Jezik detinstvo prebavi...

Antun Mihanović (Zagreb, 1796–Novi Dvori kod Klanjca, 1861) ostavio je nevelik pjesnički opus objavljen ponajviše u Danici (ali i u beogradskoj Uraniji), a poznata je široko samo njegova pjesma Horvatska domovina iz 1835, koja je poslužila kao tekstovni predložak za hrvatsku himnu s početnim stihovima Lijepa naša domovino, o junačka zemljo mila, a nju je kao državnu himnu potvrdio i Hrvatski sabor 21. prosinca 1990. No, on je bio jedan od onih koji su se odazvali Gajevu pozivu pa se u Danici javio višeput svojim pjesmama, a i prevodio je (npr. čuvenu Goetheovu pjesmu Mignon).

Mihanović je knjižicu napisao sa samo 19 godina

No Mihanović ima i drugih zasluga za hrvatsku kulturu i znanost. Otkrio je lijep broj starih ćiriličnih tekstova (većinom iz 13. stoljeća), koji se danas čuvaju u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod imenom Collectio Mihanovićiana. U toj se zbirci nalazi i glagoljični odlomak apostola prozvan po njemu Mihanovićev apostol. Tekst je iz 12. stoljeća i najstariji je svjedok prevođenja Djela apostolskih na najstariji slavenski književni jezik, koji obično zovemo staro(crkveno)slavenski. U sve je preglede istraživanja prošlosti slavenskih jezika ušao po tome što je na gori Atos 1843. našao jedan od najslavnijih staroslavenskih glagoljičnih tekstova Zografsko četveroevanđelje koje pripada tzv. kanonu staroslavenskih spisa i pruža zbog svoje starine (11. stoljeće) i opsežnosti dragocjene podatke za proučavanje staroslavenske pismenosti i gramatičkoga ustroja staroslavenskoga jezika.

Strastveno je skupljao stare rukopise i nosio ih u Zagreb, posebice one koji su se ticali hrvatske povijesti i kulture. U Veneciji je 1817. našao rukopis Gundulićeva Osmana i nastojao da se objavi. Njegovu je želju ispunila tek Matica ilirska 1844, kada je svoju slavnu izdavačku djelatnost započela upravo tom knjigom. Valja imati na umu da je Mihanović od 1836. do 1858. bio austrijski diplomat, dakle 22 godine, i da je službovao u tom svojstvu u Beogradu, Smirni, Solunu, Carigradu i Bukureštu te mu je to pružalo mogućnost da traga za rukopisima i dokumentima.

Tuđi jezik popularniji od vlastitog

Neki poznavatelji povijesti hrvatskoga jezikoslovlja tvrde da je Mihanović imao dara za jezikoslovlje i da to pokazuju njegove rasprave Zusammenstellung von 200 Laut- und Sinnverwandten Wörtern des Sanskrits und Slavischen (1823) i Die Zigeuner (1823) jer se iz tih rasprava vidi da mu nisu nepoznati početni rezultati poredbenoga jezikoslovlja. Od toga je jezikoslovnoga usmjerenja očekivao previše: kao romantičar mislio je da će ono potpuno otkriti prapovijest različitih naroda, među njima i hrvatskoga. Prije dvjesto godina, dakle 1815, napisao je knjižicu koja nosi naslov Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. Imao je tada devetnaest godina!

Jedini primjerak prvoga izdanja čuva se u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici (MR 1171), a izdana je u Akademijinoj Građi za povijest književnosti hrvatske 12 iz 1933, zatim ju je pretiskom izdao 1985. u biblioteci Cymelia croatica Međunarodni slavistički centar SR Hrvatske. To isto izdanje pretisnuo je 2012. Hrvatski državni arhiv.

Dvije godine prije pojave Mihanovićeve knjižice slavni je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac uputio svećenstvu poziv da skuplja narodno blago, odnosno tekstove na hrvatskom jeziku. Vrijeme je to kada je hrvatsko seljaštvo (a dobrim dijelom i drugi društveni slojevi), kao i drugdje u Europi, nepismeno, u višim krugovima velikih nacija tuđi je jezik popularniji od vlastitoga (i talijanski i ruski i austrijski visoki krugovi tako rado govore francuski!) pa je u hrvatskom prostoru bilo vrlo teško oblikovati i jačati zanimanje za hrvatski jezik, tim više što nismo imali jedinstvenoga normiranoga književnoga jezika koji bismo gurali pa svim našim zemljama među dva milijuna tadašnjih Hrvata. A manjkala je ponajviše, kako je pisao Ivo Frangeš, „akustička situacija“ u kojoj bi tekstovi pisani hrvatskim jezikom odjekivali, nedostajala je publika.

Temeljna je u ovom radu Mihanovićeva misao da nema napretka narodu koji se u javnim poslovima ne služi vlastitim jezikom. Svi se divimo, kaže autor, jasnoći misli grčkih i rimskih klasičnih pisaca. Odakle ta jasnoća? Ona dolazi od toga što su rabili vlastiti jezik i taj je jezik zalog njihova kulturnog i općeg napretka. Francuzi, Englezi, Nijemci, Talijani – nisu se bojali početnih teškoća koje su neizbježne kada počinjete upotrebljavati vlastiti jezik u službene svrhe. Svi jezici, kaže Mihanović, „vbogi narađaju se, s trudom obogatiju“. Tako će biti i s hrvatskim: treba ga uvesti u škole da se u njemu mladi naraštaji odgajaju, treba ga uvesti u javne poslove što će mu uvećati ugled i pomoći da se izgrađuje. „Jezik detinstvo prebavi i domorodcev kreposti svetu osvahneju“, piše autor.

Jasno se razabire da je Mihanović svjestan važnosti književnoga jezika, dakle onoga idioma koji pomaže da se vremenske i prostorne razlike na jezičnom prostoru prevladaju, tj. da postoji idiom koji se od svih govornih idioma razlikuje i zato dobro služi svim nositeljima tih različitih govora. Svjestan je i toga da takav zajednički idiom ne može nastati odjednom, nego se mora postupno oblikovati. To njegovo jezikoslovno prevladavanje vremena i prostora ima stanovitu paralelu u njegovu pjesništvu i zanimanju za pjesništvo: ne samo u mnogo puta spominjanu nastojanju da se otisne Gundulićev Osman nego, kako je to nejednom pokazao Ivo Frangeš, u poticajima koje je primao od Gundulića i koje je davao Mažuraniću uključujući se tako u tkanje veza između južne i sjeverne Hrvatske, ali i onoga između različitih naraštaja iste književnosti i jezika (kojemu ne pripada samo ono što je on dao Mažuraniću nego i ono što je primio od Katančića, kako je uočio Radoslav Katičić).

Romantičarska Mihanovićeva spremnost da se učini sve za Domovinu miješa se sa stavovima iz 18. stoljeća. Razumije se da romantičar ne bi napisao „da puk naš vu vezdašnom stališu sam sebe od neme živine zadovolno razlučiti ne zna“. To je odveć stroga prosvjetiteljska rečenica koja pokazuje snagu uvjerenja da se samo prosvjetom može do boljitka.

Pritisak Beča i Budima

Opći dio Mihanovićeve rasprave dijelom je slobodan prijevod, a dijelom prerada knjižice  Saggio sopra la necessita di scrivere nella propria lingua koju je napisao poznati talijanski racionalist Francesco Algarotti (1712–1764), Voltaireov prijatelj. Strani uzor našao je Mihanović jer je tražio kako da pomogne Hrvatskoj. Jer kad se njegova Reč domovini pojavila, dakle 1815, Hrvatska nema ni časopisa ni novina! Škole su malobrojne, u njima caruju latinski i njemački, što nikako ne znači da se u tim školama nisu rađale domoljubne ideje i prijedlozi kako da se stvari mijenjaju.

Ideje poput Mihanovićevih ne ostvaruju se brzo ni lako. Dvadeset godina poslije njegova teksta pisao je Gaj u Danici:

Narečja naša prispodobiti se mogu z malemi potoki koji premdar vu glublini jedan zvir imaju, vsaki vendar drugam teče. Tuđine su im skopali tečevine tak da se ne samo ne zestaju, nego dapače da se vsaki drugomu morju približava. Ovi naši potoki razdruženi buduč jesu tak mali i plitvi da komaj čune a kamoli velike brodove nositi mogu; a da bi vsi vu jednoj tečevini iliti jednim tečajem tekli, tak bi i največje lađe nositi mogli. Potoki, kak rekli smo, jesu narečja, tečevine pako jesu naši pravopisi  ili doklam temelja nimaju, bolje rekuč krivopisi. Iz ove kratke prispodobe kaže nam se dosta očito što polag narave učiniti imamo. Zaisto ništa drugo nego za vse naše potočece jedno tekališče napraviti i nje vse polahko vu jeden isti tečaj poravnati.

Takve su misli o potrebi oblikovanja uređenoga hrvatskoga književnoga jezika mogle slijediti tek kad je sazrela spoznaja o potrebi da književnojezični standard treba utemeljiti na domaćim narodnim idiomima, a tu je spoznaju širio Antun Mihanović. A i ona se mučno probijala kroz stoljeća: ta još je Konstantin – Sveti Ćiril – muku mučio s onima koji su samo za neke jezike držali da su dostojni oltara i knjige pa im je poručivao da se čovjek i Bogu i čovjeku najprisnije obraća na svom jeziku.

U austrijskoj carevini za Josipa II. (1780–1790) bile su prihvaćene prosvjetiteljske ideje o narodnom jeziku, ali u praksi to je najčešće značilo zamijeniti latinski njemačkim. Mađari pokušavaju da se i u Hrvatskoj uvede mađarski (Ugarskom i Hrvatskom vlada Namjesničko vijeće iz Budima). U takvoj situaciji u kojoj ne znaš hoće li ući njemački ili mađarski u hrvatske škole i ustanove, Hrvati nastoje čuvati latinski, čuvati ga sve do trenutka kada budu sigurni da će ga zamijeniti hrvatski, a ne koji drugi jezik. Tako je mislio mlađi naraštaj hrvatskih političara. Starijim hrvatskim političarima latinski je bio simbol čuvanja ustavnih prava. Mihanovićeva razmišljanja uklapaju se u nastojanja tih mladih hrvatskih snaga.

Oduševljenost
starim Dubrovnikom

Zlatko Vince napisao je da je Antun Mihanović „bio osjetljiv za potrebe svojega vremena i budućnosti“. Osjetljivost je temeljena i na poznavanju prošlosti. Kao i mnogi u onodobnoj Hrvatskoj, oduševljavao se starim hrvatskim piscima iz Dubrovnika. U njihovim je tekstovima već vidio svoj jezik u važnoj funkciji i znatno dotjeran, što mu je davalo nadu da će taj jezik uspješno obnašati i druge potrebe kulturne hrvatske zajednice. Našao je, kao što sam spomenuo, u Veneciji, jedan od rukopisa Gundulićeva Osmana i sljedeće je godine napisao u Padovi proglas pod naslovom Znanostih i narodnoga jezika prijateljom iz kojega izbija uvjerenje da ne moramo počinjati ispočetka, nego graditi na već znatnim temeljima. To je zapravo bio poziv na pretplatu, da se djelo otisne, ali nije bilo odjeka. Ipak, vjera u bolje dane hrvatskoga jezika i hrvatske kulture Mihanovića nije napuštala. Njegove ideje iz Reči Domovini i iz ovoga oglasa prihvatio je naraštaj hrvatskih preporoditelja, koji će 1835. početi izdavati Danicu horvatsku, slavonsku i dalmatinsku, a njegove će ideje osobito djelotvorno ostvarivati Matica ilirska, poslije Matica hrvatska, u svojim izdavačkim i kulturnim programima.

Sjećanje na opsegom skromnu, ali poticajnu Mihanovićevu raspravu može nas potaknuti da uočimo da hrvatski standardni jezik nastaje ne spontanim rastom nego svjesnim naporima. Jezikoslovna su teoretska razmatranja „polazila od prilika kakve su bile u povoljnije smještenih naroda evropskih, kojima je standardni jezik proizašao iz neometenih i neprekinutih uzajamnih utjecaja navika, predaje i ugleda“ (Katičić). Izlomljenost naše povijesti tražila je svjesne napore istaknutih pojedinaca i ustanova. Povijest tih napora ima svoje važne datume, u koje ubrajamo i pojavu Mihanovićeve rasprave Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku.