Kamerom protiv topova

Malo koja vrsta fotografije ima toliki emocionalni naboj kao ona ratna. Pogotovo ako gledamo fotografije nastale u našem vremenu i prostoru. One na kojima je prikazan užas kojemu smo i sami bili svjedoci, a koji nas je zadesio prije gotovo četvrt stoljeća. Neke od fotografija Domovinskog rata vidjeli smo odmah po nastajanju, one su nam prenosile priču s bojišnice, otkrivale nam prave razmjere razaranja i stradanja te nam pokazale koliko daleko može sezati čovjekova bestijalnost.

Mnogi naši snimatelji i fotografi riskirali su živote kako mi nam prenijeli užase srpske agresije na Hrvatsku. Njima je braniti domovinu, ali i ostaviti trajan dokument, bila dužnost o kojoj nisu dvojili. I upravo taj dokument, fotografija, djelić stvarnosti uhvaćen za vječnost, i danas sprječava brisanje nekih slika i događaja iz pamćenja. Mnogi ratni fotografi i snimatelji nisu imali sreće preživjeti rat, a većina ih je poginula upravo snimajući i fotografirajući, podijelivši na taj način s nama svoj posljednji trenutak (Lederer, Urban, Kaić, Krstičević, Tunuković...).

Bavoljakova fotografija iz 1992.

Jedan od fotografa koji je uz pušku 1991. uzeo i fotografski aparat, kako bi nam prenio stanje na bojišnici te budućim naraštajima pokazao, u prvom redu, što je rat donio običnom čovjeku, jest akademski snimatelj i fotograf Darko Bavoljak.

Izložba njegovih ratnih fotografija iz 1991. i 1992. mogla se razgledati u zagrebačkom KIC-u do 26. lipnja, a na otvaranju izložbe promovirana je i monografija Bavoljakovih ratnih fotografija u izdanju udruge Art de facto.

Bavoljak je bio dragovoljac Domovinskog rata i vojnik Satnije hrvatskih umjetnika. U radovima pratio je u prvom redu ratni put svoje satnije, jedinstvene u povijesti ratovanja uopće. Na fotografijama nalazimo trenutke od samih početaka osnivanja Zbora hrvatskih umjetnika, preko prvog postrojavanja do portreta vojnika. Neka su lica nasmijana, neka zabrinuta, nitko ne zna što ih dalje čeka, ni njih, ni Domovinu. Baš stoga ti portreti govore o hrabrosti i spremnosti branitelja, ali prije svega pokazuju ponos na licima, ponos zbog obrane domovine. Prepoznajemo među njima i neka široj javnosti poznata lica, poput povjesničara umjetnosti Igora Zidića ili poznatog fotografa i snimatelja Stanka Hercega. Ali i portret Rudolfa Perešina, prvoga pilota JNA koji je prebjegao na hrvatsku stranu sletjevši zrakoplovom u klagenfurtsku zračnu luku. Bojnik Perešin poslije je srušen na borbenom letu u operaciji Bljesak, nakon čega je bio zarobljen i ubijen. Pilot Antun Radoš snimljen je u trenutku kad ulazi u zrakoplov posljednji put. U akciji u koju je kretao izgubio je život.

Svaka fotografija govori o barem nekoliko sudbina, onih osobnih, pojedinačnih aktera i njihovih obitelji, ali i o sudbini hrvatskoga naroda. I to je ono što ove fotografije čini toliko emotivnim. Prateći satniju, Bavoljak dokumentarističkom fotografijom bez riječi progovara o užasima od kojih ga dijeli samo fotografski aparat. Fotoaparat je postao vrijedno oružje istine u Domovinskom ratu. Fotografirao je razrušene kuće, neke s grafitima poput onoga koji kaže kako je „ovo Hrvatska“, barikade, slučajne polaznike koji, unatoč tragediji, s osmijehom dižu dva prsta u zrak.

Bavoljak na snažan način progovara o zbivanjima, fokusirajući se na čovjeka. Koliko samo težine imaju fotografije starijih gospođa fotografiranih ispred svojih srušenih kuća u Pakracu. I dok jedna netremice gleda u kameru, a u pogledu joj možemo prepoznati bol i ljutnju, druga plače okružena ruševinama onoga što joj je nekoć bio dom. I to je ono što rat jest – patnja i bol. Bavoljak to prenosi dokumentaristički, ali i umjetnički. Potrebno je mnogo umjetničkog dara da se prenese emocija bez patetike.

Teoretičarka Susan Sontag rekla je kako nam se „danas čini da su rat i fotografija međusobno povezani“. I zaista, neke od najdojmljivijih fotografija, još od njezina izuma, upravo su one ratne. Emocije utkane u fotografije, kako one aktera na njima, tako i one subjektivne, fotografove, čine da moderno globalno društvo, neosjetljivo na većinu podražaja, doživi strahote za koje im se često čini kako je daleko od njih. A strahote koje je posijala agresija na Hrvatsku osjećaju se i na Bavoljakovim fotografijama prenošenja ranjenika, kao i na onima na kojima izostaje ljudski lik. Jednako su dramatične puste snimke zgarišta koje je nekomu nekad bilo dvorište, napuštene zemlje, crkve ili, primjerice, križa s razapetim Kristom izrešetanog mecima.

Gledajući Bavoljakove fotografije danas još jednom ćemo pomisliti „ne ponovilo se“. A o toj budućnosti doslovno i metaforički govori istoimeni Bavoljakov ciklus, jednako rječit kao i te 1992, kada je prvi put izložen, na istom mjestu. Tijekom rata Bavoljak je fotografirao uništene natpise imena tvornice Budućnost pakračko-lipičkoga trgovačkog poduzeća. Na tim fotografijama, na kojima izostaje bilo kakav ljudski lik, izrešetani ili zapaljeni natpisi govore više nego što bi itko mogao prepričati. „Budućnost vama na usluzi“, kazuje natpis na teško oštećenoj zgradi. To više nije dokumentaristički svjedok vremena, nego koncept, autorovo promišljanje i komentar zbivanja. Budućnost, po kojoj je nazvana tvornica, više ne postoji, uništena je na najgori mogući način, zajedno sa svojom materijalnom imenjakinjom. Obje u tišini govore više o propasti sistema, propasti ideje, nego mnogi retoričari. Evo vam vaša budućnost, kao da govori Bavoljak svojim fotografijama, bez prevelike melodramatičnosti.