Upozorenja i utopije pape Franje

Papin će posjet Bosni i Hercegovini biti zapamćen po simboličnoj poruci za mir, pozivu na međureligijski dijalog i apelu za održavanje multikulturnog društva, koje je s vremenom postalo nalik na iluziju ili barem uspomenu, s obzirom na sve jaču bošnjačku i srpsku etničku, vjersku i političku polarizaciju. Slaba točka Papina posjeta leži upravo u toj dubokoj vjerskoj i nacionalnoj podijeljenosti BiH i Papin je propust što u svom govoru nije spomenuo neravnopravan položaj Hrvata, kojih se broj unatrag četvrt stoljeća gotovo prepolovio. Papin posjet, nažalost, nadovezao se i na napete aktualne političke odnose u kojima radikalni islam i potpora ISIS-u postoje i u toj zemlji, premda takve stavove ne zagovaraju muslimanski svećenici, kao ni golema većina stanovništva.

Papino ekumenističko pozivanje na vjersku i etničku toleranciju i miran suživot svakako treba pohvaliti jer BiH još nije sanirala teško ratno i poslijeratno stanje. Ali pozivanje na apstraktni pojam „jedinstvenog čovječanstva“, što svakako spada u sferu religijske retorike, zvuči pomalo naivno u zemlji u kojoj se pojam „humanizma“ vjerski i etnički izopačuje, a ono univerzalno se nacionalizira. Tako je bilo vidljivo da bošnjačka strana takav ekumenistički humanizam zapadnoeuropske tradicije sasvim drukčije tumači negoli to čini rimska kurija i kršćanska zajednica. Naime, papu Franju je i dočekao bosanskohercegovački muftija reis Husein Kavazović s izjavom da „bosanskohercegovački muslimani žele razvijati dobre odnose s katolicima u BiH u duhu ahdname sultana Mehmeda II. Fatiha“. Treba napomenuti da je ahdnama sultanov dokument iz 1463. kojim je bosanskim kršćanima nakon turskoga pokoravanja bosanskog kraljevstva dopušteno da ostanu sultanovi podanici (raja), koji se obvezuju plaćati porez i živjeti prema propisima šerijatskoga zakona. Katolicima je ahdnamom dopušteno zadržati svoju religiju ukoliko ne žele prijeći na islam, ali moraju biti svjesni da ipak ostaju „raja“, državljani drugoga reda. Na takvu izjavu papa Franjo nije reagirao, no očito je da kršćanski ekumenizam i univerzalističko poimanje humanizma ne nailazi na jednaku recepciju u bošnjačkoj vjerskoj zajednici prema kojoj je jasno kakve bi međuvjerske odnose trebalo razvijati – one na temelju podređenog i podaničkog položaja drugih religija i narodnih zajednica u odnosu na islam. Zamislite kakve bi bile reakcije međunarodne zajednice kada bi se slučajno papa Franjo u govoru pozvao na habsburški Edikt o toleranciji Josipa II. iz 1781, koji potvrđuje vjersku toleranciju i slobodu Židovima, protestantima i pravoslavnim kršćanima, ali još ne i muslimanima, kao temelju dobrosusjedskih i međuvjerskih odnosa između katolika i muslimana u današnjoj BiH?!

Papa Franjo snimio Jeffrey Bruno

Pred vratima
Trećega svjetskog rata

Uz pozitivnu poruku mira i međureligijskog dijaloga, papa Franjo izjavio je kako u svijetu već traje parcijalni „Treći svjetski rat“, „rat u komadima“ koji je u interesu onima što razdvajaju narode i kulture i koji zarađuju na prodaji oružja. Dodao je i da ratovi nužno pogađaju i žene i djecu te da stvaraju bezbrojne prognanike, što je nacijama Bosne i Hercegovine više nego poznato. Iz toga je razvidno da je Papa sigurno prepoznao visoku simboličnost Sarajeva i Bosne Hercegovine u kojoj je i započeo Prvi svjetski rat atentatom nad Franju Ferdinanda 1914. pa je i na taj način govoreći o „Trećem svjetskom ratu koji je na djelu“ zapravo lucidno dao do znanja da su pravi uzroci, teritorijalne i geopolitičke posljedice Prvoga svjetskoga rata, imale velik utjecaj i implikacije na razvoj Drugoga svjetskog rata, a na latentan način prisutne su u fragmentarnim i hibridnim oblicima i danas, u pomaljanju Trećega svjetskog rata. Naime, katastrofa Velikoga rata, čiju se stogodišnjicu pompozno komemoriralo prošle godine, mogla se predvidjeti nekoliko godina prije, dok je Drugi svjetski rat zapravo bio samo produžetak Prvog, a nastavak rata mogao se naslutiti odmah po potpisivanju Versailleskog ugovora, stupanjem na vlast Hitlera i ratobornom politikom Japana. Hladni rat, u kojem se suprotstavljao zapadno-američki tabor sovjetskom komunističkom bloku, zapravo je bio ponajprije ideološki rat, bez vidljive vojne fronte. Od 1945, a pogotovo od 1989. i pada Berlinskoga zida, prevladava iluministička ideja o Kantovu vječnom miru i mišljenje da nikada više neće biti svjetskoga rata, nego samo lokalizirani, regionalni ratovi. Ista je naivna ideja prevladavala 1919. kada je osnovano Wilsonovo Društvo naroda. U suvremenom su globalnom okružju, međutim, krizna žarišta, etničko-vjerska fragmentacija i širenje radikalnog islamističkog fundamentalizma opasni scenariji s povoljnim izgledima za globalno rasplamsavanje općeg rata. Paradoksalno je da unatoč pozitivnim tehnološkim i komunikacijskim postignućima globalizacija nije uspjela postati snažan čimbenik integrativnog mira, nego proizvodi negativne nuspojave i društveno-gospodarske nejednakosti koje otvaraju mogućnosti rata i kaosa.

Glavni mogući pokretači današnjeg globalnog rata različite su prirode: nekontrolirana masovna izvaneuropska i afrička migracija prema Zapadu koja navješćuje demografsku bombu na europskom području, globalna civilizacijska bipolarizacija Islam/Zapad (uključujući i Rusiju), neriješeno bliskoistočno pitanje koje izlaže Izrael novim ratovima s arapskim susjedima, potencijalni sukob SAD-a i Kine na području regije Azija–Pacifik zbog geoekonomske prevlasti u toj regiji i rastućih tenzija između Japana i Kine, latentni sukobi između Indije i Pakistana te Indije i Kine, bujanje nuklearnog oružja i ekološke katastrofe. Novinar Claude Leblanc u knjizi Spirala zapravo ističe kako se unatoč medijskom fokusiranju na ukrajinsko-ruski sukob i užasne pokolje Islamske države, rizici eskalacije prema globalnom sukobu nalaze u Aziji s remilitarizacijom Japana koji se protivi kineskoj hegemoniji u regiji. Sve su to naznake da je možda Treći svjetski rat već u tijeku, ovaj put ne u blokovskom i frontalnom konvencionalnom izdanju, nego u kapilarnom, informacijsko-psihološkom, hibridnom i makroregionalnom obliku u kojem globalne velesile ratuju posredničkim snagama i metodama.

Nema mira bez pravde

Papa je u Sarajevu uputio još jednu snažnu poruku: „Mir je djelo pravde“, istaknuvši da bez pravde nema mira. Misao zapravo razotkriva sve dvosmislenosti i licemjerje postojećeg „prividnoga nepravednog mira“ našeg svijeta od 1918. pa naovamo, svijeta u kojem su uvijek pobjednici krojili nepravedne granice i pisali ideologiziranu povijest, uglavnom na račun malih naroda. Nijedan stabilni i pravedni mir nije u BiH uspostavljen tijekom stoljeća, a pogotovo ne od Berlinskog kongresa 1878. i austrougarske aneksije, preko 1918. i proglašenja Kraljevine Jugoslavije 1929. A još manje uspostavom SFRJ 1945, i to zbog nepoštivanja elementarnih nacionalnih i vjerskih prava narodā tog područja. Daytonski sporazum zacementirao je taj „poslijeratni labavi mir“ i pružio plodno tlo za nacionalnu neravnopravnost te daljnju nacionalnu i vjersku majorizaciju.

Papino pozivanje na poštivanje pravde i istine kao conditio sine qua non za uspostavu trajnog mira vjerojatno će lijepo zvučati, ali međunarodnoj zajednici preostaje pitanje smisla i svrhe održavanja na infuziji eksperimentalnoga društvenog i političkog projekta koji se preko noći može pretvoriti u noćnu moru novih žarišta sukoba. U tom smjeru i postdaytonska BiH ostaje područje integrirano unutar šire makroregionalne tzv. meke zone, koja označava skupinu nesuverenih nacija što tvore zastarjele i oslabljene političke sile i civilizacije (europske i islamske). Riječ je o sekundarnim slabim silama koje su prenijele dio suvereniteta nadnacionalnim savezima poput EU-a i NATO-a. Pored „mekih zona“, postoje „tvrde zone“, koje obuhvaćaju sve globalne strateške aktere poput SAD-a, Indije, Kine, Rusije i drugih, a oni zapravo politički i ekonomski upravljaju ili utječu na konfiguraciju „mekih zona“. Meka geopolitička priroda Zapadne i Jugoistočne Europe od vitalna je interesa za SAD, jer onemogućuje stvaranje velikoga kontinentalnog europskog bloka okupljena oko Rusije ili Njemačke, kao i stvaranje osovine Pariz–Berlin–Moskva. Ti utjecaji nastavit će se i u budućnosti razmjerno budućoj snazi i gospodarskoj, vojnoj i kulturnoj moći pojedinih zemalja koje obično nazivamo „velikim silama“.

Osuda instant-vjere

Drugi jaki medijski trenutak Papina posjeta BiH svakako je osvrt na tvrdnje o ukazanjima u Međugorju, kada je Papa ironično izjavio da Gospa ne radi u pošti i ne šalje poruke svaki dan. Takva je izjava, iako izvučena iz konteksta od strane medija, naišla na kritiku određenog sloja katoličke, a pogotovo hercegovačke zajednice. No iščitavajući dublje njegovu poruku kao i poglede na vjeru, lako je primijetiti da Papa zapravo ne osuđuje Međugorje kao mjesto kršćanskog zajedništva i molitve nego je protiv sve češće pojave vjerske bigoterije i psihologizma u katoličkoj zajednici. Bigoterija je oblik izopačena štovanja koje se manifestira nepromišljenom privrženošću detaljima, formalizmu ili površnom značenju, a često graniči s jeftinim masovnim spiritizmom. Takva bigoterija može poprimiti i komercijalne oblike, osobito kada je riječ o mjestima navodnih ukazanja, tzv. narodnih čudesa, koja se redovito pretvaraju u unosna turistička mjesta. Nasuprot primjerima kršćanske mistike, papa Franjo s pravom osuđuje varljive oblike konzumerističke „instant-vjere“ ili vjerskog afektivnog nadahnuća koje graniči s protestantskim vjerskim folklorom, što se autosugestijom ili putem vanjskih stimulansa i podražaja mogu pretvoriti u ekstatična stanja koja ipak nisu istinita stanja objave. To ne znači da Crkva, a pogotovo Papa, ne vjeruje u nadnaravne moći određenih pojedinaca. Crkva ima dugu tradiciju priznanja „privatnih objava“ jer Bog može dopustiti objave pojedincima, a ponekad to i čini. No treba također imati na umu da Crkva nikada ne nameće katolicima obvezu vjerovanja u bilo čije privatne objave, čak i kod objava velikim svecima. Crkva im daje svoje odobrenje i priznanje nakon strogih ispitivanja i provjera kao i njihovih duhovnih korisnosti. A priznanje takve bigoterije i komercijalizacije vjerskih poruka svakako pripada u Papino evangelističko i socijalno poslanje.