Kuta

Još se i sad na radiju može čuti pjesmica što ju je nekada davno snimio Duo Hani, a započinje riječima U pola dva, u pola dva. Priča se tu kako djevojčice idu u školu i kako je u tome trenutku grad prepun veselja. A na jednom mjestu kaže se ovako:

A lake crne kute
ko da se ljute na sunce i dan.

Što se točno htjelo reći tim stihovima? Doduše, u tekstovima zabavnih pjesama često se nađu i potpune besmislice; ali ovaj tekst napisao je Drago Britvić, a kod njega sve dolazi s nekim razlogom i ima neku funkciju. Što je, dakle, pjesnik htio poručiti? Zašto su kute crne i zašto se ljute na sunce i dan? Mislim da bi se vrijedilo potruditi oko odgovora na ta pitanja, jer u njima se mnogo toga krije.

Pogledajmo najprije što su uopće kute. Kutom smo u doba nastanka one pjesme nazivali ogrtač koji se navlači preko odjeće, ali služi za boravak u zatvorenom prostoru. Sezao je otprilike do koljena, kopčao se sprijeda i imao velike džepove. Izrađivao se od crnog materijala koji se zvao glot, vjerojatno zato što je s jedne strane bio gladak i sjajan. Od te tkanine pravile su se i gaće za gimnastiku i navlake za rukave, ali najviše je ona služila baš za kute, pa se kuta zato katkada zvala glotmantl.

Te su mantile nosili mnogi, i to kao neku vrstu radnoga kombinezona. A pritom su se kute jasno razlikovale od drugih vrsta radne odjeće, pa su zato odašiljale poruku o statusu onoga tko ih nosi. Kutu su nosili oni koji su radili malo finije i malo čistije poslove, pa ste je mogli vidjeti na prodavačima u dućanu, na nastavnicima tehničkoga odgoja, na bibliotekarkama, na majstorima koji popravljaju pisaće strojeve, i uopće, na ljudima koji rade nešto važno. Nikomu nije padalo na pamet da kutu navuče igdje drugdje osim na radnome mjestu.

Dobro, reći će tkogod, ali u onoj pjesmici tvrdi se kako one djevojčice imaju lake crne kute. Zašto su crne i zašto su lake, sad je jasno: zato što nije ni bilo drugog materijala osim glota i zato što je glot bio tanak. Ali zašto ih nose baš školarke? E, pa zato što su kute neko vrijeme bile u školi obavezne.

Kad bi počela školska godina, i kad bi roditelji bili sazvani na prvi sastanak, onda bi im se – nakon informacija o rasporedu sati, ekskurzijama i dodatnim troškovima – uvijek govorilo i o kutama. Đaci su, naime, morali imati kute; zapravo, bilo je u tome nekoliko povijesnih razdoblja i nekoliko razvojnih stupnjeva. U pokušaju da sve to nekako predočim, krenut ću od gimnazije, jer se ondje sve bolje razabiralo, a onda ću se vratiti na one Britvićeve djevojčice koje očigledno idu u osnovnu školu.

Kako je, dakle, bilo u gimnaziji? Živo se toga sjećam: mi smo te kute doživljavali kao nekakvo priznanje, pri čemu nas je vodila osobita pubertetska logika. Jer, kute su – barem u moje vrijeme – bile obvezne za cure, a za dečke nisu. I nama se činilo očitim zašto je tako: zato da se cure ne bi odijevale kao dame, da ne bi nosile prekratke suknje i izrezane majice, da bi se, ukratko, prikrila njihova ženstvenost. A to je nama bilo dokaz da smo odrasli: naše kolegice već su prave žene, a mi smo pak pravi muškarci, čim je potrebno skrivati njihova tijela kutama da se mi ne izbezumimo. A najbolje je od svega bilo to što su cure ipak znale tako skrojiti te kute i tako ih nositi da je to bilo erotičnije od svake modne haljine. Tako se onda svemu pridružio još i ugodan osjećaj da smo uspjeli prevariti školske vlasti.

Drukčije je bilo u osnovnoj školi, jer ondje su kute bile obvezne i za dečke. Oni su nosili nekakve haljetke od istoga onog glota, sa džepovima sa strane i s nešto drugih praktičnih dodataka. A djevojčice su pak imale glotane haljine, pri čemu je izbor kroja i dizajna bio prepušten invenciji njihovih majki. Glavna razlika u odnosu na srednju školu sastojala se u tome što tu kuta nije imala zadaću da štiti moral, nego da pripomogne izgradnji socijalizma, i to na naš domaći način, naime prijevarom.

Jer u to su se doba već počele zapažati socijalne razlike, pa su neka djeca bila odjevena bolje, i češće se presvlačila, a druga su imala otrcanu odjeću i u njoj su hodala stalno. A to je, dakako, prilično odudaralo od onoga što se reklamiralo kao najveće postignuće socijalizma, pa se naučavalo i u toj istoj osnovnoj školi: da u socijalizmu svi imaju sve što im treba, da vlada jednakost i da se društvo za svakoga brine. Kute su tako trebale prikriti i bogatstvo i siromaštvo, i zato Britvić kaže da se odjeća na onim djevojčicama ljuti na sunce i dan: kuta je bila nešto nametnuto, nešto ideologizirano, nešto protivno proljeću i životnoj radosti.

A kad je čovjek jednom uočio kako stoje stvari u osnovnoj školi, onda je lako mogao uspostaviti analogiju s drugim područjima života. Pa je mogao zaključiti kako kuta ni inače ne postoji zato da zaštiti odjeću koja se ispod nje nalazi, nego zato da tu odjeću sakrije, a time da sakrije i individualnost njezina vlasnika. Negdje u pozadini kuta je uvijek imala i značenje uniforme, a ljudi su to znali.

I zato su se javljale periodičke pobune protiv kuta. Srednjoškolke su izmišljale razne načine da ih zaobiđu (odjenule bi štogod drugo, pa tvrdile da im je kuta u pranju), roditelji su na sastancima dizali bune protiv toga dodatnog troška, djeca su izbjegavala kute koliko su mogla, čak i onda kad su se za njih počele rabiti druge boje i drugi materijali, a ne samo glot. Kuta je bila ograničavanje slobode, i svi su je tako doživljavali.

A onda je nestala. Dugo se pomalo gasila, kako su dolazile nove mode i nove ideje. A definitivan udarac zadao joj je kraj socijalizma. Nema više glota, a nema ni nekoga tko bi išao propisivati ljudima kako da se odijevaju.

Ali to ne znači da sad vlada neko šarenilo: baš suprotno od toga. Kad pogledate razred u srednjoj školi, onda su svi đaci u džinsu i to je posve isto kao da su u uniformi. Kad je uniformu nudila država, mi smo je odbijali, a sad kad je nudi moda, mi je objeručke prihvaćamo. A to dokazuje koliko je istinita ona teza koja kaže da totalitarno društvo neće biti društvo oskudice, nego društvo obilja.