Život u znaku teatra i Hrvatske

Hrvatsku kulturu napustio je jedan od najistaknutijih i najvažnijih pripadnika našega doba. Petar Selem, sveučilišni profesor, redatelj esejist, član nekoliko najvažnijih europskih kazališnih asocijacija, intelektualac iznimne osobnosti, domoljub u sublimnom značenju te danas gotovo već proskribirane kvalifikacije vlastitoga integriteta. Netko je napisao: možda i posljednji pravi renesansni čovjek ovoga vremena, onaj koji je kao nitko drugi prije njega u našoj kulturi znao ulančati riječ i glazbu, zapisanu i izgovorenu riječ, riječ boje, svjetla i zvuka, riječ znanja i iskustva, konačno i riječ osviještena Hrvata koja je dopirala daleko u svijet. I nakon svega – ostala je riječ, njegova i o njemu, ukoričena ili snimljena, snažno utisnuta u memoriju onih koji su ga voljeli i poštovali, riječ uspomena, i riječ trajanja. A danas kada više nije među nama, kao da smo još više svjesni važnosti i značenja, utjecaja i posljedica svega što je Petar Selem radio u svom dugom i plodotvornom javnom životu.

Petar Selem, gospodin tiha govora i široke geste

Kazališni čovjek

Rođenjem Splićanin (1936), životom Zagrepčanin, promišljanjem Europejac, emocijama Mediteranac, naobrazbom klasičar, arheolog, povjesničar, egiptolog…, dr. Petar Selem, zagrebački, strasburski i pariški đak, prešao je postajama djelovanja bogat put na kojem gotovo i nije bilo zaustavljanja. Pokušala ga je zaustaviti protuhrvatska politika, no nije joj uspjelo. Predavao je, pisao i režirao, a kad mu nisu dali u vrijeme Hrvatskoga proljeća, utjecao se i dalje učenju, motreći što se u svijetu zbiva u okrilju njegovih više nego ekstenzivnih kulturoloških interesa. Od 1968. bio je aktivan član Matice hrvatske u Zagrebu (1968–1971. član Upravnog odbora, 1992–1994. urednik časopisa Kolo, od 2005. član Glavnog odbora), godine 1971. član uredništva Hrvatskog tjednika, a od 2003. do 2011. zastupnik i predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora. Bile su to časne dužnosti koje je Selem obavljao svjestan važnosti udjela kulture u općim društveno-političkim gibanjima. Svoju užu struku prakticirao je od 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predajući opću povijest staroga vijeka i umjetnost srednjega vijeka (2000. stekao je naslov redovitoga sveučilišnog profesora u trajnom zvanju), a djelovao je i kao predavač na akademijama likovnih umjetnosti u Zagrebu i Osijeku te na Filozofskom fakultetu i Umjetničkoj akademiji u Splitu. Posljednju „dužnost“, a zapravo radost bivanja s mladima, obavljao je kao dekan na odsjeku glume Sveučilišta Libertas. A između ovih postaja utkalo se još mnogo drugih, ne manje važnih, poput Dubrovačkih ljetnih igara ili Hrvatske radiotelevizije, čiji je bio umjetnički direktor, na istoj dužnosti od 2002. do 2008. bio je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split, potom selektor Marulićevih dana i na mnogim drugim dužnostima.

Kazalište je, dakle, uz profesorsku aktivnost, postalo njegova glavna vokacija koja se širila i daleko od granica domovine. Od 1977. bio je član i tri puta izabran potpredsjednik AUCT-a, Međunarodne udruge kazališnih kritičara i teatrologa sa sjedištem u Parizu, da bi 1983. postao i počasni predsjednik ove asocijacije. Godine 1983. na poziv Giorgia Strehlera postaje jedan od osnivača, poslije i član direkcijskoga kolegija, Kazališta Europe Odéon u Parizu, a 1990. osniva IITM, Međunarodni institut za sredozemno kazalište sa sjedištem u Madridu. Hrvatski je kazalištarac još i brojnim sudjelovanjem na inozemnim znanstvenim skupovima i u žirijima postao sudionikom europskoga glumišta i teatrologije, a oni su od Selema doznavali o kazalištu u njegovoj zemlji, ali i o tragičnim zbivanjima u vrijeme Domovinskoga rata. U kolovozu 1991. sa simpozija Međunarodnoga instituta za sredozemno kazalište koji se održavao u grčkom Patrasu, a na koji Selem nije došao iz razumljivih razloga, stiglo je priopćenje: „U prigodi prvog simpozija posvećena temi Mir i nasilje u kazalištu Sredozemlja, Međunarodni institut sredozemnog kazališta iskazuje svu zabrinutu solidarnost sa sadašnjom situacijom hrvatskoga naroda i svoju duboku želju da pravedan mir okonča ove bolne sukobe.“ Četiri godine poslije, u svitanje Oluje, na generalnom pokusu Mile Gojsalića na splitskim Gripama nenadano su osvanuli Selemovi europski kolege Richard Martin i Carlos Quadros. Nitko nije znao kako su do Splita u to ratno vrijeme stigli, no ostali su na premijeri 5. kolovoza, a Martin je Selemu nakon predstave rekao s nevjericom: „Još sinoć sam ti htio reći: vi ste Hrvati nevjerojatan, a pomalo i lud narod. Tu preko brda je rat, a ovaj tvoj kolega (Nikša Bareza) teše vibrate i sostenute kao da je u milanskoj Scali. Trebalo je to vidjeti. Jer teško je vjerovati.“

I to je bio dio Selemova djelovanja za Hrvatsku. Putem kazališta, tog svojevrsnog ogledala svijeta, svijet je doznavao za hrvatsku istinu, za obrambeni rat, za konačno osvajanje otete slobode.

Svoju osobnu slobodu Petar Selem osvojio je pak djelovanjem slobodnoga mislioca, pisca i redatelja koji je umnogome slijedio putove hrvatske glazbeno-scenske i dramsko-kazališne avangarde. Započeo je kao pisac kritika i eseja (Radio Zagreb, Telegram, Prolog, Forum, Kolo, Vijenac, dnevne novine i dr.), a nastavio s režijama. Tekstove je ukoričio u dvadeset knjiga od kojih je Matica hrvatska 2008. u svojoj nakladi objavila pet svezaka: Lica bogova (povijesno-znanstvene studije), Putopisi, putokazi (autorski izbor feljtona), Dodir Talije (zbirka kritika o hrvatskoj pozornici, glumištu i ličnostima), Šum zastora o vlastitim režijama i Razum i zanos (o glazbi i likovnim umjetnostima). To je danas kapitalno izvorište informacija o Selemovu spisateljskom djelovanju koje je uvijek kretalo od osobnog iskustva; pisana riječ slijedila je praksu, svoju ili tuđu, i ostala je trajnim zalogom i svjedočanstvom vremena.

Režije Camusa, Claudela…

Živo pak kazališno djelovanje, ukoliko nije trajno zabilježeno snimkom (a najčešće u nas nije) ostaje tek u sjećanju suvremenika. Koliko se, zapravo sjećamo Selemovih dramskih i opernih režija, od one davne 1967. kada je u Teatru ITD ostvario prvu dramsku: Kaligulu Alberta Camusa, svoje možda najveće književne ljubavi. Sjećamo se neponovljivih interpreta Božidara Bobana, Rade Šerbedžije, Svena Laste i Ive Serdara. Prva garnitura glumaca uz kasnije čestog suradnika scenografa Božidara Rašicu bila je već tada znak visokih Selemovih redateljskih kriterija. Slijedili su, među dvadesetak režija, zanimljivi pisci i naslovi: P. Claudel i Razdioba podneva, L. Pirandello s Ne zna se kako, J. P. Sartre i Muhe, Fernando Arrabal s Vrtom, A. Moravia i Bog Kurt, Pascal Bruckner–Petar Brešić–Ivica Buljan Gorki, gorki mjesec, Petar Brečić–Bertolt Brecht–Kurt Weill Mjesec Alabame, Yasmina Reza i Početak zimskog perioda. Tu su i četiri klasika: W. Shakespeare s Romeom i Julijom, H. von Kleist s Princom Homburškim, H. Ibsen sa Ženom s mora i F. Schiller s Marijom Stuart. Od hrvatskih pisaca samo ga je M. Begović s Pustolovom pred vratima zainteresirao, kao i I. Gundulić i njegova Dubravka. Začudo, nigdje ni Držića, ni Krleže, možda nije stigao, a možda mu nisu ni dali režirati kanone hrvatske dramske literature?!

No zato se operna obilato naplatila u hrvatskome izričaju pa tako Selem nakon prvih glazbenih režija Pjesme arteškog zdenca T. Marca, Šutnje i arije N. Castiglionija i Igre riječi N. Devčića bilježi i po nekoliko opetovanih režija Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog i Amelije, Lisinskijeva Porina, Gotovčevu Milu Gojsalića, Juditu Frane Paraća, Prazor Rubena Radice, Mirjanu Josipa Mandića, Šimuna Cirenca i Staro groblje na Sustipanu Šime Marovića te Prijenos sv. Dujma Julija Bajamontija. Više od pedeset opernih i glazbenoscenskih naslova krasi taj dio Selemova redateljskog opusa, u kojem od inozemnih autora brojem kraljuje dakako Verdi, tu su i veliki Rusi Musorgski s Borisom Godunovom te Čajkovski s Jevgenijem Onjeginom, Francuzi Bizet s Carmen, Massenet i njegova Manon te Gounod s Faustom, dvaput Rossini s Pepeljugom (La Valetta, Malta) i Mojsijem, dvaput Puccini s Turandot i Manon Lescaut, dvaput Monteverdi s Krunidbom Popeje (Oslo) i Dvobojem Tancredija i Clorinde te po jedan Bellini s Normom, Bartók i njegov Dvorac Modrobradog, Maderna sa Satyriconom, Strauss i Saloma i Boito s Neronom.

Upravo je ova potonja peristilska režija gotovo neizvođene Boitove opere najsnažnija i najspektakularnija u cjelokupnom Selemovu redateljskom djelovanju kao što je Verdijev Nabucco najdugovječnija, na repertoaru zagrebačkog HNK-a prisutna dulje od dva desetljeća te ovjenčana brojnim gostovanjima u inozemstvu. Pridružit će se još i Macbeth i Simon Boccanegra iz verdijanskoga raskošnog buketa u koji su utkane odlike Selemove osjetilne muzikalnosti kao i promišljanja velikog humanista.

I, na kraju, još koja riječ o Petru Selemu. Gospodin tiha govora i široke geste nosio je u sebi finoću građanskoga Splita koji su građani Zagreba a poslije i građani Europe prihvatili raskriljena srca. U mladosti je bio vrhunski sportaš; s juniorskom vaterpolskom momčadi splitskog Jadrana postao je 1954. državni prvak. Sport mu je, kako je sam rekao, dao samosvijest, dodajmo i disciplinu tako važnu u kasnijem pedagoškom i umjetničkom djelovanju. S politikom se bavio na svoj način, djelovanjem u kulturi i za nju. Ali se zato politika bavila njime, često bezobzirno. Pa i tada kada smo dobili svoju državu dio političke, ali i kulturne javnosti zamjerao mu je pristanak uz predsjednika Tuđmana i Hrvatsku demokratsku zajednicu. Svaki član te stranke bio je nepoćudan onima iz suprotne, ali još i više „neutralcima“ koji su se bojali odabrati boju. Selem se nije bojao. Čvrsto je vjerovao u slobodnu i uljuđenu Hrvatsku i ostao joj je vjeran do kraja života.