Majstorica crno-bijele fotografije

„Fotografija je samotna profesija“, misao je fotografkinje Marije Braut, otisnuta na početku njezine monografije, objavljene 2006. Paradoksalno, upravo se u toj samotnosti ostvaruju najprisniji odnosi, prvo između fotografkinje, odnosno fotografa, i objekata, a potom između zabilježenoga i onoga koji promatra snimljeni prizor. Zbog odnosa koji je samotna Marija uspostavila posredovanjem svojih fotografija s likovnom publikom te s generacijama kolega, likovnih kritičara, glumaca, slikara, kipara, raznih ljudi koji su se našli ispred objektiva, s njezinim odlaskom stvorila se velika praznina.

Autoportret

Ona će se osjetiti u umjetničkim krugovima, koje je samo prije godinu dana iznenadila izložbom Nepoznati Zagreb Marije Braut, u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, ali i na zagrebačkim ulicama kojima je hodala na prepoznatljiv način te na svim mjestima koje je redovito pohodila. „Mariju Braut vidim u kolajni slavnih ljudi hrvatske povijesti i sadašnjosti koji su svaki na svoj zaseban način bili dobrim duhom sredine i ovih prostora“, zapisao je Ive Šimat Banov u spomenutoj monografiji.

Jer Marija Braut živjela je svoju umjetnost i živjela je sljubljeno s gradom kojem je posvetila toliko impresivnih svjetlopisa. Uostalom, fotografkinja koja je počela u atelijeru Toše Dabca postala je jedan od najvažnijih predstavnika zagrebačke škole. Kao što je zapazila Marina Viculin, „ni meni se zaista ne čini naročito važnim što je ona jako puno fotografirala Zagreb. To je lijepo, ali je mnogo snažnija činjenica da je ona živjela život tog grada. Njezin ga je život u stvari stvorio.“ No koračala je ona i brojnim istarskim, dalmatinskim gradovima, snimila je paradigmatske fotografije korčulanske procesije, bilježila je događaje u Dubrovniku, od onih vezanih uz Dubrovačke ljetne igre do onih nesretnih u Domovinskom ratu. Snimala je i na drugim kontinentima, primjerice u New Yorku. Ipak, Zagreb se posebno izdvaja kao Marijin grad, jednako kao što je ona bila njegova.

U svakoj je temi bila svoja. Portretirajući umjetnike u njihovim atelijerima uspjela je odškrinuti prolaz u njihovu intimnu opuštenost, karakter, posvećenost pozivu. Njezine fotografije iz atelijera te one nastale u izložbenim prostorima dragocjen su prinos poznavanju jednoga razdoblja. „Fotografija je kolekcioniranje i dešifriranje vremena“, zaključila je Marija Braut. I nakon njezina odlaska ostaje nam pregršt izazova dešifriranja, gonetanja sadržaja zapretena u crno-bijelim fasetama svjetlopisa.