje preko svojih metodoloških granica te ulazi u neophodan dijalog s drugim akterima koji sudjeluju u oblikovanju suvremene kulture i uopće zajedničkog života ljudi: umjetnici, filozofi, književnici, teolozi, političari...

Nije riječ o tome da se ocrne i odbace znanstveno-tehnička inteligencija, njezini rezultati i njezine mogućnosti. No treba upozoriti na njezine granice i pogledati preko njih prema onom tipu inteligencije koji umije razborito formulirati ciljeve te pridonijeti integriranju znanosti i tehnologije u širi sklop ljudskog života Radi se o inteligenciji zajedničkog življenja ljudi, ukratko o političkoj inteligenciji.

Taj tip inteligencije mora biti u stanju uočiti ne samo neka pojedinačna područja ljudskog života i djelovanja, nego ljudski život u cjelini te u toj cjelini razvidjeti potrebe koje se javljaju i staviti ih u poredak prioriteta. Takva integralna inteligencija uvijek ima zauzet odnos prema budućnosti ljudskog života u cjelini. To proizlazi već iz temeljnog antropološkog obrasca prema kojem je čovjeku kao takvom uvijek stalo do nečega i da hoće ostvariti to do čega mu je stalo i što treba biti povezano s onim baštinjenim koje mu valja očuvati. Pritom čovjek nije u sebe zatvoreni individuum, nego je on biće odnosâ sa svime što ga okružuje, u društvu i u prirodi.

To prethodi svemu i uvjetuje sve što čovjek čini i to je u središtu onoga što svaki od nas naziva ‘moj život’ – on se ne može delegirati na druge i prepustiti drugima da ga oblikuju, pa ni političarima. Svaki mora sam živjeti svoj život, oblikovati svoju budućnost – koliko god ona inače bila također uvjetovana mrežom međuljudskih odnosa, nepredvidivim slučajnostima i rastućom specijalizacijom na svim područjima ljudske djelatnosti. No ono živjeti, štoviše (s Aristotelom) dobro živjeti – to mora svaki sam znati i ‘činiti’; to se ne da delegirati i do toga je u konačnici svakome najviše stalo.

Kad se pak odatle pogleda na znanstveno-tehničku inteligenciju, onda biva očitim ovo: Ako je čovjek dovoljno inteligentan da pronikne, razumije i manipulira bezbrojne funkcionalne sklopove u prirodi i u tehnici, ako je sposoban svoje znanje tehnički upotrijebiti, iz toga još ne slijedi da je dovoljno inteligentan za to da inteligentno živi. Znanstveno-tehnička inteligencija i njezina civilizacija dale su mu u ruke brojne i upravo čudesne instrumente, ali koju melodiju mu valja na njima svirati? U pitanju je život u cjelini.

Pravednost, sloboda
i odgovornost

Kad se kaže ‘cjelina života’, onda se misli na mnogostruke elemente i njihove odnose te na njihovo nerazmrsivo prepletanje, misli se na sve ono što tvori naš život te na nužnost imanja predodžbe te cjeline i znanje o tome za čim se u tom životu ide. U tom smislu je inteligentan onaj koji sve to umije uočiti i u praksi života razviti predodžbu tih ciljeva, utemeljiti ju i ocrtati ju tako da bude po mogućnosti što jasnija. Nije riječ o faktičnim ciljevima koje svakodnevica pred nas stavlja niti o proizvoljnim ciljevima koje sugerira emotivni hir, nego o normativnim uvidima u ono što treba biti, što treba htjeti, za čim treba ići i što treba ostvariti. Predodžbe tih normativnih ciljeva važnih za pojedinca i za društvo daju se naznačiti pojmovima pravednosti, slobode i suodgovornosti. Valja ih ispuniti konkretnim sadržajima koji će uvijek ovisiti također o konkretnom društvenom i povijesnom kontekstu u kojem pojedinac i zajednica žive, a što ne ide bez jasnog i obuhvatnog uvida u ono što smo nazvali cjelinom života.

Ta normativnost neće biti samo afirmirana kao nužna, nju treba opisati tako da bude jasna, spoznatljiva i prihvatljiva. Ona se mora takvom predstaviti za javnost društva. To je eminentno politička zadaća. Dvije su stvari pritom važne: razborita uvjerenost svakog građanina, u prvom redu političara, u ono što treba biti ciljem s obzirom na cjelinu zajednice i društva i, jer smo u umreženom globalnom svijetu, ciljem za čovječanstvo u cjelini. I drugo, razborita moć uvjeravanja (ne manipulacije, ni medijske ni bilo koje druge) drugih u važnost dotičnih normativnih ciljeva u cjelini. Biti uvjeren i moći uvjeriti druge na temelju razvidnih razloga – to omogućuje da se inteligentno pokaže put u budućnost, da se njime krene i da se ti ciljevi realiziraju.

Takvi normativni uvidi – sloboda, pravednost i suodgovornost – trebaju biti povezani sa situacijama konkretnog života. To znači, valja uzeti u obzir svijet života i sve elemente i odnose koji ga tvore. Svijet života je samorazumljivo tlo kako svakodnevnoga djelovanja i mišljenja tako i znanstvenog teoretiziranja i filozofiranja. Taj je svijet s jedne strane kao univerzum samorazumljivosti antropološki temelj svakog odnosa ljudi spram svijeta, a s druge je strane on praktičan, zoran i konkretan svijet u kojem se živi; tomu valja dodati i aspekte kulture i društva i samu znanstveno-tehničku inteligenciju.

Integracija svijeta znanosti i tehnike u ljudski život počinje s npr. jednostavnim pitanjima: Što znače za život čovjeka i čovječanstva znanost, tehnika i s njima povezana moć koja seže od pravljenja igračaka za djecu pa do proizvodnje svemirskih letjelica i do prekrajanja ljudskog genoma te do fisije i fuzije atomskih jezgara? Što znači to da znanje i njegova moć na planetarnoj razini istodobno izazivaju konkurenciju i zahtijevaju suradnju, a u industrijskoj primjeni svojih rezultata produbljuju jaz između bogatih i siromašnih? Što znače projekti stvaranja novog tipa čovjeka biološkim, biotehnološkim i sociološkim inženjeringom i to nakon propalog pokušaja stvaranja novog čovjeka u nacizmu i komunizmu? Postoje li granice koje nam valja prihvatiti? Kako ih odrediti i pobrinuti se da se poštuju u globalnom svijetu? Koji je smisao svemu tomu?

Rezultati znanstveno-tehničke inteligencije određuju situaciju čovjekova života i izazov su njegovoj inteligenciji življenja. Znanje i tehnička moć postali su nezaobilaznim elementom životne situacije ljudi do te mjere da se bez njih i njihovih proizvoda jedva može zamisliti život ljudi na našoj planeti. Dosta je samo podsjetiti na mobilne telefone i računala. Inteligencija življenja napose će biti pozorna na nove okolnosti u društvenom životu ljudi koje nastaju uslijed znanstveno-tehničkih novina.

To je također vlastito mjesto političke inteligencije. Na njoj je da to pronikne, prosudi i orijentira postupanje koje ide za tim da smjesti i uredi prirodoznanstvene i tehničke potencijale današnjice u cjeloviti svijet života, u cjelokupni kontekst naših ljudskih društveno-povijesnih potencijalnosti. Pritom će ona posebno imati u vidu neospornu činjenicu da je svijet društva slojevit i raznovrstan; tomu je tako pogotovo ako se ima u vidu cijelo čovječanstvo. U društvu su u igri razne tendencije, nazori i predodžbe ciljeva; društvo nije ispunjeno jednostavnim dijaloškim životom i ne da se svesti na ja-ti relaciju, koliko god ona bila bitna i nezaobilazna. Društvo je polidijaloški sustav u neprestanoj mijeni.

Politička inteligencija trajno će imati u vidu tu polidijalogičnost u kojoj je znanstveno-tehničko znanje i moć samo jedna njezina komponenta između mnogih drugih, npr. ekonomskih, financijskih, vojnih, industrijskih, religioznih i kulturalnih. U svemu tomu budućnost nije unaprijed zacrtana i ne da se anticipirati kao neka proračunljiva veličina. Za nju se valja izboriti i nju valja odrediti u stvaralačkim i dijaloškim procesima i pothvatima.

Politička imaginacija

Inteligentan je u smislu političke inteligencije onaj koji je u stanju spoznati taj mnogostruki polidijaloški sustav u društvu i koji ga može procijeniti s obzirom na njegove potencijale pod vidikom budućnosti dotične zajednice, u konačnici pod vidikom čovječanstva u cjelini, i koji umije to povezati s baštinom koju valja čuvati, s tradicijom koja jamči kontinuitet s onim prošlim na čemu naš individualni i društveni život počiva; ono novo naime pretpostavlja staro. Nadalje, pritom je od presudne važnosti intuitivno shvaćanje dinamičke cjeline baštine i potencijala onog budućeg. Ta cjelina nije fiksna, ona je u stalnoj mijeni zato što su sve njezine sastavnice u uzajamnom međudjelovanju koje tvori pokretnu mrežu odnosa i povratnih učinaka među njima. Tu spada također sposobnost procjene i prosudbe te polidijaloške cjeline u perspektivi normativnih ciljeva i uvida koji imaju voditi postupanje u vidu postavljenih ciljeva – afirmaciju i porast pravednosti, slobode i suodgovornosti. Ta sinteza zapravo otvara budućnost, ono novo i neizvedivo iz dane situacije, zato što ona proizlazi iz slobode: iz promišljenog, dogovorenog i odlučenog suodgovornog djelovanja društvenih aktera.

Takvu političku inteligenciju ima onaj koji uviđa kako je time postavljeno u pitanje svako faktično stanje stvari te se osjeća doraslim dati tom izazovu svoj stvaralački odgovor. Izazov i odgovor, to bi bila kratka formula povijesnog djelovanja političke inteligencije. Taj stvaralački odgovor pretpostavlja spoznatu sveukupnost situacijskih potencijala, ali on nije puki izvod iz njih niti njihova posljedica. Naprotiv, on je nacrt novoga u koji su uključene moguće posljedice složene u novu cjelinu. Stoga ruku pod ruku s tom spoznatom sveukupnošću situacijskih potencijala ide prosudbeni pregled cjelokupnog stanja tih potencijala te s time opet tijesno povezana kreativna imaginacija slobode koja gleda naprijed i pod vidikom normativnih predodžbi imaginira zajedničku budućnost i upušta se u djelovanje koje je s tim u skladu.

To je prostor djelovanja političara i vlada; oni djeluju vođeni normativnim uvidima u ono što jamči dobru budućnost građana, društva u cjelini i same države. Oni su svjesni činjenice da je budućnost u konačnici neraspoloživa, ali da ona usprkos tomu zahtijeva pronicavost i zauzetost u suodgovornom djelovanju te sposobnost za suradnju, ali i kompromis pod vidikom zajedničkog dobra.

Za političara i za svakog politički osviještenog građanina to znači: Budući da je čovječanstvo propadljivo, valja tako djelovati da ono što dulje živi i da dobro živi na ovoj planeti – Zemlji – koja je također propadljiva i za koju se valja skrbiti. U obliku imperativa: „Ne zaboravi da si na putu! Na tvojim je leđima odgovornost za budućnost svijeta!“ Ukratko: Memento futuri! Spomeni se budućnosti!