Groblje – susretište svakog početka

Ovogodišnji, četvrti Festival Miroslav Krleža, koji se bavi promocijom i propitivanjem Krležina djela, počeo je 2. srpnja podno spomen-kuće, u perivoju Krležina Gvozda, redateljski uspjelom i glumački artikuliranom praizvedbom prvoga bardova teksta Legenda – napisana 1912, a objavljena 1913. u Književnim novostima – u režiji Georgija Para.

Andrej Dojkić i Matko Knešaurek

Izniman znalac redateljskog umijeća Paro uz pomoć dramaturga Želimira Ciglara i ovaj put, kao uvijek dosad kada je riječ o Krleži, nudi zanimljivo čitanje tog prvijenca, rastvara najintrigantniji dio prvog objavljena teksta u kojem se ne samo očituje pobuna nadarenoga mladog pisaca nego i provokativan autor, koji prepoznaje univerzalne probleme civilizacije što se zbog straha od sumnje izbjegava suočiti s dvojbenim religioznim, moralnim i svakim drugim uzorima svojega doba.

Riječ je o dramski koncipiranu provokativnu tekstu u kojem se tada 21-godišnji Krleža prvi put predstavlja kao zanimljiv analitičar tadašnjega kaotičnog vremena i analitičar kršćanstva – odnosa prema Isusu kao kvintesenciji ljubavi, istine i pravednosti – te nagovještava civilizacijske traume, stradanja i tragedije, koje će kulminirati prvo dvama velikim svjetskim ratovima, a onda i brojnim lokalnim ratovima koji traju sve do danas i uvećavaju sumnje u ljubav, istinu i pravednost.

Legenda tematizira, kako je sâm Krleža napisao, „Krista gdje razgovora sa svojom vlastitom sjenom o problemima Crkve kao da je čitao Kranjčevića“. Njome, kako piše u festivalskoj knjižici, Krleža „otvara svoju veliku temu dihotomijske duodrame – u ovom slučaju: ego (Isus) i alter ego (Sjena)“ – u kojoj se zrcale kao lektira S. S. Kranjčević, Friedrich Nietzsche, Oscar Wilde...

No osim sljedbenika lektire i mladićke pobune publici se nudi i autor koji u olujama i bonacama tadašnjega vremena otkriva moć i nemoć učiteljice života, povijesti, koju će budući veliki pisac već tada prepoznati i apostrofirati kao hipokriziju čovječanstva, kao „krvavu shemu žrtve na oltaru osvajačkih i obrambenih ratova“. Ali i kao demagogiju, koja se čovjeku ne prestaje nuditi kao spas od laži koju sama proizvodi i koja strahom od promjene ugroženu ljudsku egzistenciju plaši uzaludnošću svakoga čovjekova otpora.

Na istim i sličnim dramsko-filozofskim spoznajama, raspravama i ratnim stradanjima Krleža će kreirati i stvoriti tragični dramopis ekspresionističkog – najautentičnijeg i najuvjerljivijeg dijela dramskog opusa – kao i iznimnu ratnu prozu u kojoj će sažeti povijest, muku, stradanje i tragičnost hrvatskoga naroda, ali i univerzalnost strahota koje ne mimoilaze ni naše doba.

Istančanim osjećajem za povijesni prostor dramskog događanja, koji je itekako bitan kada je riječ o Krleži i njegovu situiranju dramskoga sadržaja, u predstavi taj prostor dramskih silnica Paro pronalazi na groblju. U istom prostoru i na istom groblju – koje je odlično oblikovao Aljoša Paro – na kojem su prošle godine u drugom činu Krležina Logora, predstave posvećene Branku Gavelli, vječni kazališni mir našli domobrani poginuli na istočnim galicijskim bojištima i ukrajinskim kotama smrti. I gdje ove godine šljem na križu – susretištu života i smrti – kao simbol svih ratova i ratnih žrtava različitih vojski, svjedoči o prizivanju Isusa kao vječnog utočišta živih i mrtvih.

U tišini groblja ispred križeva u čijoj su se pozadini povijale – na velikom križu među šibljem i na brojnim malim križevima oko njega – vlati trave kao duše mrtvih bojovnika, koje su nervozno grlile sjene ruku glumca koji je bio Isusova sjena. Između križeva, Isusova glasa, Njegove sjene i Marije Magdalene – primjereno odjevenih u kostime Jadranke Tomić – povremeno bi se, kao sjećanje na mrtve, oglašavao pjev slavuja.

U miru tog groblja, „gdje se legende rađaju iz grobova i vraćaju u grobove“, kako je napisao sam autor Legende, te je večeri unatoč Krležinoj intelektualnoj sumnji uskrsnuo Isus uz vapaj svih mjesta gdje su živote skončali razni Horvati, Trdaci, Valenti Žganci i brojni bezimeni njihovi ratni drugovi.

Kontemplaciji predan Isus (Andrej Dojkić) i pobunjena, nervozna, neurastenična njegova sjena (Matko Knešaurek) te Marija iz Magdale (Nancy Abdel Sakhi) kao vječna ljubav, govorili su uvjerljivo o istini i laži, o savjesti i sumnji, o smislu i besmislu života. Čas vjerujući u Božji spas čovjeka, a čas sumnjajući u potrebu tog spasa.