Hipohondar u operi

Hrvatsko glumište nerijetko poseže za Molièreovim Umišljenim bolesnikom, komedijom-baletom u kojoj je slavni francuski autor i glumac posljednji put nastupio na pozornici. Suvremenim je kazališnim umjetnicima zanimljiva frančezarija dubrovačkoga molijerista Marina Tudiševića Umišljeni bolesnik; na slojevitu dubrovačkom idiomu hrvatskoga jezika 18. stoljeća uspješnu izvedbu imala je 1999. na Dubrovačkim ljetnim igrama pa u matičnom Zagrebačkom gradskom kazalištu Komediji u režiji Jiříja Menzela u kojoj je, u naslovnoj ulozi Rena, briljirao Pero Kvrgić.

Ansambl predstave / Snimio Darko Gorenak

U utorak, 16. lipnja u HNK u Varaždinu u svečanu ozračju održana je premijera komada anonimnoga kajkavskoga autora s početka 19. stoljeća Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš koju precizno i domišljeno ostvaruju redatelj Ozren Prohić i dirigent Saša Britvić pretvarajući je u glazbenoscensko djelo primjereno baroknom gradu. Predstava se, naime, može promatrati i kao svojevrstan istraživački „projekt“ u kojem se, za razliku od drugih izvedbi anonimnoga kajkavskoga teksta, spaja tradicija kajkavske drame i tradicija francuskoga glazbenoga baroka u središtu koje je poveznica s Molièreovom komedijom-baletom. Istodobno, nakon više od pedeset godina, na scenu se varaždinskoga kazališta vraća glazba te pokušava predstaviti modus mogućega funkcioniranja ovoga kazališta pokazivanjem mogućega i budućega povezivanja postojećega glumačkog ansambla i varaždinskih glazbenika, prije svega Varaždinskoga komornog ansambla te mladih i dobrih opernih solista Jelene Štefanić, Ane Lice, Sofije Cingula, Siniše Galovića, Alena Ruška i Ozrena Bilušića. U predstavi sudjeluje više od sedamdeset ljudi, uključujući vrijedan zbor sastavljen od amatera koji su prije mjesec dana izabrani na audiciji energičnoga i zaigranog dirigenta Saše Britvića i u radu sa zborom posvećene profesorice Dade Ruže i koje maštovito, kao i cijelu predstavu, koreografski i surađujući na scenskom pokretu vodi mlada Zrinka Lukčec.  

Vrijednost predstave prije svega leži u kulturološkom i istraživačkom smislu, najviše u spoju slojevite i scenski poticajne hrvatske kajkavštine s početka 18. stoljeća i Charpentierova glazbenoga prinosa napisana za klasicističkoga Molièreova Umišljena bolesnika, u sintezi komedije-baleta i hrvatske komedije, s goldonijevskim elementima komedije dell’ arte, više u pokušaju približavanja opernoga i dramskoga izraza i stvaranja mogućega novog života varaždinskoga kazališta nego u naglašavanju komedijskih i prosvjetiteljskih elemenata. Zastupnicima teorije identiteta bit će zanimljivo pretvaranje muških slugu iz isključivo maskulinih kaptolskih izvedbi, ovaj put o praizvedbenim pokladama, u Sjemenišnom kazalištu na Kaptolu 1803, u sluškinje koje nose racionalnost i životni teret: Jagoda Kralj Novak briljira scenskim šarmom i svenazočnošću kao Mikička, sluškinja grofa Šandora, a Marija Krpan uspostavlja izvrstan odnos s publikom kao Andraška, sluškinja grofa Lasla. Figuraciju tipskoga umišljenoga bolesnika donosi na scenu Stojan Matavulj kao Grof Ferdinad Zadravec, hipokondrijakuš, ali bez one komičarske scenske vibre koju je donosio Ljubomir Kerekeš na histrionskoj premijeri u Parovoj režiji 2009. na Opatovini. Matavulj, međutim, koji je kao mlad glumac u Varaždinu već glumio u Hipokondrijakušu, ali Grofa Šandora, dobro predočuje nijanse kajkavskoga, prema kraju predstave postajući i dobar suigrač s ansamblom. Vidu Balogu ne nedostaje, kao Ferdinandovu lijenom bratu, Grofu Laslu, smisla za komiku i scenski geg, pa ulogu u svom jeziku, na kojemu je majstor, donosi duhovito (istu je ulogu glumio u Histrionima 2009).

Spoj opere-baleta, opere i komedije nastaje iz arkadijskoga okvira i u njega se vraća, osim režije zahvaljujući i raskošnim, bogatim u bojama i krojevima kostimima Irene Sušac i u scenografiji Žorža Draušnika, koja spaja tradiciju baroknoga i klasicističkoga te kaptolskoga kazališta nizom središnjih okvira i pokretnih bočnih panoa, ali i tradiciju lokalnoga (sijeno) i dvorskoga (stolovi i stolci). Predstava počiva na proznom igrokazu u tri čina koji je na svjetlo čitateljske javnosti došao zahvaljujući izdanju koje je priredio Nikola Batušić 2001, a u glumištu dobio pozitivnu recepciju u Varaždinu 1969. i 1988. i u Zagrebu 1988. (te 2009. godine). Poveznica i s njemačkom komedijskom tradicijom dobro je prihvaćena u Varaždinu, a glumi su se jednako veselili iskusniji izvođači, Darko Plovanić kao Doktor Ponkrac i Zdenko Brlek u ulozi Dobrovoljiča, i mlađi glumci Mitja Smiljanić kao Grof Šandor, Goran Malus kao Dobrodelič, Ozren Opačić kao Norčak grofa Šandora te Petra Kurtela u muškoj ulozi Doktora Fausta.

Bilo je zanimljivo čuti spoj govorenoga kajkavskog hrvatskoga i pjevanoga francuskog jezika, za što su zaslužni jezični savjetnik Vid Balog i savjetnica za francuski jezik Mirjana Bračko. Skladu predstave pridonijeli su oblikovatelj svjetla Marijan Štrlek i asistentica redatelja Jagoda Kralj Novak, a velik posao napravila je producentica Dragica Vitez-Fišer. U sljedećim izvedbama očekujemo slojevitije uloge te više komike i smijeha.